Pohod Pape Ivana Pavla II. župi Svetog Leonarda Murialda 22-3-1992

Pohod Pape Ivana Pavla II. župi Svetog Leonarda Murialda 22-3-1992

Sv. Ivan Pavao II.

Rim, 22. ožujka 1992.

Na početku mise, nakon liturgijskog pozdrava, župnik, otac Domenico Paiusco, uputio je svoju dobrodošlicu Sveom Ocu u ime zajednica:

Prečasni Oče, Dobrodošli među nas! Hvala vam što ste s nama. župna zajednica Svetog Leonarda Murialda, povjerena Kongregaciji Otaca Josipovaca, pripremala se na ovaj prvi susret sa svojim biskupom s radošću i ushitom, preko osobne i zajedničke molitve i razmatranja povodom ovog događaja vjere u brojnim obiteljima. Proteklo je trideset godina od osnutka župe, u ožujku 1958., do posvete ovog zdanja 1988. Sadašnja pastoralna zauzetost je izgradnja duhovnog hrama, sačinjenog od živog kamenja, sa dvostrukom funkcijom nutarnjeg rasta, za duhovni zadatak koji neka postane u svoje vrijeme sposobnost na zajedništvo, potporu svima koji žive ovdje. Stanovništvo, prvotno sačinjeno od mladih parova sa djecom, održalo se stabilnim i nakon 30 godina nalazi se na putu ka trećoj dobi, a većina djece su se, stvarajući nove nuklearne obitelji, preselile drugdje.

Obitelji su sastavljene od radnika, od kojih su mnogi umirovljeni, nisu siromašni, ali susreću se sa problemima svojstvenih starosti i samoći, te od mladih koji su ostali, zbog kuće ili posla.

Očigledna je u mnogim obiteljima manjkava vjerska formacija sa posljedičnim nedostatkom jedinstva vjere i života, između vrjednovanog evanđelja i životnog djelovanja.

Primarna zauzetost u župi uvijek je bila evangelizacija s katehezom za ljude sve dobi. Postoji trajna kateheza za djecu školske dobi od 6 do 13 godina, ove godine također i za djecu od 3 do 6 godina, kako bi ih se uvelo u jedan put vjere, gdje su privilegirane točke sakramenti Pokore, Euharistije i Potvrde. Zatim, postoji kateheza za odrasle za obnovu obitelji. U ovome mi je od velike pomoći, iako nije jedino, ali je značajno, iskustvo neokatekumena. Od 1971. do danas rodilo se 10 zajednica sa oko 400 braće koji su, uz ponovno otkrivanje osobne i zajedničke vjere, uistinu sol i kvasac za cijelu župu. U ovome „osjećati se Crkvom“ oni su raspoloživi za zauzetu katehezu roditelja koji se pripremaju krstiti djecu, odraslih za Potvrdu, zaručnike za brak, za susrete s obiteljima. Svake godine svjedočimo približavanju Crkvi od osoba koje su daleko, ravnodušnih, obitelji s tekoćama u braku.

U župi je prisutna formacija i liturgijska animacija, služba ljubavi za bolesne, nemoćne, same i posebice karizma naše kongregacije – pomagati djecu i mlade u teškoćama sa udomiteljskim obiteljima. Napokon, oratorij je mjesto susreta djece, mladih i obitelji. S puno predanosti u njemu djeluje tim laičkih suradnika koji promiču razne aktivnosti s djecom i mladima. U ovom se razdoblju župa uključuje u „sukob s gradom“ na sinodičkom putu kojim vodi vaša biskupija i u kojem se daje prednost trenutnom stanju obitelji.

