Posebna audijencija na sastanku «Pokora i Pomirenje» 10-2-1983

Posebna audijencija na sastanku «Pokora i Pomirenje» 10-2-1983

Sv. Ivan Pavao II

Rim, 10. veljače 1983.

Šezdeset biskupa i oko dvije tisuće svećenika, od kojih mnogi su župnici, koji dolaze iz najrazličitijih dijelova svijeta, sudjelovali su na sastanku s Papom 10. veljače u Vatikanskoj dvorani Pavla VI. Svi su sudjelovali u skupštini koja je u Rimu započela kako bi razmatrali o temi sljedeće biskupske sinode: „Pomirenje i pokore u životu Crkve.“ Sastanak su organizirale Neokatekumenske zajednice koje već postoje u 2200 župa u 502 biskupije i 70 nacija.  Inicijator Neokatekumenskog puta Kiko Argüello predstavio je sudionicima Svetom Ocu, a papa je održao sljedeći govor:

Predraga braćo! 1. Radostan sam što mi je danas omogućeno da se susretnem sa skupinom pripadnika „Neokatekumenskih zajednica“ koji su se sastali u Rimu da zajedno razmišljaju o „Pomirenju i pokori u poslanju Crkve“, a što je tema skore Sinode biskupa. Pozdravljam biskupe, župnike i svećenike ovdje prisutne koji su ovom prigodom došli iz svih kontinenata. Moja riječ želi biti riječ razmišljanja o duhovnom i crkvenom iskustvu koje namjerava ispuniti da vam bude poticaj uvijek sve većem zalaganju u davanju – unutar konteksta suvremenog svijeta – jasnog i iskrenog primjera duboke kršćanske vjere, trajno življene u intimnom, poučljivom i veselom zajedništvu s pastirima Crkve.

Vi želite dati temeljno svjedočanstvo navještaja evanđeoske poruke kojoj je središte: navijestiti da je Isus iz Nazareta Mesija, Gospodin, Sin Božji, utjelovljen, umro i uskrsnuo radi našeg spasenja. „Evangelizacija – rekao je Pavao VI – uvijek će sadržati… kao temelj, središte i ujedno vrhunac svoje dinamičnosti jasan navještaj da je u Isusu Kristu, Sinu Božjemu koji je postao čovjekom, koji je umro i uskrsnuo, ponuđeno spasenje svakom čovjeku kao dar milosti i milosrđa od samoga Boga“. (Apost. Pobudnica Evangelii nuntiandi, 27). Jedna od tipičnih oznaka vaše zajednice jest upravo evangelizacija koja se obnavlja u zemljama i sredinama koje ili jesu ili nisu nikada čule kršćanski navještaj, ili su postale gluhe i zatvorene za takav navještaj zbog toga što su prevladale ideologije, shvaćanje, stavovi odbijanja ili indiferentizma naspram samom „problemu Boga“. Evo, zašto vi namjeravate pripremiti i formirati katehiste koji će morati prije svega, nastojati produbiti osobno proživljavanje Kristova otajstva da bi onda i druge učinili njegovim sljedbenicima. U Apostolskoj pobudnici o katehezi u naše vrijeme napisao sam: „Katehizirati, na jedan određeni način, znači nekoga dovesti da istražuje ovo otajstvo u svim njegovim dimenzijama… otkriti u Kristovoj osobi cijeli vječni Božji plan koji se u njoj (osobi) ispunja… konačna je svrha kateheze da nekoga stavi ne samo u dodir nego i u zajedništvo, u intimnost s Isusom Kristom. On jedini može dovesti do ljubavi prema Ocu i Duhu i može nas učiniti dionicima u životu Svetoga Trojstva“. (Apost. Pobudn. Catechesi Trandendae, 5).

Poznato mi je zalaganje vaših zajednica u hvalevrijednom djelu kateheza. U ovim godinama Biskupske konferencije pojačale su svoje napore u ovom poslu izuzetnog značenja za sam život Božjeg naroda. Ako slijedite metode, upute, planove, tekstove koje vam daju biskupi, kao i to ako vršite službu kateheze u zajedništvu i discipline Crkve, s obzirom na temeljnu službu biskupa i prezbitera u zajednici s njime, bit će to dragocjena pomoć za vašu katehezu na svim razinama i zacijelo će vam pribaviti velike duhovne plodove među vjernicima. Specifična svrha svakog djela i oblika kateheze bit će: učiniti da proklije, raste, da se razvija sjeme vjere koje je Duh Sveti položio u prvom navještaju i koje je djelotvorno preneseno krštenjem.

