Audijencija slanje stotinu obitelji za „Novu Evangelizaciju“ 3-1-1991

Sv. Ivan Pavao II.

Rim, 3. siječnja 1991. (*)

»NEKA OBITELJI NAVJEŠTAJU EVANĐELJE OBITELJIMA« Za vrijeme audijencije Sveti Otac je poslao sto obitelji s Neokatekumenskog puta u 24 naroda na 5 kontinenata. Također je bilo prisutno sto deset obitelji već u poslanju i drugih tristo koje su spremne poći i sto dvadeset sjemeništaraca dijecezanskog sjemeništa „Redemptoris Mater“ i oko deset tisuća braće iz zajednica. Predstavljanje: Kiko Argüello

Dragi prečasni Oče, upravo smo došli iz Porto San Giorgia, iz šatora što ste ga vi pred dvije godine počastili i posvetili svojom nazočnošću. Tamo smo bili sedam dana spremajući se duhovno za obraćenje, ukupno tisuću i četiri stotine braće i sestara.

Došle su obitelji koje su pred dvije godine bile poslane u najteže predjele u Latinskoj Americi (među „pueblos jovenes“, u barake Guayaquil u Ekvadoru, i tolike druge krajeve…), a također i u predgrađa europskih gradova kao Hamburg, u Nizozemskoj (Amsterdam), New York (Bronx). Zajedno svi skupa vidjeli smo malko njihovo iskustvo: svi su došli s očima punim svjetla, punim ljubavi i nježnosti našega Gospodina Isusa Krista, koji nam je uvijek bio bliz usred golemih teškoća i trpljenja. On nas je silno pomagao. Svi su odlučili da će se vratiti: pripovijedali su nam potresne događaje, te kako ih je Bog iskušavao i spremao za poslanje. U ovim godinama „utjelovljivanja“ mnogi su se našli u zemljama bez poznavanja jezika, na primjer u Japanu, a to smo učinili namjerno zato jer mislimo da je bolje poći kao najzadnji (čovjek koji ne zna jezik je siromah). To je zaista bilo vrlo djelotvorno; ljudi oko tih obitelji davali su im od svojih dobara, izlazili su im u susret, pomagali su ih i poslanje je bivalo lakše, čineći nazočnim veliko otajstvo Nazaretske Obitelji. Na mnogo mjesta te su obitelji počele s katehezama, mogle su naviještati Isusa Krista, te su nastale male kršćanske zajednice, i to od pogana; čak i u Kini, na Tajvanu, u jednom potpuno poganskom selu, rođena je mala zajednica od jedanaest osoba s četiri katekumena.

Sad imamo vrlo mnogo poziva od mnogih biskupa; i biskupi koji su (prije) tražili obitelji, nakon dvije ili tri godine (neke od obitelji su već četiri godine u poslanju) vidjeli su plodove, osobito u Latinskoj Americi nasuprot „sektama“.

Te su obitelji pošle u područja gdje nema župa, gdje nema crkava zbog pomanjkanja klera, a oni su imali mnoge plodove i biskupi zahtjevaju još: imamo mnogo poziva, tako da smo morali učiniti mali izbor. Stoga smo pozvali prve zajednice u Španjolskoj kojih su obitelji već imale dovoljnu pripremu sa više od četrnaest godina Puta. Ponudile su se mnoge obitelji – to je nešto iznenađujuće – spremne poći sa svojom djecom onamo kamo Crkva smatra da je potrebno; one su spremne poći tamo gdje je obitelj razorena, da budu stvarna nazočnost kršćanske obitelji; tako da smo ostali iznenađeni takvom velikodušnošću, takvim žarom što ga imaju u sebi znajući da idu, mnogi od njih, u mučeništvo, idu u situaciju s velikim poteškoćama. Ponudilo se četiri stotine obitelji; sastali smo se zajedno s onima koji su već bili u poslanju i s drugim itinerantima. Sveukupno bilo nas je tisuću.

Bili su nazočni i sjemeništarci iz „Redemptoris Mater“ u Rimu; za njih je to bila divna priprema – slušajući te obitelji, poteškoće… Stoga sve do jučer u noći, skoro do tri sata noćas, bio je potreban cijeli jučerašnji dan da se vidi, da se ocijeni svaka „molba“. Da bismo mogli poslati obitelji, tražili smo od svakog biskupa službeno pismo, pa da biskup preuzme odgovornost da im pomogne za kuću, itd.

