Pohod župi svetog Ciprijana 22-1-1989

Sv. Ivan Pavao II.

Rim, 22. siječnja 1989.

Neokatekumenski Put, otvoren g. 1981., najjače je religiozno iskustvo između svih što se trenutno razvijaju u župi sv. Ciprijana. Članovima pet zajednica, s oko sto i pedeset braće i sestara, papa je posvetio zadnji susret intenzivnog pohoda. „Sveti oče, poslije ove vaše mise, počet ćemo u ovoj župi s novim katehezama -najavio je Klaudije, koji je uveo Put u župu sv. Ciprijana-.

Nadamo se da će dolazak Petra među nas pokrenuti mnoge ljude da zažele upoznati Isusa Krista. Kako je, Sveti oče, rečeno na ovom proglasu, mi smo bili slijepi, sakati, udaljeni. Ja sam se bio udaljio od Crkve, a u toj Crkvi upoznali smo, kako kaže današnja Riječ, slobodu svih zarobljenih od tjeskobe, od straha, od smrti. Bili smo tako slijepi, da nismo vidjeli ljubav Božju u našem životu. Zahvaljujemo Petru što je danas došao da nas utvrdi na našem putu“.

Napeto i dirljivo je bilo i svjedočanstvo župnika, monsinjora Pieraccinija. „Ja sam ovaj Put počeo 1971., dok sam bio u župi sv. Eugena, -rekao je-. Bio je to moment teške krize, jer sam se smatrao veoma dobrim svećenikom, veoma inteligentnim i uspješnim. A bio sam ohol, bio sam umišljen; sada to jasno vidim, ali onda sam bio zaslijepljen. Našao sam se u situaciji teške krize i teške depresije.

I došao je ovaj Put, ovaj pokret, ove kateheze, sve je to došlo da u meni razbudi predanje Bogu, vjeru da me Bog ljubi, ovakva kakav jesam. Usprkos mojim slabostima i mojim grijesima, ova mi je ljubav otvorila oči i dala mi da vidim znakove Božje ljubavi za mene. To je počelo mijenjati moj život, davati mi mir. Zatim sam morao napustiti onu župu i doći ovamo. Našao sam veću župu, kao zreo, a i već star; ali ovo što ovdje radim, za mene je iz dana u dan radost, veselje. Moram reći da se na ovom Putu zaista otkriva radost: biti sa Gospodinom. Kroz ovo vrijeme vidio sam još nešto: kako ovaj način propovijedanja Evanđelja zahvaća udaljene i približava ih Bogu“.

Duboko dirnut ovim svjedočenjem, Sveti otac je zajednici uputio slijedeće riječi: Uvijek mi se vraća u pamet riječ koju sam kao riječ života unio u Marijansku godinu i u encikliku Redemptoris Mater. To je riječ upućena Mariji: „Blažena si, jer si vjerovala Gospodinu“, i ponavljam je jer je, sigurno, u središtu Marijina puta. Na ovoj sam riječi gradio cijelu Marijansku encikliku. Tako utemeljena i građena može poslužiti Crkvi, ali i odijeljenoj braći, jer Marija pred svima nama hoda putom vjere. Kada vas susretnem, uvijek doživim čas iznenađenja, jer mnogi od vas kažu da dolaze s druge obale, gdje nema vjere, gdje se ne živi kršćanski, gdje se čak i niječe Boga, gdje se traži drugi program življenja, osobnoga i društvenoga. I onda su našli ovaj Put.

Oni su pošli ovim Putom i govore: „Našli smo radost, našli smo mir“. Predragi, vi, u biti, hodate unutar ove župe. Hodate suvremeni svijetom, ovim današnjim svijetom, bogatim i nadutim, naprednim i sigurnim u sama sebe zbog svojih istraživanja i svojih pronalazaka. Vi hodite ovim svijetom, koji u isto vrijeme mučno hodi. Mislim da je osobita karizma ovoga pokreta, ovoga Puta, upravo to da hodite zajedno sa našim suvremenicima, s ljudima istodobno bogatima i siromašnima: ići među njih i donijeti im svjedočanstvo o jednom drugom putu, o drugom životu, o drugom gledanju u budućnost. Ovo je Marijin put, put vjere. Vi, zajedno s Njom, hodite istim putom.

Uvijek imajte na pameti da vi tako hodite s Marijom, koja hodi sa svima, jer svima je Majka: s Crkvom, s kršćanskim svijetom, s kršćanima koji teško nalaze svoje jedinstvo u svijetu podijeljenom između Zapada i Istoka, Sjevera i Juga, bogatih i siromašnih. Vaša je karizma ona Marijina: hoditi u vjeri i u vjeri nositi svjedočanstvo svima, svjedočanstvo druge mogućnosti, drugog samoostvarenja. Čovjek se želi ostvariti, ali ne uspijeva. Tom se svijetu mora dati svjedočanstvo o ostvarenju koje je Marija našla u Kristu. On je istinsko samoostvarenje čovjeka. Jer On kaže: „Ja sam Put, Istina, Život“.

Želim vam da ustrajete u ovoj župi, u ovom pozivu i na ovom Putu.