Privatna Audijencija sa svećenicima 9-12-1985

Sv. Ivan Pavao II.

Dvorana Pavla VI. (Vatikan), 9. prosinca 1985.

U ponedjeljak, 9. prosinca, u Dvorani Pavao VI., Sveti Otac je, na audijenciji za dvije tisuće svećenika neokatekumenskih zajednica, održao slijedeći govor:

Predragi! 1. Sa živim zanimanjem slušao sam riječi što mi ih je u ime svih vas uputio Kiko Argüello, koji je htio opisati kako su se sve zajednice Neokatekumenskog puta, razasute po mnogim narodima, zalagale u trajnoj molitvi i razmatranju za Izvanrednu sinodu koja se slavila o dvadesetoj godini po završetku Drugog vatikanskog koncila. Vaše duhovno sudjelovanje u pripravi i vaša nazočnost na završnom obredu Sinode željela je biti značajno i svečano očitovanje vaše vjernosti Kristu Otkupitelju i Crkvi hodočasnici koja ljudima prenosi milost, posebno sakramentalnim znakovima koji spominju i posadašnjuju djelotvornost Otkupljenja. Drago mi je u ovoj audijenciji spomenuti tolike susrete što sam ih imao s raznim vašim zajednicama, posebno u pastirskim pohodima mojoj rimskoj biskupiji, susretima u kojima sam hrabrio vaše duhovno iskustvo koje se zasniva na temeljnoj vrijednosti sakramenta krštenja, sa sviješću da ostvarenje krsne dimenzije znači, poglavito, živjeti autentičnu stvarnost biti kršćani; znači intimno se sjediniti s Kristom Euharistijom: znači konkretno i djelotvorno ljubiti sve ljude kao braću u Kristu; znači postaviti i usmjeriti vlastite moralne izbore primjereno i u sukladnosti sa krsnim obećanjima. „Ovaj put, put vjere, put ponovno otkrivenog krštenja – rekao sam vašim prijateljima župe Svetih kanadskih mučenika u Rimu – mora biti put novog čovjeka; on vidi kakav je pravi razmjer, ili bolje nerazmjer svog stvorenog bitka, svoje stvorenosti s obzirom na Stvoritelja, na njegovo beskrajno Veličanstvo, na Boga otkupitelja, Boga svetoga i posvećujuće ga, i nastoji se ostvariti u toj perspektivi“ (Insegnamenti III 2/1980/,str. 1044).

2. Veći dio vas čini brojna skupina župnika i svećenika koji rade na području Neokatekumenskog puta. Drugi vatikanski sabor posvetio je svoju pozornost i svoje brige također svećeničkoj službi i njihovom životu. U Dekretu Presbyterorum Ordinis koji je bio svečano odobren 7. prosinca 1965. godine. U tom važnom dokumentu – pozivam vas da ga razmatrate – Koncil, temeljeći se na Riječi Božjoj, na učenju Otaca, Učiteljstva i živoj Predaji Božjeg naroda, podcrtavao je da se prezbiteri, snagom svetog ređenja i poslanja koje primaju od biskupa, „promiču da služe Kristu Učitelju, Svećeniku i Kralju, kao dionici njegove službe, po kojoj se ovdje na zemlji Crkva neprestano izgrađuje u Božji narod, Kristovo Tijelo i Hram Duha Svetoga“ (Presbyterorum Ordinis, 1). Vi prisutni župnici i svećenici zacijelo želite i Papinu riječ da još bolje shvatite ono što Crkva očekuje danas od vas. Činim to rado jer sam siguran da moj poticaj neće ostati bez pozitivnog i blagotvornog utjecaja na vaše zajednice i na pojedince u redu njihove nazočnosti u crkvenoj stvarnosti.