Prečasni Oče, slaviti s vama euharistiju, snažan trenutak zajedništva, obilježava važan korak u kojem se osjećamo kao „više Crkva“. Vaša nas prisutnost čini radosnima, jer ste došli među nas sa vašim velikim srcem Oca, sposobnog ljubiti blize i daleke. U ime blizih i dalekih, ponavljamo našu zahvalu i molimo vas za jednu rasvjetljujuću riječ, riječ nade koja čini plodnijim u ustrajnosti ovaj susret s Vama, našim biskupom, nasljednikom Petra i namjesnikom Kristovim. Očekujemo riječ koja će dati mladima, zbunjenim brojnim ponudama, jedan valjani motiv za život, a onima koji nisu više mladi, potrebu da budu svjedoci u njihovim obiteljima i radnom ozračju. Hvala, prečasni Oče! Od prvog trenutka posjeta, župa svetog Leonarda Murialda pokazala je Papi sliku „zajednice koja je međunarodna, zahvaljujući prisutnosti u velikom stražnjem dvorištu crkve, predstavnika neokatekumenskih zajednica i brojne lutalačke populacije ugošćene u obližnjem kampu. Zajedno sa brojnom djecom i mladima oni su – pjesmama i mahanjem transparentima i zastavama – ponudili Papi toplu dobrodošlicu. Slaveći zbor predstavio je podžupnik:

Dragi Ivane Pavle II., Petrov nasljedniče – rekao je – dobrodošli među djecu i mlade naše župe i našeg socijalnog centra za mlade „San Leonardo Murialdo”. Toliko smo željeli ovaj susret kako bismo slavili zajedno i kako bismo slušali Vašu riječ vodstva koja nas prati u hodanju stopama Krista, našeg prijatelja i spasitelja. Danas nas je više nego ikad, svi smo tu: maleni, mladi, djeca skupa s suradnicima, laicima josipovcima, angažiranima u djelu ljudske i kršćanske formacije mladih naraštaja. Prilično smo ujedinjena obitelj, kao što je San Leonardo Murialdo želio.

Naposlijetku, riječ je uzeo Papa:

Hvaljen Isus Krist! Započinjem sa riječju upravljenom Isusu Kristu od strane svih nas, jer sam pratio prethodno predstavljanje i vidi se da ste ovdje na neki način različiti: ne samo među školskom djecom, djecom sakramentalne kateheze, skauta, već i zbog različitih nacionalnosti. Tu su također i nomadi. Osjeća se cijela ova različitost, ali istovremeno se osjeća jedno jedinstvo, zajedništvo, zajednica. Ova zajednica djece, mladih, ostvaruje se preko Isusa Krista.

On je centar oko kojega smo svi jedno. U ovome je Njegovo otajstvo. Otajstvo Isusa, otajstvo Sina Božjega koji se učinio čovjekom, upravo je u ovome: učinivši se čovjekom, On je načinio centar zajedništva, zajednice za različite osobe, različita ozračja, različite narode. Ovo se vidjelo od samih početaka Crkve, od prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu, a potom kroz stoljeća, kada su apostoli izišli iz Jeruzalema kako bi išli u različite dijelove svijeta propovijedati Evanđelje različitim narodima i ovi narodi su sačinjavali istu Crkvu.

Što je Crkva? Ona je Krist živ među nama, s nama i za nas. Crkva je živeći Krist s nama i za nas, uvijek i na svakom mjestu. Istovremeno, Crkva smo mi, ujedinjeni oko Isusa Krista i Njegovog Evanđelja, oko Njegovog križa i Njegovog uskrsnuća, svi mi smo ujedinjeni u Isusu Kristu, ne samo oko Njega. Nismo tek nekakva skupina, već smo Crkva, jedno tijelo, i na taj način – ujedinjeni oko Njega i u Njemu – svi smo na neki način dionici Njegovog božanskog života, dionici Njegovog poslanja i to nas čini jednim, zajednicom, Crkvom. Tako sam govorio, slušajući djecu i mlade, ali tu su također i roditelji, odrasli ljudi koji imaju druge odgovornosti: učitelja i pokazatelja smjera. Tu je, potom, ova neokatekumenska zajednica, što se čuje preko njezinih pjesama i njezinog entuzijazma. Preko toga se već u nekoj mjeri u vašoj zajednici osjeti duh zajednice i duh župe, to je jezgra s kojom župna zajednica mora živjeti zajedništvo i rasti i mora uvijek rasti crpeći iz Isusovog života i noseći u sebi istu ljubav koju je Isus nosio.

