Pohod župi sv. Ireneja 9-3-1986

Sv. Ivan Pavao II.

Rim, 9. ožujka 1986. (*)

Prije trinaest godina rođena je prva neokatekumenska zajednica u Svetom Ireneju. Od tada se Put razvijao, uključujući sve veći broj ljudi, toliko da je danas u župi prisutno pet zajednica, a za neke je vjernike došlo vrijeme za „Redditio“, javno ispovijedanje vjere nakon nekoliko godina naviještanja u susjedstvu. Ivan Pavao II. susreo se sa živahnom stvarnošću neokatekumenskih zajednica u župnoj crkvi. Bio je to dug i svečan susret, tijekom kojeg, dakako, nisu nedostajali trenuci dubokih osjećaja, pogotovo kad su dvoje mladih proglasili „Vjerovanje“ podsjećajući na put svog obraćenja i otkrivanja Božje ljubavi. „Marijo, ti si povjerovala Riječi Gospodnjoj“, Sveti je otac dugo zastajao pozdravljajući prisutne, a posebno brojnu djecu. Nakon kratkog izlaganja župnika, katehist Edoardo Magri obratio se Papi hommageom u kojem je ilustrirao aktivnosti koje su zajednice provodile te postignute ciljeve. Objasnio je značenje etape „Traditio“, tijekom koje braću šalju po kućama da naviještaju Evanđelje, i etape „Redditio“, koja doseže vrhunac predajom palminih grana na Cvjetnicu, simbola poziva kršćanina da svjedoči svoju vjeru sve do mučeništva. «Nakon „Redditija“- rekao je katehist Edoardo Magri – molimo braću da se stave na raspolaganje župniku, upravo zato što Neokatekumenski put ne želi biti pokret koji provodi nešto svoje, već želi biti u Crkvi u službi Crkve». Ivan Pavao II. uputio je ove riječi članovima neokatekumenskih zajednica:

Kadgod čujem ovu pjesmu, ovu Marijinu pjesmu: „Marijo, Ti si povjerovala Riječi Gospodnjoj“, odmah znam da je tu jedna neokatekumenska skupina. Posvuda, posvuda čujem ovu pjesmu: čujem je u raznim zemljama i kontinentima. Nedavno sam je čuo u Indiji, posvuda isti ton, isti napjev, iste riječi; čujem ovo zazivanje Marije koja je povjerovala i tako postala prva vjernica, možemo reći predvodnica svih vjernika. Ona je vjerovala u najpunijem i najplodnijem smislu. „Marijo, Ti si povjerovala Riječi Gospodnjoj“: tako ju je blagoslivljala njezina rodica Elizabeta, tim je riječima blagoslivljala svoju sestričnu. Tim je riječima blagoslivljemo i mi, blagoslivlje je cijela Crkva, blagoslivlje je cijela Crkva, ali posebno je blagoslivljate vi neokatekumeni. Jer za vas je put vjere bitna stvar, put vjere, taj put koji svoj sakramentalni početak ima u krštenju, taj put što ima svoju dimenziju duž cijelog čovjekova života, svakoga od nas. Ovaj Put, kako ste rekli, osobito u prvom izvještaju, ima Vjera primljena i svoj ritam. Taj je ritam izražen sa ove dvije riječi: Traditio i Redditio. Vjera mora biti „predana“, prenešena i prihvaćena, primljena, a to se događa sa krštenjem, a poslije se to čini kršćanskim odgojem. To čine razne osobe i razni Božji poslanici, kao što je bilo i s Marijom; preko Anđeoskog poslanika. Gabrijela. To je bilo i preko Isusa Krista, prvog apsolutnog Božjeg poslanika za čitavo čovječanstvo. Tako je bilo i preko apostola, i sada preko Crkve. Ovaj prvi ritam, ova prva etapa je: primiti Traditio; to je primanje: vjera biva „predana“ i biva primljena; poslije to valja proslijediti, nastaviti sa drugom etapom: to je Redditio: vjera jednom primljena mora biti prenošena, jer ona je jedno dobro, jedno blago, blago koje nam je od Boga besplatno dano, ne samo zato da bismo ga u sebi sakrivali i proživljavali intimistički, privatno, nego nam je dano, „predano“ nam je da ga prenosimo drugima. Ali valja imati veliko oduševljenje, duboko osvjedočenu vjeru da bismo je mogli prenositi drugima, predati drugima. I tako neokatekumeni postaju katehisti itineranti, nose Kristovo evanđelje, nose svjedočanstvo vjere; ne samo riječi svete u apstraktnom smislu, nego riječi zasvjedočene, Riječ Božju posvjedočenu vjerom svakog pojedinog. To je Snaga! Eto, predragi, ja vam želim da ovaj dvostruki ritam vjere: Traditio i Redditio uvijek sačinjava ritam vašega života dok ste na Putu i kad završite Put i vratite se, ali se vratite kao posebno zreli kršćani, u zajednicu Crkve, u zajednicu župe.

Uvijek vas vidim vrlo rado, susreti s vama vrlo su radosni zbog dva elementa: jedan je pjesma, vrlo energična pjesma, koja odjekuje, koja odjekuje; a drugi su djeca, djeca koja čine, recimo, svoj Neokatekumenski put, hvala Bogu! I donose nam toliko radosti, uvijek, svima nama, a i za mene su velika radost kada ih vidim. Želio bih vas zagrliti ovim blagoslovom i poželjeti vam sretnu Pashu na vašem Neokatekumenskom putu. Neka vas blagoslovi svemogući Bog, Otac, Sin i Duh Sveti. Sretan Uskrs!

(*) Usp. „L’Osservatore Romano“, 10.-11. ožujka 1986., s nadopunom snimke.