2. Vi u svojim zajednicama želite produpsti – ne samo na teoretskoj razini, nego na posve poseban način na životnoj razini – značenje, vrijednost, bogatstvo, zahtjeve krštenja, sakramenta koji je nužni uvjet za spasenje; koji nas sjedinjuje sa smrću, pokopanjem i uskrsnućem Spasiteljevim; koji čini da živimo životom samoga Krista; koji krštenika preobražava u hram Duha, u posinovljeno dijete nebeskog Oca, u brata i baštinika Kristova, u ud Tijela Kristova, a to je Crkva. Takovo je produbljivanje usmjereno prema otkriću i vrednovanju bogatstava vlastitih krštenja koje je, u pravilu, primljeno u djetinjstvu, ali prema kojemu se mora odnositi ne kao prema nekom pravnom činu nego kao prema stvarnom temeljnom činu čitavog kršćanskog života. Njegujući ono što bismo mogli nazvati „krsna duhovnost“, vi namjeravate potaknuti, usmjeriti, oploditi vaš put vjere kao logičan razvoj unutarnjih zahtjeva sakramenta krštenja tako da vaše svjedočenje bude uvijek sve autentičnije, iskrenije, dosljednije, djelotvornije, i da biste mogli uvijek biti sve više raspoloživi spremno odgovoriti Božjem pozivu.

Takova raspoloživost mora se očitovati u trajnom meditiranju i u pobožnom osluškivanju Svete predaje i Svetog Pisma koji čine „jedan sveti poklad Riječi Božje povjerene Crkvi“. (Dogmat. Konstitucija Dei Verbum, 10). Iz toga slijedi zahtjev za trajnim i ozbiljnim radom na osobnom i zajedničkom, produbljivanju, Riječi Božje i nauka crkvenog Učiteljstva, pa i sudjelovanjem na ozbiljnim biblijskim i teološkim tečajevima. Takova predanost učenju i razmišljanje pokazuje se veoma potrebnom za onoga koji, budući da prihvaća dužnost katehiste, mora hraniti svoju braću solidnom duhovnom hranom. Imajte uvijek na pameti svečanu i snažnu riječ Drugog ekumenskog vatikanskog koncila: „Crkva je uvijek častila božanska pisma slično kao i samo Gospodinovo Tijelo, budući da – osobito u svetoj liturgiji – ne prestaje uzimati i pružati vjernicima kruh života tako sa stola riječi Božje kako sa stola Tijela Kristova“. (Dogm. Konst. Dei Verbum, 21).

Od Krista Riječi ka Kristu Euharistiji, jer Euharistijska je žrtva izvor, središte i vrhunac svega kršćanskog života. Slavite Euharistiju, a nadasve Pashu, s pravom pobožnošću, s velikim dostojanstvom, ljubavlju za liturgijske obrede Crkve, s točnim opsluživanjem propisa koje su odredile nadležne vlasti, sa željom da budete u zajedništvu sa svom braćom.

3. Vaša se raspoloživost Božjem pozivu mora očitovati također i u trajnoj, neumornoj dnevnoj molitvi, koja je prije svega izraz klanjanja što ga krhki, slabi čovjek, svjestan da njegova opstojnost nije nužna nego uvjetovana i da je on stvorenje, iskazuje Bogu, Transcedentnomu, Beskrajnomu, Svemogućemu, Stvoritelju, ali također ljubaznom i milosrdnom Ocu; molitva koja, prema tome, postaje također intiman i ljubaznom razgovor između sina i Oca. Molitva koja postaje zborna, Pater noster – Očenaš što nas je naučio Isus; molitva koja postaje svečano i svjesno ispovijedanje kršćanske vjere u Vjerovanju ili Apostolskom simbolu; molitva koja u Psalmima nalazi razne složene unutarnje nijanse s kojima se molitelj – narod Obećanja, novi izabrani narod, to jest Crkva, kršćanin u raznim duhovnim situacijama – može obratiti Bogu, svojoj nadi, svojoj hridini, svome spasenju: „Ako Psalam moli, kaže nam sveti Augustin, molite i vi; ako plače plačite i vi; ako klikće klikćite i vi; ako se nada, nadajte se i vi; ako se boji, bojite se i vi. Sve što je ovdje napisano, naše je ogledalo“. (Enarr. in Ps. /Tumačenje Psalama/ XXX, II, s. 111, 1: CCL 38,213).

