Pohod župi sv. Alojzija Gonzage 6-11-1988

Sv. Ivan Pavao II.

Rim, 6. studenog 1988.

Evangelizacija i kateheza imale su i imaju povlašteno mjesto u djelovanju župe, s obzirom na njene druge aktivnosti. Poduzimani su razni pokušaji u animiranju bogoslužja na blagdanskim Misama, te uključivanje u neke inicijative u „Danima župe“. S posebnim marom nastojalo se, posjećujući obitelji, tražiti „udaljene“. Učinilo se intenzivnijom pripravu za krizmu, nastojeći da se produži i poslije krizme, a isto tako i pripravu za brak. Tom revnom radu, toliko zahtjevnom koliko i plodnom, neokatekumeni daju posebni doprinos. Već dvadesetak godina aktivni u župi sv. Alojzija Gonzage, oni su danas u njoj nazočni sa pet zajednica, koje okupljaju oko 150 odraslih osoba i osamdesetak djece. Iz župe u Parioli krenuli su brojni itineranti i stigli u razne zemlje Europe, Azije, Afrike i obadviju Amerika. Neokatekumeni su papu dočekali u velikom bijelo-žutom šatoru, podignutom u dvorištu župnog kompleksa. Poslije kratkog župnikova uvoda, proslijedio je Kiko Argüello predstavljanjem pojedinih zajednica.

Pošto je toplo pozdravio mnogobrojnu djecu, papa je rekao:

Evanđeoski radikalizam što ga susrećemo na raznim stranicama Evanđelja, posebno je izražen riječima: dati život. Krist je, sigurno, bio učitelj, „rabbi“, te je naučavao; rekao nam je sve, a na kraju je to u punini učinio davanjem svoga života: svojom smrću i uskrsnućem. Njegova je zadnja riječ najpotpunija riječ. Dakle: dati život. Ja vidim da u vašim neokatekumenskim zajednicama ova riječ postaje tijelom. Ima mnogo ljudi koji su spremni dati život na razne načine. Ima ih mnogo. Duh Sveti to dobro zna.

Uz riječ kvasac vezano je još jedno razmišljanje. Dobro nam je poznata evanđeoska prispodoba o kvascu. Vi ste, eto, kvasac, kvasac koji čini da raste čitavo mnoštvo. Crkva je jedno mnoštvo, čovječanstvo je jedno još veće mnoštvo. I Crkva je jedno mnoštvo.

Ali to je mnoštvo ponekad nepokretno, nije dovoljno katehizirano, nije dovoljno hranjeno sakramentima, nije dovoljno svjesno što je to krštenje. Krštenje je, možemo reći, prvi kvasac u svakome od nas i čini da ga osobno živimo u našem tijelu, u našoj duši, u našoj osobi. Mi smo uvijek nedovoljno svjesni što je to naše krštenje. Sveti Pavao nam je dao upute i savršene poruke o tom što je krštenje. Mi smo, međutim, uvijek ispod razine svijesti o tom što je ono, što je njegova stvarnost, što ono znači. Eto zbog čega nam je potreban kvasac koji čini da raste naša svijest o krštenju, da je ono samo sakramentalni kvasac; ali potreban nam je također i apostolski kvasac. Temeljeći se na ovoj svijesti, vi postajete kvasac za mnoštvo u crkvama, u biskupijama, u župama, te činite da se ostvari riječ koja potpuno odgovara onom što je Krist tražio od apostola: idite! Nije rekao: stječite palače, bogatstva, kuće… ne! On je govorio: idite! Tako ste također i vi itineranti u punoj suglasnosti sa Kristovom riječi. Također i papa, premda ima svoju kuću, tj. Vatikan, baziliku Sv. Petra, nastoji da i on sam bude pomalo itinerant.

Nemam nakane da iscrpim sav predmet. Ali već u ova četiri zapažanja možete susresti sami sebe, možete u njima naći svoju sliku, a i naći ohrabrenje da možete uvijek ostati to što jeste, to što hoćete biti. U ovim riječima vidite također i moj blagoslov, s nadom da on izražava i u sebi nosi Gospodinovu milost. Naime kvasac, itinerancija, raste u milosti Gospodnjoj.

Katehist koji nam je maloprije rekao da je u svom srcu, u svojoj savjesti osjetio šum: to je, zasigurno, osjetio zato jer je djelovao Kiko, ali samo kao ljudsko sredstvo, a u stvari djelovao je Duh, Milost Gospodinova, Duh Sveti koji je počeo puhati. Duh je puhao da ne ostane na miru taj gospodin. Jer Krist nije došao da nas ostavi na miru. Došao je da nam donese mir, najveći mir za kojim čezne ljudska osoba; mir s Bogom, pomirenje; ali nije došao da nam dade život komotan, spokojan, ne, sigurno ne.