Audijencija s biskupima Afrike 31-1-1994

Sv. Ivan Pavao II.

Vatikan – Sala Clementina, 31. siječnja 1994.

„Sto godina od prve evangelizacije, oplođene krvlju mučenika i svjedočanstvom mnogih misionara, Afrika iščekuje nove svece koji će joj donijeti utjelovljeno Evanđelje, nove evangelizatore s kojima Uskrsli Krist djeluje potvrđujući njihovu riječ“ – rekao je Ivan Pavao II kardinalima i biskupima tridesetak afričkih zemalja, sudionicima susreta potaknutog sa strane Neokatekumenskog puta. Tijekom susreta, održanog u ponedjeljak, 31.  siječnja 1994. g. u  Klementovoj dvorani, Sv. Otac održao je slijedeći govor:

Cijenjena braćo u biskupstvu! Draga braćo i sestre!

1. S radošću vas primam predragi kardinali i biskupi iz tridesetak afričkih zemalja, zajedno sa inicijatorima Neokatekumenskog puta i brojnim katehistima koji na afričkom kontinentu rade za Kraljevstvo Božje. Mir sa svima vama! Na pragu trećeg tisućljeća, okupljeni ste u Rimu, kako bi od Gospodina tražili novi misionarski polet u vidu Zbora Sinode biskupa Afrike, koja će se slaviti slijedećeg travnja. Također i vaš mladi i dinamični kontinent, s gorljivošću se otvara teološko-pastoralnim bogatstvima produbljenim II. vatikanskim saborom. Čovječanstvo danas ima potrebu svjedočanstva koje dira srca. Samo se tako rađa novi čovjek. Samo tako više neće biti ni židova, ni Grka; niti roba, niti slobodna; niti muškarca, niti žene; niti bijelca, niti crnca (usp. Kol 3,10 sl…, Gal (3,28). Novi čovjek nadilazi prirodnu religioznost, njegov strah od božanstva produžava napast čašćenja Boga samo u svrhu osiguranja sretnijeg i sigurnijeg života. U „prirodno“ religioznom čovjeku još se ne rađa duboka dimenzija kršćanstva.

Afrički kontinent proživljava povijesni trenutak. Ovo je za vas „pogodno vrijeme“, vrijeme duge priprave u kojem su crkvene zajednice pozvane u punini očitovati svoj „zajednički hod“. Nadolazeće vrijeme pomaže u rađanju providonosnog događaja, usađenog u obećavajuće proljeće pastorala nove evangelizacije. Afrika također ima potrebu katekumenskog itinerarija koji nadilazi prirodnu religioznost, itinerarija koji vodi k zreloj vjeri. Onog što se, u Prvotnoj Crkvi, dogodilo narodima mediteranskog bazena gorljivih u prirodnoj religioznosti, ti narodi, u isto vrijeme, bili su raspoloženi prihvatiti evanđeosku poruku. Evanđelje sije u čovjekovo srce sjeme ljubavi (charitas), ljubavi kako nas je ljubio Krist, ljubavi Božje, potpune ljubavi, ljubavi prema neprijatelju, kao što je Krist ljubio nas kada smo bili neprijatelji Božji (usp. Rim 5,10). Ljubav koja od različitih ljudi čini jedno, do te mjere da svijet uzvjeruje da je Isus Krist poslan od Oca (usp. Iv 17). Sto godina od prve evangelizacije, oplođene mučeničkom krvlju i svjedočanstvom mnogih misionara, Afrika ima nove svece koji joj donose utjelovljeno Evanđelje, novi evangelizatori s kojim Uskrsli Krist djeluje potvrđujući njihovu riječ. (usp. Mk 16,20).

2. Cijenjena braćo u biskupstvu. Kao biskupi, vi ste, prije svega, „apostoli“, poslani naviještati Radosnu vijest! Vi ste prvi odgovorni za navještaj Krista u Crkvi. Takva odgovornost sa sobom nosi dvije temeljne zadaće: prva da se naviješta Krist, druga; da se navještaj „utjelovi“ u životu konkretnih ljudi. Upravo dodirujemo središnji čvor pastorala, onaj tzv. Inkulturacije vjere.

Evangelizacija se obnavlja tamo gdje se Krist naviješta sa snagom Duha, i u isto vrijeme s istinskom ljubavlju za čovjeka i njegovu povijest. Među providonosnim instrumentima te inkulturacije jest i Neokatekumenski put. S radošću vidim da u mnogim vašim biskupijama, različitih kultura, kao primjerice u Zambiji, Zairu, Obali Slonovače i u drugim narodima, Put donosi svoje plodove. Oblikovane male zajednice u kojima su obitelji potpomognute u svom temeljnom poslanju naviještanja Krista, noseći križ spasa u Njemu.

