Pohod župi Rođenja našega Gospodina Isusa Krista 14-12-1980

Pohod župi Rođenja našega Gospodina Isusa Krista 14-12-1980

Sv. Ivan Pavao II

Rim, 14. prosinca 1980.

Neokatekumenske zajednice prisutne su, hodaju onim što nazivaju „Put” i apostolsko rade u raznim župama u Rimu. Zbog toga ih papa često susreće tijekom svojih pastoralnih posjeta različitim gradskim župama i uvijek se njima obraća riječima ohrabrenja. Ovdje se pozivamo na sastanak koji se održao u nedjelju, 14. prosinca, u rimskoj župi Rođenja našega Gospodina Isusa Krista, gdje ima  četiri neokatekumenske zajednice. U kripti hrama, gdje se susreću zajednice, Kiko je u ime svih pozdravio Svetoga Oca, i Ivan Pavao II. spontano govorio im je ovako:

«Mnogo puta smo se susreli u raznim rimskim župama, a zadnji put to je bilo u župi Kanadskih mučenika. Došavši ovamo, susreo sam mnogo djece i grlio ih, što me je odmah navelo na razmišljanje o riječima našega Gospodina, koji je jednom rekao da svi moramo postati kao djeca; i onda kad imamo pedeset ili šezdeset godina, kao ja, i više, moramo biti kao djeca. Riječ je upravo o nadnaravnom posinjenju, onom što je ukorijenjeno, započeto u nama u času krštenja. Vi koji ste, kao neokatekumeni, u vašoj duhovnosti usredotočeni na otajstvo krštenja, morate radikalno živjeti otajstvo Božjeg posinjenja, da ste djeca Božja, i sve što proizlazi iz te stvarnosti, koja sačinjava pravu dinamiku Božjega posinjenja.

To je ono bitno što sam vam htio reći; ali vama to govorim na posebni način, jer ste župljani župe Kristova Rođenja, u kojoj je otajstvo utjelovljenoga Sina Božjega u središtu zajedničkog života, a i zato jer je blizu blagdan Božića. Želim vam da uvijek hodate i uvijek napredujete u onoj unutrašnjoj i nadnaravnoj stvarnosti, a to je stvarnost milosti, milosti posinjenih sinova Božjih, sličnih njegovu Jedinorođenom Sinu, koji je postao čovjekom da nam se približi i da nas učini sličnima sebi». Zatim je Kiko predstavio papi, neke katehiste-itinerante, koji su formirani u župi Kristova Rođenja, a sada svoje svjedočenje pronose po raznim zemljama svijeta. Medu njima je bio i jedan mladi svećenik, koji se je upravo bio vratio iz Latinske Amerike, te je htio prikazati dramatičnost situacije s kojom se susreću misionari i katehisti, na posebni način u Srednjoj Americi. „Potrebno nam je – rekao je svećenik – da budemo ohrabreni, Sveti Oče, jer Srednja Amerika proživljava vrlo tešku situaciju. Vratili smo se ovamo pitajući se, poput sv. Pavla, da nismo trčali uzalud, jer se nalazimo u jednoj situaciji u kojoj ne znamo je li Kristova Crkva ona revolucije, kako nam mnogi tamo kažu, ili je naviještati Isusa Krista”.

Još prije nego li je svećenik završio svoj govor, Sveti Otac je rekao glasno i jasno:

Naviještati jedino Krista!

„Odmah ti odgovaram: naviještati Krista! I jedino Krista. Krista! Topli pljesak popratio je papine riječi. Mogu dodati – nastavio je papa – ne prođe ni jedan dan, a da se ja ne molim za te zemlje, posebno za one najugroženije, koje pratim s ljubavlju i nadom. Morate znati – nastavio je papa poslije časovite stanke – da je ondje i jedna vrlo jaka Majka!“.