Euharistija u Vatikanskim Vrtovima 3-7-1983

Sv. Ivan Pavao II.

Vatikanski vrtovi, 3. srpnja 1983.

„Žetva je velika, a radnika je malo. Zato molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“. Ovaj je glasoviti odlomak iz Lukina Evanđelja, predložen od današnje liturgije, bio u središtu razmišljanja i molitve, koje je imao jučer 3. srpnja, Sveti Otac s oko četiri stotine mladića koji su u Porto San Giorgio (Ascoli Piceno) prošlog tjedna proživjeli u duhovnoj sabranosti puna tri dana s temom: zvanje. Euharistijsko Slavlje, kojim je papa htio tim mladićima, zaokupljenim, u ozbiljnom i odgovornom putu zvanja, iskazati svoju očinsku simpatiju i svoje poticaje odvilo se u rano jutro pred oltarom u špilji gospe Lurdske, u Vatikanskim perivojima. Među tim mladićima – svi su pozvani iz Neokatekumenskih zajednica na razmišljanje o zvanju- bilo je i pedesetak sjemeništarca od onih sto pedeset što su ih Neokatekumenske zajednice do sada podarile Crkvi u Italiji. Među tim mladićima koji su jučer molili s papom mnogi su drugi, njih šezdesetak, spremni odgovoriti na poziv, kojima je tek završena duhovna obnova pomogla da se javno odluče. Oko velikog, lijepo uređenog stola usred zbora, tridesetak je svećenika koncelebriralo s papom. Kiko Argüello, s Carmen Hernández, također nazočnom, začetnik neokatekumenskog puta – vodio je pjevanje zbora.

Sveti Otac se obratio sabranom zboru slijedećim riječima:

1. „Žetva je velika, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju“ (Lk 10,2). Ova tvrdnja, obuzeta strepnjom i otvorena nadi, dragi sjemeništarci i dragi mladići, odjekuje danas u svima nama, u ovoj špilji Gospe Lurdske, od početka Euharistijskog slavlja što se odvija u vrlo sugestivnom okviru. Radnika je malo: problem se je nametao i Isusu kad je svojim učenicima povjeravao dužnost da propovijedaju Evanđelje narodu; isti se problem ukazuje i nama u ovim našim danima, veoma suvremen i uvijek mučan. Nebrojeni narodi, razasuti cijelim svijetom, čekaju riječ spasenja. Problem dakle i jučer, i danas i uvijek. Svi su narodi na zemlji u trajnom brojčanom rastu i žude više ili manje svjesno, za otkrićem temeljnih vrijednosti koje daju smisao ljudskome životu. Oni koji su već prihvatili Evanđelje izloženi su riziku da ga zaborave, opsjednuti sa svih strana zamamnim, ali često varljivim obećanjima; stoga im je potreban netko koji će im pomoći da ponovno ožive Isusovu riječ. Osim toga, istina koja se saopćava tako je bogata i tako mnogostrana, da je valja trajno produbljivati da bi izašla na površinu sva njezina dragocjenost i sva njezina slatkoća. Ove kratke natuknice, nadahnute današnjim Evanđeljem, dovoljne su da uvidimo kako je nužno neprestano vapiti „Gospodaru žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“.

2. Vijest koju valja naviještati je prije svega vijest spasenja za čovjeka: „I kazujte im: Približilo vam se kraljevstvo Božje!“ (Lk 10,9). Kraljevstvo Božje, a to je pobjeda njegove ljubavi nad svakim grijehom i bijedom ljudskom, već je među vama. Osim toga, vijest je nade i utjehe, kako je unaprijed navijestio prorok Izaija: „Kao što mati tješi sina, tako ću ja i vas utješiti – utješit ćete se u Jeruzalemu… Kad to vidite srce će vam se radovati“ (iz 66,13-14). Čovjek je, naime, predodređen da u Kristu Otkupitelju ostvari puninu svoga božanskog zvanja. I još, to je vijest mira i ljubavi: „najprije recite: Mir kući ovoj … liječite bolesnike koji su u njemu“ (Lk 10,5.9). Kraljevstvo se Božje gradi u povijesti nudeći već na ovoj zemlji plodove obraćenja, ujedinjavanja i ljubavi među ljudima.

3. Kakav će morati biti apostol, s kakvim će duhom on morati vršiti svoje poslanje? Prije svega, on će morati biti svjestan teške, a ponekad i neprijateljske stvarnosti koja ga čeka: „Evo šaljem vas kao janjce među vukove“ (Lk 10,3). Ova stvarnost je postala štetna zbog djela Zloga. Apostol će se, zbog toga, truditi da bude slobodan od bilo kakvih ljudskih uvjetovanja: „Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće“ (Lk 10,4), da se oslonite samo na Križ Kristov, od kojega dolazi naše otkupljenje, kako kaže Sv. Pavao u drugom čitanju. Ponositi se križem znači napustiti svaki motiv osobnih hvastanja, pa da se živi samo od vjere i zahvaljivanja za otkupljenje što ga je učinila Kristova žrtva. Ono što treba raspeti jest svijet osobnog egoizma, samodostatnosti, sigurnosti u vlastite zasluge.

Predragi sjemeništarci i dragi mladići, poslanje apostola je uzvišeno poslanje, poslanje koje zanosi i koje je usmjereno na dobro čitavog svijeta; to poslanje traži toliku velikodušnost da ona naveliko nadvisuje čovjekovu sposobnost. Potrebno je stoga, usmjeriti naš duh u visinu zazivajući Božju pomoć koju ćete pouzdano isprositi posredstvom zagovora Isusove Majke i naše Majke. Želim vam da budete radosni apostoli u vršenju vlastitog poslanja, i to zato što ste toga svjesni, puni pouzdanja i jer ste duhovno slobodni. Učenici koje je Isus poslao „Vratiše se radosni“ (Lk 10,17). Vi također, u ovim godinama priprave za svečeništvo, učite umjetnost: biti veseo, ali ne zbog ljudskih motiva, nego temeljeći se na sigurnosti: „što su vam imena zapisana na nebesima“ (Lk 10,20), to jest da ste predodređeni ljubavlju Isusa Krista. On vas je pozvao iz vaših obitelji u krilo vaših crkvenih zajednica da vas učini svojim suradnicima, svojim svećenicima, svojim upraviteljima božanskih otajstava.

Radost je u nama djelo Duha Svetoga (usp. Gal 5,22). Njegovom nutarnjem vodstvu, njegovoj moćnoj i trajnoj podršci povjerite svoj zvanje, da bi moglo sazrijevati „in pace et gaudio“ (u miru i radosti) i tako donijeti obilne plodove vječnoga života.