4. Vaša raspoloživost Božjem pozivu očituje se i u ostvarivanju, iz dana u dan, zahtjevnih Isusovih riječi: „Obratite se i vjerujte Evanđelju“. (Mk 1,15). Ovo obraćenje, ova „promjena mentaliteta“ jest prije svega odbacivanje pravoga zla, grijeha koji nas udaljuje od Boga. Ovo obraćenje je trajni put povratka u Očevu kuću, kao što je onaj rasipnog sina (Usp. Lk 15,11-32). Ovo obraćenje nalazi svoj spasonosni znak u sakramentu pokore ili pomirenja. „Sloboda od grijeha – napisao sam u Buli kojom sam zakazao Jubilej za 1950. obljetnicu Otkupljenja – je… plod i prvi zahtjev vjere u Krista Otkupitelja i u njegovu Crkvu… za službu ove slobode Gospodin Isus je ustanovio u svojoj Crkvi sakramenat pokore, da se oni koji su poslije krštenja počinili grijeh pomire s Bogom kojega su uvrijedili i s njegovom Crkvom koju su ranili“. (Bula Aperite portas, 5).

Služba pomirenja – ovaj divni dar beskrajnog Božjeg milosrđa – povjeren je vama svećenicima. Budite službenici uvijek dostojni, spremni, revni, raspoloživi, strpljivi, vedri, držeći se vjerno normi što ih je, u tom pogledu, odredila crkvena vlast. Tako će vjernici moći naći u tom sakramentu autentični znak i sredstvo duhovnog preporoda i razveseljujuće nutarnje slobode. I vi svi, braćo, slavite sakramenat pomirenja s velikim pouzdanjem u Božje milosrđe, s punim prianjanjem uz službu i disciplinu Crkve, s pojedinačnom ispovijedi, kako opetovano preporuča novi Kodeks kanonskog prava, za oproštenje i mir Gospodinovih učenika i kao djelotvorni navještaj Gospodinove dobrote za sve.

5. Tijekom vašeg duhovnog puta nastojte uskladiti „katekumenske“ zahtjeve sa zalaganjem potrebnog predanja braći, obiteljima, profesionalnim i socijalnim dužnostima. Nadasve ne popustite napasti da se zatvorite u same sebe, odvajajući se od života župske i biskupijske zajednice, jer samo u istinskom uključivanju u ove šire organizme mogu proizaći autentičnost i djelotvornost vašeg apostolskog zalaganja. Ne želim završiti ova svoja razmišljanja, a da ne podsjetim vas i zajednice koje predstavljate na ono što sam nedavno rekao prigodom službenog predstavljanja novog Kodeksa kanonskog prava: kršćanin mora pripremiti svoj duh da ga (Kodeks) prihvati i provede u djelo. Zakoni su veoma darežljivi dar Božji, a njihovo opsluživanje prava je mudrost. Crkveno pravo je sredstvo, pomoć i zaštita da ostanemo u zajedništvu s Bogom. Zato se pravne norme, kao i one liturgijske, opslužuju bez nemarnosti i bez propusta. Siguran sam da vaše zajednice, animirane revnošću da se razlikuju u slavlju krštenja, Euharistije i pokore, žele se također razlikovati, pod vodstvom Crkve, u ovom zalaganju vjernosti zajedničke discipline.

Predraga braćo!

Dok vam stavljam na razmišljanje ove svoje misli, zazivam obilje Božje milosti na vas ovdje prisutne i na sve zajednice koje predstavljate. Sve vas povjeravam presvetoj Mariji, neusporedivom primjeru žarke vjere i poučljivog prihvaćanja volje Božje. Neka vas ona koja je „napredovala na putu vjere i vjerno sačuvala svoje sjedinjenje sa Sinom sve do križa“ (Lumen Gentium, 58) ohrabri svojim materinskim osmjehom na dnevnom putu nasljedovanja Krista. S apostolskim blagoslovom.