Audijencija za biskupe Bliskog Istoka, tijekom konvivencije koju je organizirao Neokatekumenski put 20-4-1996

Sv. Ivan Pavao II.

Vatikan – Sala Clementina, 20. travnja 1996.

Ivan Pavao II. primio je jutros u Vatikanu četrdesetak biskupa s Bliskog istoka koji dolaze iz šest Crkava različitih obreda. Prelati su se ovih dana okupili u Sabaudiji, u provinciji Latina, kako bi sudjelovali u duhovnoj obnovi koju su organizirali inicijatori Neokatekumenskog puta Kiko Argüello, Carmen Hernández i otac Mario Pezzi. Papa je ustrajavao na jedinstvu kršćanskog naroda „oko pastira biskupija i u bratskom dijalogu između svih vjernika“, uz „sve širu solidarnost, čak i u materijalnom smislu“. U današnjem svijetu, gdje su „mnogi ljudi i mnogi narodi pogođeni gospodarskim poteškoćama i pate od siromaštva i pothranjenosti, Crkva tako može pridonijeti boljoj raspodjeli prirodnog bogatstva i robe široke potrošnje“.

Prisutni na audijenciji kod Pape i na sastanku u Sabaudiji: Njegovo Blaženstvo Stefanos II., patrijarh Aleksandrijskih Kopta iz Egipta, 36 biskupa regije, brojni prezbiteri koji predstavljaju jedanaest bliskoistočnih naroda i inicijatori Neokatekumenskog puta. Na kraju audijencije, za mikrofonom Roberta Piermarinija, patrijarh Stefanos II. objasnio je kakav doprinos ovo crkveno iskustvo može dati istočnim crkvama: „Moramo reći da nas ovo iskustvo jača u vjeri našeg krštenja i, s ovim Neokatekumenskim putem, ovim životom u zajednici težimo istinski živjeti, ne samo kao pojedinci već i kao zajednica. Stoga, također pod “latinskim”, zapadnim liturgijskim aspektom, možemo sačuvati svoje liturgije, svoje istočne obrede i sačuvati taj duh istraživanja, obraćenja i čvrstoće naše katoličke vjere“. Ali ovo crkveno iskustvo, rođeno u Španjolskoj početkom 1960-ih i koje sada ima 13 000 zajednica prisutnih u gotovo 100 nacija na pet kontinenata, kako može dati zamah novoj evangelizaciji na Bliskom istoku na pragu Trećeg tisućljeća? Kiko Argüello, inicijator Neokatekumenskog puta, odgovorio je:

Može dovesti do puta ponovnog rađanja, ponovnog otkrivanja krštenja, koje bi ojačalo kršćane na onim područjima koja su u velikim poteškoćama, kako u pogledu sekularizacije, tako i migracija… Već smo vidjeli da je u mnogim župama bilo važno „zalijevati“ njihovo krštenje kako bi vjera počela rasti i kako bi se jačali odnosi u zajednici i svjedočanstvo na poslu. Mnoge su župe ponovno počele cvjetati i župnici su vrlo zadovoljni. Mislim da je životnost Koncila željela pripremiti Crkvu za izazove Trećeg tisućljeća, dajući joj karizme, snažni dah Duha da može svima naviještati Krista, pobjednika nad smrću, i da može stvarno odgovoriti izazovima trećeg tisućljeća, koji su zapravo nova antropologija sekulariziranog i bezbožnog svijeta koji niječe objavu. Svijet koji ne priznaje božansko očinstvo. Krist nam je došao pokazati Oca, a mi smo sinovi Božji: on time ukazuje na impresivnu antropologiju koja spašava obitelj. Suočen s kulturom koja nagriza obiteljska načela, Put kroz male zajednice spašava obitelj. A iz ovih se obitelji, otvorenih životu, obnovljenih, rađaju tisuće poziva za pomoć Crkvi.

