Govor svetoga Oca pape Franje članovima Neokatekumenskog Puta18 -III- 2016

Franjo

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Sretan sam što sam vas susreo i zahvaljujem vam što ste došli u tolikom broju. Poseban pozdrav onima koji su pred odlaskom! Prihvatili ste poziv na evangelizaciju: Blagoslivljam Gospodina za ovo, za dar Puta i za dar svakoga od vas. Želio bih naglasiti tri riječi koje vam je Evanđelje upravo dalo kao mandat za poslanje: jedinstvo, slava i svijet.

Jedinstvo. Isus se moli Ocu kako bi i njegovi bili „savršeno jedno“ (Iv 17,23): želi da oni budu „jedno“ (r. 22), poput Njega i Oca. To je njegov posljednji zahtjev prije muke, najsrdačniji: da bude zajedništvo u Crkvi. Zajedništvo je bitno. Božji i čovjekov neprijatelj, đavao, ne može učiniti ništa protiv Evanđelja, protiv ponizne snage molitve i sakramenata, ali može naštetiti Crkvi iskušavajući našu ljudskost. Izaziva preuzetnost, osuđivanje drugih, zatvaranje, podjele. On sam je „djelitelj“ i često nas tjera da vjerujemo da smo dobri, možda i bolji od drugih: tako priprema tlo za sijanje nesloge. To je napast svih zajednica, a može se naći i u najljepšim karizmama Crkve.

Dobili ste veliku karizmu, za krsnu obnovu života; zapravo se u Crkvu ulazi krštenjem. Svaka je karizma Božja milost za povećanje zajedništva. Međutim, karizma se može pogoršati kada se zatvorimo ili hvalimo, kada se želimo razlikovati od drugih. Stoga se mora čuvati. Čuvajte svoju karizmu! Kako? Slijedeći glavnu cestu: ponizno i poslušno jedinstvo. Ako to postoji, Duh Sveti nastavlja djelovati, kao što je radio u Mariji, otvorenoj, poniznoj i poslušnoj. Uvijek je potrebno bdjeti nad karizmom, pročišćavajući svaki možebitan ljudski ispad kroz potragu za jedinstvom sa svima i poslušnost Crkvi. Ovako dišemo u Crkvi i s Crkvom; tako ostaju poslušna djeca „Hijerarhijske crkve svete majke“, s „dušom pripremljenom i spremnom“ za poslanje (usp. sveti Ignacije Loyolski, Duhovne vježbe, 353).

Naglašavam ovaj vid: ​​Crkva je naša Majka. Kao što djeca u licu imaju utisnutu sličnost sa svojom majkom, tako i svi mi sličimo svojoj Majci, Crkvi. Nakon krštenja više ne živimo kao izolirani pojedinci, već smo postali muškarci i žene zajedništva, pozvani biti nositelji zajedništva u svijetu. Jer Isus nije samo osnovao Crkvu za nas, nego je nas osnovao kao Crkvu. Crkva za nas nije sredstvo: mi smo Crkva. Od nje smo se preporodili, od nje se hranimo Kruhom života, od nje primamo riječi života, oprašta nam i prati nas kući. To je plodnost Crkve Majke: nije organizacija koja traži slijepe i vjerne pristaše, ili pak skupina koja ide naprijed slijedeći logiku svojih ideja, već je Majka koja prenosi život primljen od Isusa.

Ta se plodnost izražava kroz službu i vodstvo pastira. U stvari, institucija je također karizma, jer korijene vuče iz istog izvora, a to je Duh Sveti. On je živa voda, ali voda može i dalje davati život samo ako se biljka dobro njeguje i orezuje. Utažite žeđ na izvoru ljubavi, Duhu, i vodite brigu s nježnošću i poštovanjem o cijelom crkvenom organizmu, posebno o najkrhkijim dijelovima, kako bi sve zajedno raslo, skladno i plodno.

Slava. Prije svoje muke Isus predviđa da će se „proslaviti“ na križu: tamo će se pojaviti njegova slava (usp. Iv 17,5). Međutim, to je nova slava: svjetovna se slava očituje kad je netko važan, kada izaziva divljenje, kada ima bogatstvo i uspjeh. Umjesto toga, slava se Božja otkriva na križu: to je ljubav koja svijetli i širi se. Paradoksalna je to slava: bez buke, bez dobitka i bez pljeska. No, samo ova slava čini Evanđelje plodnim. Tako je i Majka Crkva plodonosna kad oponaša milosrdnu Božju ljubav, koja se predlaže, ali se nikad ne nameće. Skromna je, ponaša se poput kiše na zemlji, poput zraka koji udišete, poput malog sjemena koje u tišini donosi plod. Tko naviješta ljubav, ne može to učiniti osim istim stilom ljubavi.

Svijet. „Bog je tako ljubio svijet“ te je poslao Isusa (usp. Iv 3,16). Tko ljubi nije daleko, već ide u susret. Ići ćete u susret mnogim gradovima, mnogim zemljama. Boga ne privlači svjetovnost, već naprotiv, mrzi ju; ali ljubi svijet koji je stvorio i ljubi svoju djecu u svijetu takvu kakva jesu, tamo gdje žive, čak i ako su „daleko“. Neće vam biti lak život u dalekim zemljama, u drugim kulturama, neće vam biti lako. Ali to je vaše poslanje. Činite to iz ljubavi, iz ljubavi prema Majci Crkvi, prema jedinstvu ove plodne majke; činite to kako bi Crkva mogla biti majka i plodna. Pokažite svojoj djeci nježni Očev pogled i smatrajte darom one stvarnosti s kojima ćete se susresti; upoznajte se s lokalnim kulturama, jezicima i običajima, poštujući ih i prepoznajući sjeme milosti koje je Duh već zasijao. Ne popuštajući iskušenju da presadite stečene modele, posijte prvi navještaj: „što je najljepše, najveće, najprivlačnije i ujedno najpotrebnije“ (Apostolska pobudnica Evangelii Gaudium, 35). To je radosna vijest koja se uvijek mora vratiti, jer u protivnom vjera riskira da postane hladan i beživotan nauk. Evangelizirati kao obitelji, dakle, život u jedinstvu i jednostavnosti, već je navještaj života, lijepo svjedočenje na čemu vam mnogo zahvaljujem. I zahvaljujem vam, u svoje ime, ali i u ime cijele Crkve na ovoj gesti odlaska, odlaska u nepoznato, čak i u patnju. Jer bit će patnje, ali bit će i radosti Božje slave, slave koja je na Križu. Pratim vas i ohrabrujem i molim vas da ne zaboravite moliti za mene. Ostajem ovdje, ali srcem idem s vama.

(*) Usp. „L’Osservatore Romano“, 19. ožujka 2016.