Homilija u Rimskom sjemeništu Redemptoris Mater 31-10-1993

Sv. Ivan Pavao II.

Vatikan – Kapela „Redemptoris Mater“, 31. listopada 1993.

Upravo je produbljenje duhovnog života, u prihvaćanju evanđeoskog „radikalizma“, najplodniji teren za klijanje poziva. To je ustvrdio Ivan Pavao II. u homiliji koju je održao prilikom sv. Mise u zajednici rimskog sjemeništa „Redemptoris mater”.

Hvaljen Isus! 1. Poštovana braćo u Episkopatu i Svećeništvu, sva braćo i sestre! „Bili smo među vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoju djecu.“ (1Sol 2,7): riječi su Sv. Pavla Solunjanima. Svaki prezbiter bi trebao učiniti dijelom sebe ove riječi Svetog Pavla koje su premalo slušane. Majčinska slika koju si pridaje, jedna je od najsugestivnijih za izražavanje ljepote svećeničkog poziva. Ta slika ne ukazuje samo na jačinu ljubavi i privrženosti, već upućuje i na intimnu vezu apostolske službe i službe novog rođenja u Kristu po Duhu Svetom (usp. Iv 3,5-8). Majka hrani i brine se za svoju djecu. Ukoliko donosi božansku riječ propovijedanja, apostol je sredstvo tog duhovnog preporoda i na taj način je kao majka. On za braću utjelovljuje „majčinstvo“ Crkve. Pošto je pozvan da ih preko Evanđelja rađa u Kristu (usp. 1Kor 4,15), možemo reći da im nije samo otac, već i majka, „otac“ i „majka“, spreman predati im ne samo Evanđelje, nego i „sam svoj život“ (usp. 1Sol 2,8).

2. Koje li razlike između ove slike apostolata i one koja proizlazi iz druga dva čitanja, obilježenih oštrim i strogim opomenama! Ona se odnose na svećenike Starog Saveza, pismoznance, farizeje, ali ukazuju i na rizike devijacije koja čeka u zasjedi i našu službu. „Vi ste s puta zašli, učinili ste da se mnogi o Zakon spotiču” (Mal 2,8). Ova riječ proroka Malahije podcrtava veliku odgovornost koju služitelji oltara imaju prema Riječ. Njihova nedosljednost je dvostruko teža, jer sa sobom nosi i sablazan. Jao onima koji bi trebali biti odgajatelji naroda Božjeg, a zapravo su kamen spoticanja! Ništa blaže nisu ni Isusove riječi o onima koji su zasjeli na Mojsijevu stolicu, ne kao ponizni službenici Riječi Božje već kao oni koji pohlepno traže ljudske hvale. U njima se riječ i život snažno suprotstavljaju: oni su učitelji onoga što sami ne čine, nameću bremena koja sami ni ne pokušavaju nositi, zahtijevaju da ih se zove „rabbi“ – a taj naziv im ne pripada, „jer jedan je vaš Učitelj“, Krist (usp. Mt 23,10).

3. Tako nam Riječ Božja, s jedne strane pokazuje autentični model apostolskog i svećeničkog poziva, a s druge strane moguća izopačenja. Riječ Božja na ovoj liturgiji tu je upravo zbog ovog mog susreta s vama, „Redemptoris Mater”, odgovornima i studentima, klericima, rimskog sjemeništa koje nosi isto ime kao i ova kapela: „Redemptoris Mater”. To nam snažno doziva u pamet otkupljenje, sjeća nas na „Redemptor Hominis”, „Redemptoris Mater”, „Redemptoris Custos”, i također na „Redemptoris Missio”. Dakle, u ovoj kapeli posvećenoj Redemptoris Mater, pozdravljam bogoslove i poglavare „Redemptoris Mater”. Pozdravljam rimskog kardinala vikara, Camilla Ruinia, koji je na neki način prvi odgovorni vašeg sjemeništa, jer ono, iako određeno za misionarsku svrhu, ima konfiguraciju sjemeništa Rimske biskupije i ono to jest. Pozdravljam vašeg rektora, mons. Giulia Salimeia, vašeg duhovnika mons. Maximina Romera de Lema te zahvaljujem obojici što su željeli preuzeti ovu važnu zadaću odgojitelja u „Redemptoris Mater“, nakon toliko godina rada u Rimskoj kuriji i u Rimskom vikarijatu. Pozdravljam sve vas, dragi bogoslovi, svakog pojedinačno, gledajući u vama buduće svećenike, koji ste već napravili jedan izbor i uputili se prema Kristovu svečeništvu. Važno je i znakovito da ste otkrili svećenički poziv preko Neokatekumenskog puta, i sada nastavljate svoj itinerarij formacije, slijedeći – kako i dolikuje – smjernice koje Crkva propisuje za sve pripravnike na svećeništvo. Cilj kojemu smjerate jest duboko ukorijenjenje u Kristu, praćeno potpunim, srdačnim prianjanjem uz Crkvu. To je neodrecivi temelj vjerodostojne formacije za svećeništvo te jamstvo Božjeg blagoslova na ovom svećeničkom i neokatekumenskom putu, neokatekumenskom i misionarskom, apostolskom i misionarskom.

