Pohod župi Sv. Marije Goretti 31-1-1988

Sv. Ivan Pavao II.

Rim, 31. siječnja 1988.

ODVAŽNOST VJERE KOJA SE RAĐA KRŠTENJEM MOŽE SE SUOČITI SA DEKRISTIJANIZACIJOM EUROPE

Evo govora koji je Sveti Otac održao:

Zahvaljujem vam za ovaj susret i za sva svjedočanstva koja ste dali. Slušajući vas i susrećući se s vama, mislim na uvijek katekumenat općenito, a ne samo u povijesnim kategorijama. Sigurno, katekumenat pripada povijesti prvotne i misijske Crkve, ali kroz vaš put i vaša iskustva vidi se kakvo je blago bilo za Crkvu upravo katekumenat kao način priprave za krštenje. Kad proučavamo krštenje, kad podjeljujemo ovaj glavni sakrament naše vjere, kad čitamo riječi svetog Pavla Rimljanima, jasnije vidimo da je sadašnja praksa postala nedovoljna, površna. Ako se radi o naravi sakramenta krštenja, ako se radi o krsnim obećanjima koja su u svom sadržaju zaista program čitavog novog života, života Kristova, sve se ovo prakticira i ostvaruje danas u liturgiji Crkve. Ali u isto vrijeme se vidi kako bez prethodnog katekumenata ova praksa postaje nedovoljna, nesrazmjerna s obzirom na veliko otajstvo vjere i ljubavi Božje, a to je sakrament krštenja: ovo uranjanje u smrt Kristovu i u njegovo uskrsnuće, što je uranjanje u sam život Boga, uranjanje u Presveto Trojstvo.

Naravno, postoji tumačenje okolnosti zbog kojih je katekumenat prvotne i misionarske Crkve s vremenom nestao. To se dogodilo otkad je krštenje postalo sve prisutnije u obiteljima, kada su roditelji, potaknuti vjerom, htjeli krstiti svoju djecu. Sigurno, ta djeca nisu mogla biti pripravljena za krštenje načinom katekumenata, bila su premalena. Ovaj se način održao živim u misijskim zemljama i ponekad mi se čini da je vjera onih neofita, onih novih kršćana Afrike i drugih krajeva svijeta, koji moraju proći kroz iskustvo katekumenata, iskustvo slično onome prvotnog katekumenata koji je trajao gotovo više od dvije godine, da je zrelija, i čini mi se da oni postaju zatim zreliji kršćani od nas koji pripadamo narodima i zemljama koji se diče starim kršćanstvom gdje je katekumenat, u prvotnom i misionarskom smislu, nestao. Naravno, katekumenat nije posve nestao nego je bio nadomješten katehezom koju Crkva prenosi informacijom, poukom i kršćanskim odgojem u obiteljima. Sve je ovo istoznačno katekumenatu u prvotnom i misionarskom smislu riječi. Ali to je nešto što se čini poslije krštenja. Svi vi pripadate kategoriji kršćana jer ste primili krštenje kako se ono danas prima: u obitelji, u župi, u suvremenoj Crkvi.

Kroz vaš Neokatekumenski put (i moram reći da je riječ „Put“ vrlo prikladna) može se gotovo rekonstruirati ono što je nekoć bio pravi katekumenat, a možda ga se može još više i produbiti. Jer tako se dolazi do svih življenih plodova krštenja, kao što su bili jednom proživljeni u prvotnim zajednicama, od prvih kršćana, prvih kršćanskih naraštaja koji su bili spremni na sve, čak i na mučeništvo za Krista, i vodili su vrlo dosljedan život. Naravno, bili su i grešnici jer čovjek i poslije krštenja ostaje potencijalni grešnik. Ali, u ovom krštenju nalazila se zadivljujuća snaga; u ovom kršćanskom životu prvih kršćana bila je snaga koja je mogla u jednom vremenu protivština, posve suprotnom vremenu, kao što je bilo ono progonstava, poganske kulture, i rekao bih, uvelike svjetovnog vremena (dobro znamo kako se živjelo u Rimu u prvim godinama kršćanske ere), mogla je ta snaga animirati kristijanizaciju koja se širila ne samo među osobama i među obiteljima, nego se proširivala i po čitavim narodima. Sigurno, što se više širila kvantiteta kristijanizacije, počela je sve više slabiti njezina kvaliteta.

Zacijelo, mi danas, u zemljama starog kršćanstva, osobito u europskim državama, opažamo iscrpljenost našeg nutarnjeg kršćanstva, onoga što bi morao biti plod našeg krštenja. Krštenje je sakrament koji sadrži program čitavog kršćanskog života, nije jedini sakrament, nego je početni i temeljni sakrament, a dobro znamo da zgrada raste na onome što je njezin temelj.