3. Ciljevi što ih vaše neokatekumenske zajednice sebi postavljaju zacijelo odgovaraju jednom od najtjeskobnijih pitanja pastira duša i danas, posebno u velikim gradskim naseljima. Vi namjeravate dohvatiti mase odraslih krštenika, koji su slabo poučeni u vjeri, da ih, preko duhovnog puta, dovedete do toga da otkriju krsne korijene svoje kršćanske egzistencije i da ih učinite sve više svjesnima njihovih dužnosti. Na tom putu djelovanje svećenika ostaje temeljno. Odatle potreba za jasnoćom položaja koji spada na vas kao voditelja zajednica, da vaš rad bude u skladu sa stvarnim zahtjevima pastorala. Prvi zahtjev koji vam se nameće jest taj da, unutar zajednica znate sačuvati vjeru u vaš svećenički identitet. Snagom svetog ređenja vi ste obilježeni posebnim biljegom koji vas suobličuje Kristu Svećeniku tako da možete djelovati u njegovo ime (usp. Presbyterorum ordinis, 2). Stoga sveti službenik mora biti prihvaćen ne samo kao brat koji dijeli sudbinu puta same zajednice, nego nadasve kao onaj koji, djelujući „u osobi Krista“ nosi sobom nezamjenjivu odgovornost Učitelja, Posvetitelja i Vođe duša, odgovornost koje se on na nijedan način ne može odreći. Laici moraju imati priliku shvatiti ovu stvarnost iz odgovornog ponašanja koje vi imate. Bila bi varka vjerovati da služite Evanđelju razvodnjavajući svoju karizmu u krivo shvaćenoj poniznosti ili u loše shvaćenom očitovanju bratstva. Ponavljam što sam imao priliku reći crkvenim asistentima, Međunarodnih katoličkih udruženja: „Ne dajte se zavarati! Crkva vas hoće svećenicima, a laici koje susrećete hoće vas svećenicima i ništa drugo nego svećenicima. Zbrka karizmi osiromašuje Crkvu, a ne obogaćuje je“ (Govor od 13. rujna 1979., br. 4: Insegnamenti II/2/1979/, str 1391).

4. Druga delikatna i nezaobilazna dužnost koja vas čeka jest da gajite crkveno zajedništvo, ne samo unutar vaših skupina nego i sa svim članovima župske i biskupijske zajednice. Bilo koja vam se služba povjerava, budite uvijek predstavnici i „providi cooperatores – revni suradnici“ biskupa s čijim se autoritetom osjećajte posebno povezani. Stvarno, u Crkvi je biskupova dužnost i pravo da daje direktive za pastoralni rad (usp. kan 381 s 1), i svi su dužni pokoravati im se. Nastojite da se vaše zajednice, a da ne gube ništa od svoje izvornosti i bogatstva, skladno i plodonosno uključe u župsku i biskupijsku obitelj. Prošle godine, prigodom Plenarne skupštine Kongregacije za kler, ovako sam se izrazio s obzirom na ovo: „Bit će dužnost pastira da se potrude da župe budu dionice doprinosa  pozitivnih vrijednosti koje mogu posjedovati ove zajednice i, dosljedno, njima se otvoriti. Ali neka bude posve jasno da se ove zajednice ne mogu smjestiti u isti plan sa župnim zajednicama kao moguće alternative. Naprotiv, dužnost im je da služe župi i mjesnoj Crkvi. Polazeći upravo od ove službe, iskazane u župsko-biskupijskom zajedništvu, moći će se očitovati vrijednost iskustava dotičnih unutar pokreta i udruženja“. (govor od 20. listopada 1984., br. 7: L’Osservatore Romano, španjolsko izdanje, str. 841).

5. Htio bih vam naznačiti jednu drugu točku razmišljanja. Vršeći svoju službu u vodstvu neokatekumenskih zajednica, osjećajte se pozvanima ne samo za neku posebnu skupinu nego na službu cijele Crkve. „Duhovni dar što su ga prezbiteri primili na ređenju – podsjeća nas Drugi vatikanski koncil – ne priprema ih na ograničenu i skučenu misiju nego na veoma prostranu i opću misiju spasenja… budući da svaka svećenička služba sudjeluje u samoj sveopćoj širini poslanja koje je Krist povjerio apostolima“ (Presbyterorum Ordinis, 10). Svijest ove misije i potreba da se uskladite s njom moraju vam pomoći da svaki put dadete jedan širi zamah vašim apostolskim inicijativama da bi bili otvoreni problemima i potrebama cijele Crkve. Osim toga sama ova svijest, budući da vam omogućuje da jače osjećate i živite vezu zajedništva s općom Crkvom, s njezinom vidljivom Glavom i sa biskupima, olakšat će vam najvažniju zadaću koja je unutar zajednica rezervirana za svećenike, to jest: budnost nad ispravnošću ponašanja, bilo s obzirom na ideje, bilo s obzirom na djelatnosti. Predragi svećenici, ojačajte svaki put sve više ovu životnu vezu sa čitavim katoličanstvom. To će vam mnogo pomoći, osobito kada se budete osjećali umornima ili obeshrabrenima videći da uspjeh ne odgovara vašim naporima zbog gluhoće i indiferentnosti srdaca. Onda se možete tješiti dok mislite da niste sami i da vaš rad, premda doživljava neuspjehe u jednom dijelu Mističnog dijela Crkve, ipak nije beskoristan jer Bog čini da on služi čitavoj Crkvi.

