Susret u Beču u prisutnosti brojnih europskih biskupa 13-4-1993

Sv. Ivan Pavao II.

Beč, 17. travnja 1993.

Da li će Europa u 2000. biti kršćanska? Radi odgovora na ovo pitanje koje je formulirao Sveti Otac, okupilo se u Beču, od 13. do 17. travnja, 5 kardinala i 120 biskupa iz cijele Europe, od Portugala do Rusije. Susret je 14. travnja, u srijedu ujutro, inaugurirao kardinal Groer koji je podcrtao važnost Neokatekumenskog puta za Crkvu, na pragu trećeg tisućljeća. Potpredsjednik Papinskog vijeća za laike, mons. Paul Cordes, pročitao je Papino pismo koje je poslao za tu priliku.

Slijedi prijevod toga pisma.

Poštovana subraćo u Episkopatu, draga braćo i sestre! Velika mi je utjeha znati da ste se, nakon malo godina poslije mog poziva za novu evangelizaciju Europe, sastali u Beču da biste zajedno razmišljali nad plodovima koje snažnim poletom i gorljivošću za Evanđelje, donose svećenici, itineranti i obitelji Neokatekumenskog puta. Dana 5. lipnja 1990., prilikom otvorenja radova Posebnog vijeća za Europu, sa žalošću sam ustvrdio da su se na ovom našem kontinentu mnogi navikli gledati na stvarnost „kao da Boga nema“. U toj perspektivi – nadodao sam – čovjek „postaje izvor moralnog zakona, i samo taj zakon što ga čovjek sam sebi daje, sačinjava mjeru njegove savjesti i ponašanja“ (Insegnamenti, vol. XIII., 1, 1990, ss. 1517 s.). S druge strane, ne može se nijekati da je Duh Sveti, preko II. vatikanskog sabora, dao vrijedna sredstva – među kojima je i Neokatekumenski put – da se odgovori na pitanja suvremenog čovjeka. Nakon nekoliko godina, u svjetlu postignutih rezultata, odlučio sam napismeno podržati to iskustvo nove evangelizacije, želeći tako pripomoći da ga braća u Episkopatu pomažu i cijene (usp. Pismo od 30.08.1990.). Mnogi od vas su neposredni svjedoci tih rezultata i prvi protagonisti širenja ove nove crkvene stvarnosti; zbog toga su vaša današnja razmišljanja od iznimne važnosti, kao što su bila i razmišljanja biskupâ američkog kontinenta, za vrijeme prošlogodišnjeg susreta u Santo Domingu. Neokatekumenski put, na kojem sazrijevaju itineranti i obitelji u poslanju, može odgovoriti na izazove sekularizma – širenje sekti i pomanjkanje poziva. Razmišljanje nad Riječi Božjom i sudjelovanje na Euharistiji, omogućuju stupnjevitu inicijaciju u sveta Otajstva, formiraju žive stanice Crkve, obnavljaju životnost župe preko zrelih kršćana koji su sposobni svjedočiti istinu radikalno življenom vjerom. Ovaj Put je posebno prikladan da u raskršćanjenim krajevima pridonese „reimplantatio Ecclesiae“, vodeći čovjeka k poslušnosti objavljenoj istini, u ćudorednom ponašanju, te obnavljajući društveno tkivo, razoreno nedostatkom spoznaje Boga i njegove ljubavi. Već se u nekim krajevima nastanjuju misionarske obitelji, kao jezgre, da bi bile Kristovo svjetlo i primjer života. Ali takvo bi poslanje bilo nemoguće bez prezbitera, pripremljenih da svojom službom podrže ovo djelo nove evangelizacije. Zahvalan sam Gospodinu koji je želio podignuti mnoga zvanja te zatim biskupijska misijska sjemeništa u raznim zemljama Europe, nazvanih slatkim imenom Djevice Marije, „Redemptoris Mater“. Pod njezinu majčinsku zaštitu i njeno snažno nadahnuće stavljam i ovaj vaš susret što će vas ohrabriti i dati vam još više poleta u apostolskom zauzimanju za suvremenog čovjeka, koji je potreban vodstva Pastirâ i svjedokâ koje mu oni šalju da bi upoznao Boga, zazvao njegovo ime i po tome primio spasenje. Neka svjetlo Uskrslog Gospodina, koje smo svečano proslavili na Pashalnom bdjenju, nastavi svijetliti u vama i neka vas podržava u vašem poslanju službe Crkvi i cijelom čovječanstvu.

Iz Vatikana, 12. travnja 1993. Joannes Paulus II (*) Usp. „L’ Osservatore Romano“, 22, travnja 1993.