Mnogo se govorilo, a često i čitalo kako krštenje, naše krštenje, mora trajati čitav život, kako cijelog našeg života mora donositi plodove… Mnogo puta vidimo u našoj okolini, našim zemljama, u našem tradicionalno kršćanskom društvu upravo suprotno, vidimo to i u Rimu. Živimo u vremenu dekristijanizacije. Čini se da vjernici, jednom kršteni negda, nisu dovoljno zreli da se suprotstave sekularizaciji, ideologijama koje su protivne ne samo Crkvi, katoličkoj religiji, nego su protivne religiji općenito, ateističke su, štoviše antiteističke. Vi s vašim Neokatekumenskim putem nastojite, u različitim ozračjima, ponovno sagraditi sve što je bilo uništeno. Vi to nastojite učiniti u zajednicama, u osobama, rekao bih, na autentičniji način koji se približava prvotnom iskustvu. Ja vidim postanak neokatekumenata, njegova puta ovako: netko – ne znam da li Kiko ili neki drugi – upitao se: odakle dolazi snaga prvotne Crkve? Odakle dolazi slabost današnje mnogobrojnije Crkve? Ja vjerujem da je odgovor našao u katekumenatu, u ovom Putu. Evo, to je ono što ja osjećam dok živim s vama nekoliko trenutaka.

Želim vam da nastavite ovaj put, da nastavite živjeti sve zahtjeve koji proizlaze iz njega, jer ovaj put nije kratak. Ako se uzme misionarski katekumenat, on izgleda ponekad tvrd: četiri godine! Vi ste zahtjevniji: vaš traje sedam i više godina! želim dakle, da nastavite uvijek biti zahtjevni na vašem Putu, i nadasve želim da nastavite donositi sve ove plodove, jer se kod vas, u vašim zajednicama vidi zaista kako iz krštenja rastu svi plodovi Duha Svetoga, sva karizme Duha Svetoga, svi pozivi, sva autentičnost kršćanskog života u braku, u svećeništvu, u raznim zanimanjima, u svijetu, u svijetu konačno. Potrebno je hrabrosti da bi se krenulo donositi vaše iskustvo u najviše dekristijanizirane prostore svijeta, kako bi se tamo donijelo vaše svjedočanstvo. Ali to je providonosno jer se s takvim sredinama ne može drugačije suočiti. Ne može se drugačije suočiti s ovim ljudskim zajednicama, tako uništenim, tako dalekima ne samo od vjere nego i od ljudske razine. Ne može se s njima suočiti, osim s velikim iskustvom vjere, s dubokim osvjedočenjem, životom koji je intimno prožet Duhom Svetim.

Ja vam želim sve ove plodove u ovoj župi, koja se, čini mi se, temelji na neokatekumenskom iskustvu. Mislim da postoji način kako obnoviti župu na temelju neokatekumenskog iskustva. Naravno, ovaj se način ne može svima nametnuti; ali ako ima toliko kandidata, zašto ne? Ovo iskustvo je vrlo autentično, povezano sa samom naravi župe, jer kao što svatko od nas kršćana raste iz krštenja, tako prirodno kršćanska zajednica raste iz krštenja, Crkva raste iz krštenja; raste u Euharistiji, ali raste iz krštenja: nema Euharistije bez krštenja. Stoga je župa temeljna zajednica Crkve i može rasti vrlo autentično na iskustvu i na pozadini neokatekumenskog iskustva; to bi bilo kao obnavljanje one prve zajednice koja je rasla iz katekumenskog iskustva.

Predragi, neka vas, Bog blagoslovi, neka blagoslovi vaše obitelji, neka blagoslovi vaše kandidate za svećeništvo, a i sjemeništarce sjemeništa „Redemptoris Mater“, neka blagoslovi vaše mlade i vašu djecu koja su, Bogu hvala, brojna. Oni su i velika nada jer sekularizirani, dekristijanizirani, agonistički svijet koji više nema vjere u Boga, gubi vjeru u samoga sebe, gubi vjeru u čovjeka. Kako protumačiti opadanje nataliteta, štoviše, kako protumačiti protunatalistički stav zajednice, naroda, skupine i političkih sredina? Tumači se nedostatkom vjere u čovjeka. Ali ovaj nedostatak vjere u čovjeka proizlazi iz nedostatka vjere u Boga. Čovjek ima svoju dimenziju, svoj početak, a ovaj njegov početak je u samome Bogu, jer je čovjek stvoren na Njegovu sliku i priliku, pa nam to tumači tko je čovjek, kako može živjeti i kako može umrijeti. Zatim, potrebno je hrabrosti da bi se moglo živjeti u ovome svijetu, a ja vidim u ovom susretu s ovim obiteljima i s ovim itinerantima znak kršćanske hrabrosti.