Pohod pape Ivana Pavla II. župi svetog Timoteja 10-II-1980

Sv. Ivan Pavao II

Rim, 10. veljače 1980. *

Prisutni su uz pjesmu dočekali Svetog Oca koji je ušao u dvoranu gdje su se okupile neokatekumenske zajednice iz župe. Župnik je u uvodu podcrtao kako je on sam uz pomoć ove braće krenuo na novi put obraćenja. Potom su razni neokatekumeni dali svoja iskustva. Domenico, čovjek srednjih godina, prisjetio se kako mu je iskustvo neokatekumenata otkrilo istinsku dimenziju kršćanstva koje je življeni život, a ne tek intelektualno prihvaćanje, uspijevajući tako nadići teške obiteljske probleme. Elizabeta, djevojka u 21. godini, dala je svoje iskustvo bunta i protivljenja, te sazrijevanja tek sa otkrićem Boga. Jedna majka četvoro djece ispričala ja kako je u jednoj crkvi, u koju je ušla slučajno, čula riječi – „bit će jedan put za uboge”, i kako ju je to spasilo od tjeskobe i samoubojstva. Francesco je pripovijedao kako mu je dar besplatne ljubavi Božje otkrio bogatstvo života. Zatim je govorio jedan katehista, Giannpiero Donnini, koji je naglasio kako su, za život ove župe, vrlo važne bile ove neokatekumenske zajednice, koje se nude kao trajne strukture u koje se mogu uključiti svi oni što žele započeti put ka odraslijoj i zrelijoj vjeri.

Papa je zahvalio za ova duboka i jednostavna iskustva podsjećajući kako svi dobro znamo što znači riječ „katekumen”.

«Ali moramo također reći – nastavio je Sveti Otac – da je ova riječ skoro nestala. Katekumeni su, osobito u tradicionalno katoličkim zemljama, mala djeca, novorođenčad. To i nisu katekumeni, jer nisu sposobni da ih se pripremi za krštenje. Katekumeni prvih stoljeća sačinjavali su vrlo važnu stvarnost u Crkvi: ja mislim da što su u ono doba oni činili za vjeru, sada čine neokatekumenske zajednice. A to čine zato jer su bili od drugih kršteni na početku života. Smisao katekumenata jest: pripremiti se za krštenje; spremiti se, u punom smislu riječi, znači biti uvedeni u otajstva živoga Boga, jer u krštenju se ne dobiva samo ime kršćanina, nego također i udio u samome Kristu, u otajstvu Boga živoga za čovjeka. Svjedočanstva koja ste mi dali dokazuju da ima jedan trenutak milosti, trenutak prosvjetljenja, trenutak u kojem se susreće živoga Boga, koji nastoji živjeti u vašem životu, živjeti vaš život. Ovo je vrlo dragocjeno za vaše osobno kršćansko iskustvo, ali je nadasve dragocjeno za apostolsku formaciju.

U temelju svake apostolske formacije – recimo katehetske – mora biti ovo iskustvo: ne samo da treba poznavati formule vjere i teologije, nego također treba ući u dodir sa otajstvom Božjeg života, otvorenog za sve nas u Isusu Kristu. Samo poslije osobnog iskustva može se dati svjedočanstvo. Želim vam da sve više produbljujete vašu vjeru i da uvijek budete radosni».

(*) Cfr. «L’Osservatore Romano», 11-12 veljače 1980.