Pohod župi svetog Luke Evanđeliste 4-11-1979

Sv. Ivan Pavao II

Rim, 4. studenog 1979. *

Posebno je bio znakovit susret s pet neokatekumenskih zajednica koje su započeli svoju aktivnost u župi prije sedam godina (1972.).
Sveti Otac je započeo razgovor s predstavnicima ovih zajednica koji su mu uputili riječi pozdrava i predstavili se; između ostalog katehista Franco rekao je:

«I mi kao katehisti ove župe želimo nešto nadodati. Sveti Oče, veseli smo i zadivljeni čitanjem, iako još nismo sišli u dubine, onog divnog dokumenta „Catechesi Tradendae”. Za nas je bila uistinu velika radost vidjeti kako istovremeno s ovim dokumentima koji proizlaze od crkvenog Učiteljstva postoji jedna stvarnost. U tom dokumentu Vi ste rekli kako je potrebno postojanje rasta u vjeri kako bi se formirale osobe koje bi prije svega mogle prihvatiti udaljene, raspršene. Evo ovdje, po čudu Gospodina, postoji jedna stvarnost koja raste. Mi smo prezadovoljni; i zbog ovih susreta koje Vi priređujete! Nama se mnogo sviđaju itineranti. Vi ste, Sveti Oče, uistinu Papa itinerant koji ide donoseći Kerygmu, donoseći navještaj Isusa Krista koji je uskrsnuo iz smrti, koji je i nas izvukao iz naše smrti».

Sveti Otac je, zatim, održao slijedeći govor:

Vrlo dobro su govorili, svećenik koji vas pomaže, koji nosi bradu, don Giancarlo, i Franco (Franco je jedan od vas, čini mi se da je vaš glasnogovornik), koji nam je odlično objasnio duh, atmosferu, sve ono što sačinjava vašu skupinu; jer skupina nije samo broj, nego jedan duh. Skupina, ili radije zajednica, uvijek nastaje iznutra, u nutrini, i u nutrini nas dodiruje Duh Sveti, dodiruje svakog od nas, ono što svaki od nas jest, njegova osobna intimnost, njegova duhovna intimnost, ali nikoga od nas ne dodiruje napose, individualno, jer nas je stvorio da budemo zajednica, da živimo u zajedništvu, dodiruje svakoga od nas da bi nas ponovno izgradio u zajedništvu: i na taj način su objašnjive i sve ove zajednice u kršćanskom zajedništvu, poput ove vaše, poput svih vaših zajednica, a ima ih pet.

Ja mislim da postoji jedno pravilo, vrlo jednostavno pravilo: da bi se moglo davati, mora se nešto imati. Naravno ne u materijalnom smislu, nego u duhovnom smislu. Da bi se moglo davati, treba unutra imati nešto što je nematerijalno, duhovno, a tu nevidljivu stvarnost treba otkriti.

Ja, eto, mislim da je pravilo vašeg Neokatekumenskog puta ovo: radi se o tom da se otkrije, da se ponovno otkrije ono što je unutra. Ima toliko krštenih kršćana, ali možda oni nisu otkrili svoje krštenje, gotovo su ga i zaboravili. Kršteni su, njihovo je krštenje upisano u matičnim knjigama, ubilježeno je u župi, ubilježeno je i u njihovu srcu, ali taj unutrašnji upis ostaje kao mrtav, kao uspavan. Treba ga otkriti! Kad se otkrije, onda se ima, i tada se mora davati. Pošto je otkriveno, ne može se ne davati, jer nas ono što se otkrilo nagoni nas da dajemo. Tako su nastali svi apostoli, svi su apostoli nastali na ovaj način! Ja mislim da ako sada postoje katehisti itineranti, ako je također i Papa postao itinerant, onda je to plod onoga što je i on otkrio. Ako je jednom otkriveno to bogatstvo, taj misterij, misterij Krista, onaj misterij koji sačinjava naš osobni, duhovni, kršćanski identitet, ne možemo, a da ne nastojimo dati ga i drugima.

Veoma sam zadovoljan s ovim susretom: želim vam da nastavite. Nastaviti znači slijediti Duha Svetoga i slijediti također i vaš poziv, jer otkrivajući otajstvo Krista živoga u nama, otkrivamo i naš poziv. Sada ću vam svima podijeliti moj blagoslov.

(*) Cfr. «L’Osservatore Romano», 5-6 studenog 1979.