Pohod župi sv. Remigija u Colleverde 9-6-1990

Pohod župi sv. Remigija u Colleverde 9-6-1990

Sv. Ivan Pavao II

Rim, 9. lipnja 1990. *

U župnom kazalištu okupile su se Neokatekumenske zajednice uobičajenim zborom svoje mnogobrojne djece. Nije nedostajalo pjesama, niti „napada“ djece na Svetoga Oca koji je – kao i uvijek – pokazao veliku naklonost prema mališanima. Massimo, katehist župe, predstavio je Svetom Ocu stvarnost neokatekumenske zajednice u župi.

Sveti Otac je odgovorio ovako:

…Krštenje, kako se danas podjeljuje djeci, jest iskustvo koje se tiče prije svega obitelji, ali za življenje ovog iskustva valja se vratiti natrag. Neokatekumenske zajednice upravo ovaj povratak promiču. Svakome kažu: „Ti si kršćanin, trebaš se vratiti svom krštenju, trebaš se još jednom spremiti za krštenje koje si primio. Moraš postati katekumen, i s ovim katekumenatom trebaš doći do onog iskustva krštenja kakvo su imali prvi kršćani, kakvo je imao sv. Pavao“. Divne su riječi svetog Pavla o krštenju. Kršćansko iskustvo je prije svega iskustvo krštenja, ono nas vodi k svim sakramentima, ali nadasve k Euharistiji.

Euharistija je sakramenat koji se u praksi kršćanskog života najviše proživljava, a iskustveno se živi također sa djecom koja se spremaju za prvu pričest. Postoji spremanje, postoji produbljivanje, osjeća se što pod prilikama kruha i vina znači Euharistija, što nam je Krist ostavio kao Euharistiju: samoga sebe kao dar, kao hranu. Zasigurno, kršćansko je iskustvo nadasve euharistijsko iskustvo, a ako ono počinje sa iskustvom krštenja, onda nas ono vodi k iskustvu Euharistije.

…Iskustvo je potrebno. Sakramente možemo primati a da iskustvo ne proživljavamo, da ne ulazimo u dubinu otajstva koje se slavi. Potrebno je ovo iskustvo, ovaj iskustveni vid kršćanskog života, i vrlo sam zahvalan svim pokretima koji čine da raste i izobiluje kršćansko iskustvo i razni vidovi kršćanskog života svakog krštenoga, koji vode prema dubini kršćanskog života. Tako se čovjek sve više otvara Bogu, razumije razmjere nerazmjere, razumije što je to radikalno obraćenje, razumije što je to grijeh, što znači opravdanje po milosti, što znači dubina Božjega milosrđa, ljubavi, Trojstva, dara Božjega. Kroz sva ova iskustva temeljena na sakramentima, uvijek se dolazi do iskustva molitve. Ali i molitva može biti obredna, lišena dubokog iskustva, površna, koja ostaje na površini naših misli, naših obaveza, naše osobnosti. Ali ulazeći dublje u molitveno zajedništvo s Bogom, sama molitva postaje obilnija, nešto blistavo, neobično. Naše molitve moramo stalno produbljivati, moramo ih proživljavati, iskusiti ih, inače bi moglo biti eliminirano ono što molitva jest, što mora biti, što nam Bog po njoj nudi.

Zahvaljujem Bogu što u vašoj župi ima takvih iskustava koja promiču ono što je bitno za život župe, jer župa nije samo administrativna struktura, nego je život, sudjelovanje u Božjem životu, sudjelovanje u životu Trojstva, po Kristu i u Duhu Svetomu.

(*) Usp. »L’Osservatore Romano«, 15.-16. lipnja 1990.