Stoga s radošću uočavam, da još mnoga zvanja, kao i vaša, cvjetaju na stazi vaše duhovnosti, na Neokatekumenskom putu, ne samo ovdje u Rimu nego na raznim mjestima, u raznim zemljama Europe i čitavog svijeta. Upravo produbljenje duhovnog života, svojstveno ovom Putu, u prihvaćanju evanđeoskog „radikalizma“, nalazi plodniji teren za klijanje poziva. Bog ne prestaje pozivati, ali samo duboka intimnost s Kristom omogućuje slušanje tog glasa, spremno prihvaćanje da ga se postojano slijedi.

4. Ne može se biti „roditelj” u vjeri, ako se prije nanovo ne „rodimo” u vjeri. Pavao je mogao naviještati Krista, jer je potpuno istinito mogao reći: „Ne živim više ja, nego Krist živi u meni” (Gal 2,20). Zbog toga je mogao navješćivati Krista, bivajući prethodno rođen od Krista, obraćen od Krista, prožet od Krista. „Ne živim više ja, nego Krist živi u meni.” Dakle, ne zahtijeva da mu se pridaje neprimjereni naziv, ono što današnje evanđelje zabranjuje, kada se osjećao i nazivao „ocem” svojih zajednica, jer njegovo očinstvo nije drugo doli providno očitovanje Božjeg Očinstva. U isto se vrijeme nazivao i „majkom”, pače, davao je prednost apostolskom majčinstvu koje je izražavao prema ovim zajednicama. Otajstvo svećeništva dohvaća se u svojoj intimnoj povezanosti sa otajstvom Krista. Spada na cijelu Crkvu učiniti Krista, na neki način, „vidljivim”, prisutnim u povijesti ljudi, ali to pristoji na prvom mjestu svećeniku, prezbiteru, pozvanom djelovati „in persona Christi”, pozvanom predstavljati ga kao „pastira“ i „glave“ svog naroda, svog stada, svoje zajednice. Svećenik treba biti osoba osvojena, „zahvaćena” Kristom (usp. Fil 3,12). To je zaista „velika“ služba, iako je ta veličina obilježena poniznošću služenja: „Najveći među vama neka vam bude poslužitelj“ (usp. Mt 23,11), tako kaže Isus.

5. Još vas jednom pozdravljam u ovoj kapeli Redemptoris Mater i zaista sam veseo da mogu s vama slaviti Euharistiju koju prikazujem Gospodinu za vašu postojanost. Neka vam Bog pomogne hoditi stazama svetosti, radosti, prema svim narodima kojima će vas Njegova Providnost voditi. Dobro je što nam je Kardinal Vikar dao ovu slobodnu nedjelju: ne treba posjetiti nijednu rimsku župu! Uz Rimsko Sjemenište tu je i „Redemptoris Mater”: vrijedilo je naći ovu slobodnu nedjelju!

Želim vam prisutnost i podršku, Svete Marije Majke Otkupiteljeve. Povjeravajući se Njoj, njezinom majčinstvu bit ćete uistinu „mirni i spokojni“ kao „dojenče na grudima majke“ (riječi današnjeg Psalma). Neka vam Marija udijeli da isijavate Pavlovim žarom za naviještanje Božjeg Kraljevstva, u potpunoj poslušnosti i vjernosti Crkvi, Crkvi koja je također Majka, kako nas sva Predaja poučava, II. vatikanski: Crkva je također Majka, nasljedujući Majku Kristovu. Ova Crkva vas rađa, rodila vas je u vjeri i vi ste pozvani da u toj Crkvi budete prezbiteri, da služite do kraja vaših dana. Neka tako bude.