Isus je na taj način prisutan među nama, prepoznajući se nadasve u onima najmalenijima, najsiromašnijima, najviše trpećima. On to i kaže: „Što ste učinili jednom od ovih, meni ste učinili”.

Želim vam da živite život prožet Kristom i da tražite i uvijek sve više primate Kristov život u vaš kršćanski život, ljudski život, vaš život pobožanstvenjen Njegovom prisutnošću i Njegovim sakramentima. Želim podijeliti svima prisutnima uvodni blagoslov, želeći vam – kao što vidim da je zapisano na ovim transparentima – da uvijek sve više evangelizirate ljudski život u ovoj četvrti i da ga činite sve više natopljenim Duhom Kristovim. Na kraju slavlja, Papa je pozdravio svećenike Prefekture i pripadnike murialdinske vjerničke zajednice, posebice sjemeništarce josipovske zajednice posvećenog života rimke provincije Bezgrešne.

Stoga je imao kratki susret sa odraslima župe, koje mu je predstavio glasnogovornik Pastoralnog vijeća, đakon Giovanni Pennacchio:

Sveti Oče, ovdje su prisutni svi članovi Pastoralnog vijeća župe i odgovorni crkvenih stvarnosti ove župe i različitih grana pastoralne aktivnosti: kateheze, liturgije, djela ljubavi, pastorala mladih. Također su prisutni – po prvi puta primljeni u pastoralno vijeće – odgovorni za pojedina područja, jer se od ove godine, kako bi se stiglo što je više moguće do ljudi udaljenih od župe, župa podijelila u deset zona i svaka ima sog odgovornoga. Prisutni su također i odgovorni deset neokatekumenskih zajednica, sa njihovim prezbiterima i katehistima, te obitelji itineranata u različitim dijelovima svijeta: Africi, Australiji, Europi. Ovdje smo da bismo obnovili naše prijanjanje i jedinstvo s Petrom, s njegovim učenjem sa istim vjerničkim poštovanjem o kojem se govori u Lumen gentium. Hvala vam što ste s nama. Hvala na vašem usmenom, ali nadasve osobnom predstavljanju – odgovorio je Papa. Vidi se da je vaša župa smještena ovdje, u Rimu, ali da se istovremeno nalazi na mnogim mjestima, u mnogim zonama, mnogim ozračjima, kontinentima: izvan Rima. Ovo je jedna misionarska župa, itineranska, neokatekumenska.

Pozdravljam vas sve: australce, afrikance, francuze, nijemce, poljake, bjeloruse! Rimska crkva, morate to znati, živi jedno razdoblje suočavanja. Suočavanje znači – možemo to reći – nadasve primjena Drugog vatikanskog sabora, posebice dokumenata Lumen gentium i Gaudium et spes. Suočavanje sa različitim stvarnostima koje čine prepoznatljivim ovaj grad i rimsko društvo važno je za budućnost grada, Italije i Crkve. Ali to je suočavanje u kojem Crkva biva suočena i sa svoje se strane, suočava u vjeri peko svoje dvotisućljetne vjere.

Rim gleda probleme našeg tisućljeća, štoviše, ovog kraja drugog tisućljeća. Gleda u vjeri i traži shvatiti probleme, iako su teški, iako su ponekad proturječni s onim što kaže vjera. Gleda na ove probleme sa hrabrošću, jer Crkva mora imati hrabrosti. Krist nam je rekao: „Ne bojte se!”, i to je ključna riječ njegovog mesijanskog poslanja i našeg apostolskog poslanja. Ne bojte se. To kažem i vama itinerantima, da biste bili hrabri. Ponekad osjećam da imate straha od nekih stvarnosti s kojima se susrećete, koje vam pristupaju i kojima vi pristupate. Ne bojte se, jer se uvijek radi o istom argumentu: „Ja sam s vama”. To nije tek jedna riječ, to je stvarnost.

Sa blagoslovom svima prisutnima – malobrojnima koji još uvijek ostaju u Rimu u ovoj župi – i mnogima koji su na raznim kontinentima.