6. Preljubljeni svećenici, završavam ovaj dragi susret s vama; obnavljam svoje povjerenje u vašu crkvenu službu i potičem vas da stavite sve svoje pouzdanje u Onoga koji vas je ljubio osobitom ljubavlju i pozvao vas da sudjelujete u njegovu svečeništvu. Upravo zato sveti Pavao nas podsjeća da u svim patnjama „pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi“ (Rim 8,37). Završavam s poticajom autora poslanice Hebrejima: „Ne gubite, dakle, pouzdanje! Pripada mu velika plaća! Postojanosti vam uistinu, treba da biste, vršeći volju Božju, zadobili obećano“ (Heb 10, 35-36). Pod budnim okom Marije Bezgrešne, Majke svećenika i Kraljice apostola proslijedite novim zanosom vaš put, i neka vas kao i sve neokatekumenske zajednice, povjerene vašem vodstvu, prati moj apostolski blagoslov. Želim još nadodati: Svima sretan Božić!

Među vama našao sam mnogo svećenika, ali i toliko laika, toliko bračnih parova itineranata. Moram vam reći da su prvi itineranti bili oni koji su pošli u Betlehem, koji su upoznali otajstvo Utjelovljenja: to su bili pastiri. Poslije je sam Isus postao itinerant u svojoj tridesetoj godini, započevši s mesijanskom izjavom u Nazaretu. Osim toga on je sve svoje apostole učinio itinerantima, šaljući ih u cijeli svijet. Stoga je i Crkva, itinerant na putu, a možemo reći da i papa nastoji sve više biti itinerant iako više sa „razrađenim“ metodama i, možda, manje autentičnima od vaših, jer vi ste siromašni itineranti, bez zrakoplova. Ali želimo svima nama, uključivši i papu, da budemo uvijek, sa svim mogućim sredstvima, itineranti Evanđelja, to jest itineranti Otajstva, onog Otajstva koje nam je otkriveno u Isusovu rođenju, u utjelovljenju Sina Božjega, zatim i u Njegovu poslanju, u Njegovoj smrti na križu, i Njegovu uskrsnuću. Tako nam je bio objavljen novi život, božanski život, vječni život. Mi smo itineranti ovoga života. Mi ne bismo mogli biti itineranti ovoga života, vječnoga života da nam prije toga nije bio dan sam život. Mi već imamo ovaj život i ovaj život nas potiče, ovaj život nam dolazi preko Isusa Krista, ovaj život nam dolazi od Duha Svetoga posredstvom Isusa Krista. On je izvor božanskog života u stvorenjima, on je izvor božanskog života u nama ljudima. On nas potiče. Potiče nas Isus Krist itinerant, Očev itinerant jer Otac ga je poslao i učinio ga itinerantom među nama.

Potiče nas, dakle, Isus Krist itinerant, poslan, misionar jer je on Riječ Božja u poslanju, „missiones divinarum personarum“ – „poslanja božanskih osoba“ – tako sam naučio od svetog Tome. Poslanje znači „biti poslani“ i stoga biti itineranti. Krist nas potiče u Duhu Svetomu jer je i Duh poslan, poslan na drugi način, ne kao Krist, ne na vidljiv način: ljudski, utjelovljeni; Duh Sveti nije utjelovljen nego poslan. Može se reći da je njegovo poslanje još prodornije jer silazi u ono najintimnije u čovjeku, u svakom stvorenju. Kako je govorio sveti Augustin „intimior intimo meo“ – „unutarnjiji od moje nutrine“. Evo poslanja Duha Svetoga, Duha poslanoga. I vi postajete itinerantima snagom onog utjelovljenog Sina koji nam je dao primjer vidljivog poslanja. Zahvaljujući poslanju Sina i Duha Svetoga, imajući onaj život koji preko njih dolazi od Oca, vi postajete itineranti. Kako je govorio sveti Pavao: poslanje nas potiče. Jao meni ako ne evangeliziram! Želim vam ovu radost koja je svojstvena Božićnim svetkovinama, želim vam radost pastira itineranata koji su našli put do Betlehema. Želim vam radost onih koji se obraćaju. Među vama su mnogi obraćenici koji su našli Krista, koji su našli Boga dolazeći često sa suprotne obale. Želim vam i radost koja dolazi od obraćenja osoba, duša. Kako nam je Krist rekao: „U nebu je veća radost zbog jednog grešnika koji se obratio nego zbog devedeset devet pravednika“. Želim vam ovu radost, i da tako bude nagrađena vaša itinerancija i vaš Neokatekumenski put.

Još jednom vam želim „Sretan Božić“! To vam kažem na talijanskom jer je lakše, ali bi trebalo reći na mnogo jezika. Želim proširiti ovu Božićnu čestitku na sve zajednice, na sve narode iz kojih dolazite, na vaše župljane, na vašu subraću, na vaše obitelji. Hvaljen Isus!