Međunarodni susret povodom 50 godina Neokatekumenskog Puta. Govor svetoga Oca Franje, 5-V-2018

Franjo

Tor Vergata, Rim Subota, 5. svibnja 2018.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Sretan sam što vas susrećem i što s vama mogu reći: Hvala! Hvala Bogu, a također i vama, iznad svega onima koji su dugo putovali da budu ovdje. Hvala za vaš „da“ koji ste izrekli, jer ste prihvatili Gospodinov poziv da živite evanđelje i da evangelizirate. Također, veliko hvala onima koji su započeli Neokatekumenski put prije pedeset godina.

Pedeset je važan broj u Pismima: pedeseti dan Duh Uskrsloga silazi nad apostole i svijetu očituje Crkvu. Još prije toga, Bog je blagoslovio pedesetu godinu: «Ta pedesetogodišnjica neka vam je jubilejska» (Lev 25,11). Sveta godina, u kojem je izabrani narod mogao opipati nove stvarnosti, poput oslobođenja i povratka potlačenih kućama: «Zemljom proglasite oslobađanje svim njezinim stanovnicima – govorio je Gospodin – […]. Neka se svatko vaš vrati na svoju očevinu» (r. 10). Evo, nakon pedeset godina Puta bilo bi lijepo kad bi svaki od vas rekao: „Hvala, Gospodine jer si me uistinu oslobodio; jer sam u Crkvi pronašao svoju obitelj; jer u tvome krštenju staro uminu, a novi život nasta (usp. 2 Kor 5,17); jer si mi preko Puta pokazao stazu na kojoj mogu otkriti tvoju nježnu očinsku ljubav“.

Draga braćo i sestre, na kraju ćete pjevati: „Te Deum zahvalnosti za Božju ljubav i vjernost ”. To je vrlo lijepo: zahvaliti Bogu za njegovu ljubav i za njegovu vjernost. Često mu zahvaljujemo za njegove darove, za ono što nam daje, i dobro je tako činiti. Ali, još je bolje zahvaliti mu na onome što jest, jer Bog je vjeran u ljubavi. Njegova dobrota ne ovisi o nama. Bez obzira što činili, Bog nas nastavlja vjerno ljubiti. To je izvor našega povjerenja, velika životna utjeha. Hrabro onda, nemojte se nikada žalostiti! Kada se čini da su se oblaci problema gusto nadvili nad vašim danima, sjetite se da vjerna ljubav Božja uvijek sjaji, kao sunce koje ne zalazi. Sjećajte se njegova dobra, koje je snažnije od svakog zla, i slatko sjećanje na Božju ljubav pomoći će vam u svakoj tjeskobi.

Nedostaje još jedna važna zahvala: vama koji se pred odlaskom u poslanje. Osjećam da vam moram reći nešto iz srca upravo o poslanju, o evangelizaciji, koja je prioritet u Crkvi danas. Jer poslanje znači posuditi glas vjernoj ljubavi Božjoj, znači navještati da nas Gospodin voli i da se nikad neće umoriti od mene, od tebe, od nas i ovog našeg svijeta, od kojega smo mi možda umorni. Poslanje znači ispuniti Isusov zadatak o kojem smo slušali i nad kojim bih se htio zaustaviti zajedno s vama: «Pođite, dakle i učinite mojim učenicima sve narode» (Mt 28,19).

Pođite! Poslanje zahtjeva odlaženje. Ali, u životu postoji snažna napast ostati, ne riskirati, zadovoljiti se držanjem situacije pod kontrolom. Lakše je ostati kod kuće, okružen onima koji nas vole, ali to nije Isusov put. On šalje: „Pođite“. Ne koristi polovične mjere. Ne odobrava kratke premještaje i nadoknadu putnih troškova, već kaže svojim učenicima, svim svojim učenicima samo jednu riječ: „Pođite!“ Pođite: snažan poziv koji odzvanja u svakom zakutku kršćanskog života; jasan poziv da se uvijek bude na izlasku, hodočasnici na svijetu u potrazi za bratom koji još ne poznaje radost ljubavi Božje.

Ali kako se odlazi? Treba biti pokretan, ne može se sa sobom ponijeti sav namještaj u kući. To Biblija naučava: kada je Bog oslobodio izabrani narod, odveo ih je u pustinju samo sa torbom povjerenja u Njega. I postavši čovjekom, On sam je hodio u siromaštvu, i nije imao gdje nasloniti glavu (usp. Lk 9,58). Isti stil zahtjeva od svojih. Za odlazak treba biti lagan. Za naviještanje potrebno je odricanje. Samo Crkva koja se odriče svijeta dobro naviješta Gospodina. Samo Crkva nenavezana na moć i novac, slobodna od trijumfalizma i klerikalizma na uvjerljiv način naviješta da Krist oslobađa čovjeka. A tko se, po njegovoj ljubavi, nauči odreći prolaznih stvari, prigrljuje ovo veliko blago: slobodu. Ne ostaje više pritegnut vlastitim navezanostima, koje uvijek zahtijevaju više, a nikad ne daju mir, i osjeća kako se srce širi, bez nemira, raspoloženo za Boga i za braću.