Na koncu smo izabrali još drugih sto obitelji; ovdje su braća i sestre koji su već određeni i spremni da otputuju. Otputovat će šest obitelji za Rusiju, u Moskvu; četiri u Bjelorusiju; dvije za Gruziju; dvije za Jugoslaviju; šest novih obitelji za Njemačku (da nastave čudesno djelo obitelji koje djeluju u Nizozemskoj, tražene od biskupa); dvije za Englesku; dvije za Francusku; zatim su biskupi u Sjedinjenim Državama tražili devetnaest obitelji, osobito za predgrađa, da bi se počelo s pastoriziranjem „crnih”, gdje se katolička Crkva nalazi u poteškoćama: tako su, na primjer, uputili pozive, kardinal u Washingtonu, u Dallasu, San Antoniu, Texasu, itd. Zatim u Srednjoj Americi i u Latinskoj Americi, na primjer u Čileu, u Kolumbiji (dvije obitelji); jedna obitelj u Ekvadoru, u Venezueli dvije; tri u Meksiku. U Aziji: deset obitelji za Japan; za nacionalističku Kinu još pet; za Afriku: Zambija četiri; za Kamerun četiri; zatim Etiopija; Obala Slonove Kosti, te Australija.

Eto, sveukupno su sto i četiri obitelji sa četiri stotine djece; neka jako malena, neka malo veća. Kad (te obitelji) imaju djecu od petnaest, sedamnaest godina, mi smo ih pitali za njihovo mišljenje, da li su spremni pratiti svoje roditelje. Vidjeli smo golemu velikodušnost i kako ti mladi vole svoje roditelje… Dobro, s obzirom na poslanje čuli smo obitelji koje su se vratile: pripovijedali su nam da su njihova djeca bili prvi navjestitelji Evanđelja (u Japanu, Kini, Nizozemskoj…) u njihovim kolegijima, u školama, bilo je predivno s majkama. Ovi su sinovi, kćeri, recimo tako, šiljak na koplju „Nove evangelizacije“ koja se provodi preko obitelji. I djeca daju svjedočanstvo svojim malim prijateljima, dovode svoje prijatelje… Na primjer kod obitelji u Japanu kuće su uvijek pune japanske djece, prijatelja njihove djece; djeca već govore japanski, nauče vrlo brzo. Preko djece obitelji su se upoznale s drugim japanskim obiteljima. To olakšava evangeliziranje obitelji koje nisu kršćanske, sve su poganske; njih vrlo zanima, impresionira ih ovaj način „živjeti obitelj“, vidjeti obiteljski stol kao oltar, gdje otac prenosi, predaje vjeru djeci, te bračna postelja također kao oltar na kojemu se daje život novoj djeci.

Ukazuje se nova kultura, pa i jedna stvarnost duboka i divna, tako da smo ostali iznenađeni. Eto, Oče, ne bih htio duljiti, želim samo reći da smo bili duboko dirnuti činjenicom da svi žele poći: od ovih četiri stotine obitelji samo ih stotina može otputovati, ali to žele sve. Ja sam im govorio: „Ma jeste li svjesni? Znate li da idete u najsiromašnija, preteška područja?“ Sve nas je ganuo žar, želja za mučeništvom, nadnaravna sila koja je bila s nama…

Poslije pjevanog navještaja Evanđelja po Marku, Sveti Otac se je nazočnima ovako obratio:

Draga braćo i sestre! 1. U svjetlu Božića susreli smo Spasitelja; promatrali smo čudesna djela što ih je Bog izveo; pozvani smo bili da primimo dar spasenja i da ga širimo među našom braćom. Iz ovog mističnog zagrljaja s Utjelovljenom Riječi, rađa se naša obveza da evangeliziramo. Obveza koja je danas tako hitna, jer proživljavamo trenutke dubokih društvenih promjena. Nalazimo se naime kao u nekom obratu povijesti, usmjereni prema budućnosti nabijenoj očekivanjima i nadama, ali i ugroženoj od nemira i strahova koji zahvaćaju ljudsko biće u njegovu najdubljem ustrojstvu. Čovjek zaziva mir, vedrinu, traži pomoć i solidarnost: treba ljubav. Potreban mu je Krist.