Tijekom susreta, koji se održao u Sala Clementine, Sveti Otac je održao sljedeći govor: Blaženstvo, časna braćo u biskupstvu i svećeništvu, draga braćo i sestre! 1. S radošću vas dočekujem u kući Petrova nasljednika povodom posebnog susreta u kojem sudjelujete. Pozdravljam svakoga od vas, pastiri i vjernici koji dolazite iz Katoličkih crkava na Bliskom istoku: mir uskrsloga Gospodina bio s vama i s vašim crkvenim zajednicama! U ovo nam vrijeme sveta liturgija, nakon proslave Gospodnje muke i uskrsnuća, pruža ponovno čitanje Djela apostolskih koja predstavljaju rođenje i prvotni razvoj Crkve, počevši od prve zajednice, okupljene u molitvi s Marijom (usp. Dj 1,13-14). Djelovanjem Duha Svetoga, „Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spašenike“ (Dj 2,47). Ilustrirajući put učenika, knjiga Djela apostolskih inzistira na njihovoj postojanosti „u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama.“ (Dj 2,42) i dodaje da su uživali naklonost svega naroda (usp. Dj 2,47; 4,33). I danas je Crkva pozvana živjeti taj ideal prvih kršćana kako bi zajedno stvorili autentičnu zajednicu braće, u nasljedovanju Krista. Važno je da jedinstvo kršćanskog naroda zablista; jedinstvo koje se ostvaruje oko pastira biskupija i u bratskom dijalogu između svih vjernika. Jedinstvo vjere u raspodjeli uzajamno jednako vrijednih darova Crkvu duhovno obogaćuje i potiče na sve širu solidarnost, čak i materijalnu. U današnjem svijetu, u kojem su mnogi ljudi i narodi pogođeni gospodarskim poteškoćama i trpe siromaštvo i pothranjenost, Crkva tako može pridonijeti boljoj raspodjeli prirodnih bogatstava i robe široke potrošnje. Svjedočanstvo vjere prolazi kroz svakodnevne izraze ljubavi, a to su raspodjela i solidarnost među ljudima, posebno „sa siromašnima koji su miljenici Božji, …miljenici našeg zajedničkog Oca. I svi smo braća jedne obitelji“ (Grgur Niški, Ljubav siromašnih).

2. Svjedočanstvo jedinstva i ljubavi Crkvi je neophodno za novu evangelizaciju. Suočeni s izazovima sekularizacije, zatvaranja životu od strane mnogih sektora javnog mnijenja, vrlo je važno da kršćani pruže vjerodostojno svjedočanstvo svoje vjere, utjelovljujući Evanđelje u svojem životu. Na taj način zreli i formirani vjernici mogu onima koji traže istinu ponuditi odgovarajuće odgovore na njihova pitanja. To podrazumijeva da je svaka crkvena zajednica otvorena za dobrodošlicu i dijalog, poštujući kulturne različitosti i naviještajući svima jedinstveno Evanđelje spasenja. Neka vam, draga moja braćo i sestre, uvijek sve dublje prianjanje uz uskrslog Krista pomogne da naučite prepoznavati znakove vremena i koračate zajedno u skladu sa sinodalnim duhom koji karakterizira strukturu vaših crkvenih zajednica. Poslanje kršćana na Bliskom istoku je veliko, ali istovremeno složeno i osjetljivo. Zbog toga je potrebno njegovati uzajamno poštovanje i njegovati stalnu pozornost, posebno s obzirom na polju ekumenizma i dijalog s velikim monoteističkim religijama.

3. S tim u svezi, želim se prisjetiti nedavnog putovanja u Tunis, gdje sam posjetio katoličku zajednicu koja živi u toj zemlji, podupirući djecu Crkve u njihovoj vjernosti Evanđelju. Također sam ih pozvao da brane i unapređuju duhovne, moralne i društveno-kulturološke vrijednosti kroz dijalog i suradnju s onima koji slijede druge religije, kako bi razvili bratski život i solidarnost među stanovnicima istog naroda i među svim narodima (usp. Nostra aetate, 2). To može samo ojačati postojeće odnose prijateljstva i uzajamnog poštivanja. U tom vas duhu ohrabrujem da nastavite svoje poslanje, vodeći računa o promicanju izgradnje društva otvorenog za razumijevanje i solidarnost među svim njegovim sastavnicama. Dok zazivam na vaše zajednice majčinsku zaštitu Presvete Marije i svetaca zaštitnika, s velikom naklonošću udjeljujem svoj apostolski blagoslov vama i svima koji vam pomažu u vašoj crkvenoj službi.