„Pođite” je glagol poslanja i kaže nam još jednu stvar: da se konjugira u množini. Gospodin ne kaže: „Pođi ti, onda ti, onda ti…“, već „Pođite“, zajedno! U punom smislu misionar nije onaj koji ide sam, već tko hoda zajedno. Zajedničko hodanje jest vještina koja se uvijek uči, svaki dan. Treba biti pažljiv, na primjer, da se ne nameće korak drugima. Prije svega, treba pratiti i čekati, imajući na umu da tuđi put nije istovjetan mome. Kao što u životu nitko nema korak potpuno jednak drugome, tako je i u vjeri i u poslanju: napreduje se zajedno, bez izdvajanja i bez nametanja vlastitog smjera hodanja: napreduje se sjedinjeni, kao Crkva, s Pastirima, sa svom braćom, bez ishitrenih sprinteva i bez žaljenja na one koji su sporijeg koraka. Hodočasnici smo koji, praćeni od braće, prate drugu braću. I dobro je to činiti osobno, sa brigom i poštovanjem prema svačijem hodu te bez ubrzavanja ičijeg rasta jer odgovor Bogu sazrijeva samo u izvornoj i iskrenoj slobodi.

Isus uskrsli kaže: «Učinite učenicima». Evo poslanja. Ne kaže: osvojite, zauzmite, već „učinite učenicima“, tj. podijelite s drugima dar koji ste primili, ljubavni susret koji vam je promijenio život. To je srce poslanja: svjedočiti da nas Bog ljubi i da je s Njime moguća prava ljubav, ona koja dovodi do davanja života bilo gdje, u obitelji, na poslu, kao posvećeni i kao vjenčani. Poslanje jest povratak u stanje učenika s novim Isusovim učenicima. To zanči nanovo otkriti sebe kao dio Crkve koja je učenica. Sigurno, Crkva je učiteljica, ali ne može biti učiteljica ako najprije nije učenica, isto kao što ne može biti majka ako prije nije kćer. Evo naše Majke: ponizne Crkve, kćeri Očeve i učenice Učiteljeve, sretne što je sestra čovječanstva. A ova dinamika učeništva – učenik koji stvara učenike – potpuno je suprotna od dinamike prozelitizma.

U tome je snaga navještaja, da svijet uzvjeruje. Ne vrijede argumenti koji uvjeravaju, već život koji privlači; ne sposponost nametanja, već hrabrost služenja. A vi imate u vašem „DNK“ ovaj poziv na naviještanje živeći u obitelji, po uzoru na svetu Obitelj: u poniznosti, jednostavnosti i zahvaljivanju. Donosite ovu obiteljsku atmosferu u tolika mjesta opustošena i lišena ljubavi. Budite prepoznatljivi kao prijatelji Isusovi. Sve zovite prijateljima i svima budite prijatelji.

«Pođite i učinite učenicima sve narode». A kada Isus kaže sve čini se da želi podcrtati da u njegovom srcu ima mjesta za svaki narod. Nitko nije isključen. Kao djeca za oca i majku; iako ih je mnogo, velikih i malih, svatko je ljubljen čitavim srcem. Jer se ljubav, u darivanju, ne smanjuje, već raste. I uvijek se nada. Kao što roditelji, koji ne gledaju najprije mane i nedostatke djece, već djecu samu, i u tom svjetlu prihvaćaju njihove probleme i poteškoće, tako i misionari čine s narodima koje Bog ljubi. Ne stavljaju u prvi plan negativne aspekte i stvari koje treba promijeniti nego „vide srcem“, pogledom koji uvažava, pristupom koji poštuje, povjerenjem koje je strpljivo. Tako pođite u poslanje, misleći da „igrate kod kuće“. Jer Gospodin je kod kuće kod svakog naroda i njegov je Duh već posijao prije vašeg dolaska. I misleći na našeg Oca koji toliko ljubi svijet (usp. Iv 3,16), budite strastveni ljubitelji svakog čovjeka, suradnici radosti sviju (usp. 2 Kor 1,24), pouzdani jer ste bližnji, prikladni za saslušati jer ste blizu. Ljubite kulture i tradicije naroda bez primjenjivanja prethodno ustanovljenih modela. Nemojte polaziti od teorija i nacrta već od konkretnih situacija: tako će Duh biti onaj koji će oblikovati navještaj prema svom vremenu i svom načinu. I Crkva će rasti na njegovu sliku: ujedinjena u različitosti naroda, darova i karizmi.

Draga braćo i sestre, vaša je karizma veliki dar Božji za Crkvu u današnjem vremenu. Zahvalimo Gospodinu za ovih pedeset godina: pljesak za pedeset godina! I gledajući njegovu očinsku i bratsku vjernost punu ljubavi, nikad ne gubite povjerenje: On će vas sačuvati potičući vas istovremeno da pođete, kao ljubljeni učenici, prema svim narodima, s poniznom jednostavnošću. Pratim vas i ohrabrujem: nastavite! I molim vas, ne zaboravite moliti za mene, koji ostajem ovdje!