Stoga je čudesno djelo onoga koji, kao vi, posvećuje sav svoj život i svu snagu tjelesnu i duhovnu za evangelizaciju. Vi ste uvjereni da samo Isus može ispuniti očekivanja osobe i stoga vi ne oklijevate napustiti sve i poći po putovima svijeta, svjedočeći tako živu nazočnost Otkupitelja među nama i snagu Njegove Riječi koja spasava. Budite zahvalni Providnosti što vas je izabrala i koja vas trajno podržava u slušanju Duha; budite ustrajni u molitvi i vježbanju u krepostima. Budite glasnici pomirenja i apostoli bratstva i služenja. Gospodin, koji od vas traži posvemašnju raspoloživost, neka vas tako pridruži otajstvu Otkupljenja svijeta.

2. Ne mogu, a da ne istaknem, s najdubljom radošću, da vas vaša čežnja za evangelizacijom nagoni nadasve k obiteljima. Zar nije nužno da obitelj u ovo naše vrijeme bude ponovno evangelizirana, da bi otkrila svoju ulogu temeljne ćelije kršćanske zajednice, da bude kućna Crkva, unutar koje bi bilo moguće doživjeti prvotno iskustvo susreta s Bogom? Koliko li na današnju situaciju društva utječe kriza obitelji! Nije lako misliti na bolju budućnost ako se kućna i obiteljska intimnost ne vrate na to da budu povlašteno mjesto za prihvaćanje života i rast osobe: kao škola ljudske mudrosti i duhovne formacije. Radosna srca pozdravljam vas i brojne obiteljske jezgre koje se već nalaze u poslanju u prostranstvima koja su najviše na našem planetu dekristijanizirana; pozdravljam, osim toga, i bračne parove koji se spremaju na odlazak. Da, neka obitelji naviještaju Evanđelje obiteljima!

Neka Vas Gospodin učini posvuda sredstvom svoga milosrđa; neka vas uvijek prati Njegova milost.

Rado predajem križ svima onima koji su pozvani da pođu, itineranti u službi Evanđelja, u druge zemlje. Uzdajte se u Boga i budite, odolijevajući svim teškoćama, „Kristovi… poslanici: Bog vas po nama nagovara“. (2. Kor 5,20). Živite u srdačnoj poslušnosti i sinovskom zajedništvu s Pastirima kao udovi jednog živog tijela: Crkve. Oni vas zovu i primaju. Njima morate iskazivati poslušnost i povjerenje; preko njihovih uputstava sudjelujete u volji Gospodinovoj u redu vašeg posebnog poslanja.

Zadatak koji vas očekuje – Nova evangelizacija – traži od vas da predstavite novim poletom i obnovljenim metodama vječnu i nepromjenljivu baštinu naše kršćanske vjere. Ne radi se o tom, vi to dobro znate, da se predaje jedna nauka, nego da se na osobni i duboki način susretne Spasitelja. Zazivam Mariju, Majku Otkupiteljevu, da vas prati na ovom Putu; Njoj, Zvijezdi Nove Evangelizacije, povjeravam svakoga od vas, vaše zajednice i sve koje ćete susretati.

Dok vas, u ime Gospodnje, bodrim da pođete hrabro i da svuda budete smioni svjedoci Evanđelja, od srca vas blagoslivljam. Sv. Otac je spontano nadodao ove riječi: Dakle ovo što sam rekao bio je odgovor na vaš lijepi, stvaran „kršćanski, neokatekumenski” realistični uvod. Ali uvodi moraju uvijek imati neki nastavak: sad imamo ovaj nastavak ovdje u dvorani Pavla VI., a zatim slijedeći nastavak na vašim putovima obitelji – itineranata, obitelji koje su duboko evangelizirane na Neokatekumenatu koji obuhvaća sav ljudski život, obuhvaća sav život već evangelizirane obitelji ili one koja evangelizira.

I tako – želim vam sretan put: Papa itinerant – itinerantima!

(*) Usp. »L’Osservatore Romano«, 4. siječnja 1991.