3. Pastir je poslan rasuđivati i ocijeniti nužne darove za rast zajednica, osobito bdijući da ne bude u suprotnosti odnos između kerigme i lokalne kulture, kao i odnos između župnih zajednica. Prije svega, zadaća biskupa jest usmjeriti izbor s imanja Neokatekumenskog puta, nastalog i razvijenog u evropskom i latinsko-američkom ambijentu. Potrebito je vodstvo rasvijetljenih Pastira Afrike i misionarskih stručnjaka, kako bi Put bio prikladan različitim potrebama i misiji različitih naroda.

S obzirom na međucrkvene odnose između neokatekumenskih zajednica i župe, providnost vam dolazi u susret, draga braćo, upravo preko iskustva Sinode;  „Sinoda“ znači „zajedno prijeđeni put“, kršćanstvo je samo po svome prvotnom nazivlju „put“. Neokatekumenski itinerarij izabrao je sebi ovo ime „Put“, stavljajući se u službu ponovnog otkrivanja „puta“ Evanđelja, prije svega onim najudaljenijima. Put se može još više cijeniti zbog izgradnje župe, osposobljene formirati odrasle osobe ucijepljene u Krista, Njegovu riječ i Njegova Otajstva. Pozivam se na upozorenja Sv. Pavla upućena Solunjanima: „Ne gasite Duha“ (Sol 5,19) i Korinćanima „Sve neka bude na izgradnju“ (1Kor 14,26). Potrebno je „hodati zajedno“, usuglašavajući zajednice i crkvene grupe u svrhu rasta župne zajednice pod vodstvom župnika i njegovih suradnika.

Neokatekumenski put, dobro uklopljen u pastoralni plan zajednice, te u suglasju s drugim karizmama koje u njoj rade, djelotvorno će pridonijeti kako bi se u župe utisnuo tipični stil nove evangelizacije: stil koji u sebi sadrži bit i radikalnost uronjenosti u Otajstva Krista mrtvog i uskrslog, te ohrabrujućoj otvorenosti potrebama suvremenog čovjeka.

4. U takvoj obnavljajućoj misionarskoj djelotvornosti obitelj je bez daljnjega primarni subjekt i to u dvojakom smislu kao primateljica i ujedno pronositeljica Radosne vijesti. Takva zadivljujuća stvarnost, odmah očitovana u prvotnoj Crkvi, u svojoj se punini i očitosti vratila nakon II. vatikanskog sabora, predstavljajući istinsku strukturu Crkve u svim razdobljima. Nije li obitelj kolijevka svetaca? Zvanja, zar najlakše ne klijaju u obiteljskoj jezgri vjerne Evanđelju.

Unutar Neokatekumenskog puta mnogobrojne obitelji, potaknute snagom Riječi Božje, sudjelovanjem u svetim otajstvima, velikodušno su prigrlile misiju, pružajući dragocjenu pomoć vama Pastiri, koji ste u potrebi, ne samo za svećenicima i katehistima, već i bračnim parovima i obiteljima koje su sposobne posuditi svoj glas i srce u Navještaju spasenja! Predragi, neka vam bude na pomoć i pratnju u vašem misionarskom naporu Marija Djevica Puta. Stavljajući se na put, ona je u punini radosti i ljubavi, koje je bila puna (usp. Lk 1,39-45), služila svojoj staroj rodici Elizabeti. Neka ona učini da i vaša služba bude velikodušna i bogata plodovima na izgradnju crkvenih zajednica u Africi!

Hodajte u vjernosti prema Kristu i prema braći! Hodajte zajedno! Od srca vas blagoslivljam!

Završavajući govor sudionicima susreta, s biskupima Afrike, Papa je nadodao:

Svima prisutnima želim udijeliti blagoslov: pastirima, mnogim biskupima i svećenicima, potom predstavnicima laikata, prije svega obiteljima. Vidim mnoge Europljane, ali iznad svega vidi se crna boja! Ovaj put crna boja za Neokatekumenski put, postaje znak nade. Zahvaljujem vam na posjeti i udjeljujem svima blagoslov. Možemo moliti Angelus na latinskom. Vi još malo učite taj jezik.

– Molitva Angelus

Sada slijede pjesme! Pjesme su nezamjenjiv element vašeg Puta, pogotovo kada je prisutan Kiko.

– Pjesma: „Hvalite Jahvu“.