Pismo Svetog Oca Ivana Pavla II. kardinalu Jamesu Francisu Staffordu, predsjedniku papinskog vijeća za laike, o izradi statuta 5-4-2001

Sv. Ivan Pavao II.

Vatikan, 5. travnja 2001.

Ivan Pavao II. poslao je poruku kardinalu Jamesu Francisu Staffordu, predsjedniku Papinskog vijeća za laike, u kojem potvrđuje kompetenciju vijeća za odobravanje statuta Neokatekumenskog puta, „jednom kada budu uredno sastavljeni“ i zadužuje ga „da nastavi pratiti Put i u budućnosti“.

Ovo je tekst poruke: Poštovanom bratu Jamesu Franciscu kard., predsjedniku Papinskog vijeća za laike:

1. Prošle su četiri godine od tog važnog 24. siječnja 1997. u kojem sam imao priliku upoznati inicijatore Neokatekumenskog puta i, zajedno s njima, brojne odgovorne zajednica Puta širom svijeta. Tom prilikom, pridružujući se njihovoj molitvi hvale i zahvaljivanja Gospodinu na dragocjenim plodovima koje je Put donio u trideset godina života, nisam propustio naglasiti važnost nekih nezaobilaznih zahtjeva o kojima ovisi samo postojanje Puta. Među njima je izrada određenog zakonskog normativa s obzirom na njegovo formalno pravno priznanje (usp. L’Osservatore Romano, 25. siječnja 1997., str.4). Tako se otvorila nova faza, presudna za budućnost ove crkvene stvarnosti.

2. Već u apostolskoj pobudnici Christifideles laici (30. prosinca 1988.) podsjetio sam da se „niti jedna karizma ne smije izuzeti iz odnosa i pokornosti pastirima Crkve“ (br. 24) te sam se osvrnuo na ono što je s tim u vezi napisano u dogmatskoj konstituciji Lumen Gentium Drugoga vatikanskog koncila: „sud o njihovoj ispravnosti i urednoj upotrebi spada na one koji upravljaju Crkvom, i na koje osobito spada ne ugasiti Duha, nego sve ispitati i zadržati ono što je dobro (usp. 1 Sol 5,12.19-21)“ (br. 12). Doista, upravo pod tim uvjetom karizme u svojoj raznolikosti i komplementarnosti mogu surađivati za opće dobro (usp. Christifideles laici, 24). Stoga prepoznavanje i prihvaćanje karizmi nije lak proces. To zahtijeva duboko razlučivanje Božje volje i mora biti popraćeno stalnom molitvom, kako bi se srca poslušno otvorila glasu Duha u crkvenom zajedništvu. Vrhunac ovog procesa je službeni čin priznavanja i odobravanja statuta kao jasnog i sigurnog životnog pravila, trenutak u kojem crkvene stvarnosti uvijek žive s velikom radošću i dubokom zahvalnošću prema Bogu i prema Crkvi. Kao novo polazište, ono je zapravo vidljivi znak zrelog crkvenog identiteta (usp. Christifideles laici, 30).

3. Znam kakvom je revnošću i pastoralnom brigom Papinsko vijeće za laike djelovalo i djeluje u praćenju Neokatekumenskog puta u ovoj odlučujućoj fazi njegova života, izradi statuta. Ovaj delikatni zadatak, gospodine kardinale, povjerio sam ovom Papinskom vijeću za laike, zbog autoriteta koji mu pripada, prema važećim kanonskim normama, kao i zbog jedinstvenog iskustva koje ima u ovoj materiji. Upravo se u tome temelji nada u sretan ishod postupka, koji se sada približio posljednjoj fazi. Dok izražavam srdačnu zahvalnost Papinskom vijeću za laike odajem im priznanje zbog ozbiljnosti i strogosti kojom su pristupili u izvršavanju povjerenog im zadatka, potvrđujem i njegovu kompetenciju u odobravanju gore spomenutih statuta, nakon što jednom budu uredno sastavljeni i zadužujem ga da i dalje prati Put i u budućnosti. Siguran sam da će u izvršavanju ovog zadatka Papinsko vijeće za laike moći računati na suradnju i duh sinovske poslušnosti Neokatekumenskog puta. Povjeravajući Gospodinu, po zagovoru Marije Majke Crkve, aktivnosti vijeća kojima predsjedate, srdačno udjeljujem svoj blagoslov vama, časni brate, kao i vašim suradnicima.