Pohod župi Sv. Franciske Cabrini 4-12-1983

Sv. Ivan Pavao II

Rim, 4. prosinca 1983 *

Sedam stotina, između odraslih i djece, sjedi na podu u Crkvi. Podijeljeni u pedeset skupina, s djecom u središtu, a svaka zajednica sa svojim prezbiterima pjeva uz glazbene instrumente. Čekaju susret s Kristovim vikarom. “Obnova obećanja krštenja sa Svetim Ocem” pročitala je veliki transparent postavljen unutar Crkve, neposredno prije sastanka Neokatekumenske zajednice sa Svetim Ocem, kako bi se sintetiziralo značenje i smisao ovog sastanka: tada, u shema, faze Caminoa: Kerigma (najava), prekatekumenat, prolaz katekumenatu, katehumenat itd. Čekajući Svetog Oca mnogo pjesama, puno radosti: uzrok? … “naše je iskustvo bilo sjeme bačeno u sušnu zemlju kojoj je trebala voda” – objašnjava jedan od njih-. To je svjedočanstvo – neokatekumenal – utemeljeno na iskustvu onoga koji ga najavljuje. Unatoč tome, ovdje mi nismo grupa, mi pokušavamo zastupati župu na putu.” Papa ulazi ovacijama stojećih. Prolazi kroz prve redove i miluje neku djecu koju mu roditelji uvode. Zatim uzmi riječ:

Vrlo rado vidim vas i vaše obitelji i vašu djecu. Svi smo mi djeca Božja; djecom Božjom postajemo po krštenju, velikom, rekao bih, potresnom sakramentu; ne izgleda tako jer je veoma ljupki sakramenat koji se izvodi vodom, uljem, svetom krizmom (jutros sam krstio jednu malu djevojčicu). I zatim ovaj sakramenat, krštenje, tako ljupko i za koji smo navikli da ga se podjeljuje novorođenčadi, ovaj sakramenat ima potresnu, divnu dubinu jer nas uranja u otkupiteljsku smrt Kristovu; uranja nas u ovu smrt da nas s Kristom uskrisi i da tako sudjelujemo u njegovu djelu. Ovo je jedini put kojim postajemo djeca Božja, jedini sakramentalni put kojim postajemo djeca, da sudjelujemo u životu što nam ga je Krist donio, objavljujući ga svojim uskrsnućem. Ovo što vam govorim odnosi se na posebnost vašeg pokreta koji se zove neokatekumenski. Katekumenat je bio veoma stara ustanova u Crkvi. Koliko je katekumena prošlo ovim starim carskim Rimom, ovim poganskim Rimom! Koliki su se, kao odrasli, pripremali za katekumenat i krštenje! Ali danas krštenje, isti sakramenat, postao je sakramentom male, novorođene djece, a ovaj katekumenski put odgađa se za poslije krštenja: tako čitav život postaje katekumenat; da, mi smo cijelog života katekumeni!

Nedostaje institucionalni katekumenat, onaj iz prvog doba kršćanstva; ali tako je katekumenat postao zadaćom našeg kršćanskog života, našeg vjerskog života. Eto, vaš je pokret, čijeg začetnika ovdje pozdravljam (dobro ga poznam!), usredotočen na ovaj proces: postati djeca Božja, postati kršćani. To je veoma važno! Mnogi misle: „Ma mi smo kršćani“, kažu „Kršćani smo“, i ne znajući što je to, jer nije dosta biti kršćanin, potrebno je postati kršćanin, postati svakim danom kršćanin, svaki dan otkrivati što znači kršćanin, upisani Krist. Po prvi put su, u gradu Antiohiji, počeli nazivati „kršćanima“ Isusove učenike, kršćanske sljedbenike. To se mora otkriti, otkrivati svaki dan, otkrivati uvijek više jer je otajstvo krštenja toliko duboko; to je božansko a ujedno i ljudsko otajstvo, stvarnost dira ljudsko biće, samo ljudsko biće postaje posinjeno dijete Božje… Dosta!

Vi, konkretno, mnogo razmišljate, mnogo razmatrate, o ovim istinama, o ovim stvarnostima. Ja smatram da ovdje, u župi svete Franciske Cabrini, vaš pokret predstavlja kvasac, kvasac koji treba prožeti kršćane i svijet ljudi općenito; nisu svi toga svjesni, svi to ne čine; ovdje ste kvasac i morate prožeti ovu zajednicu; ima tu oko dvadeset tisuća osoba; tu zajednicu morate prožeti novom sviješću ljudskog dostojanstva upletenog u stvarnost Božjeg sinovstva. Činite dobro, veoma dobro! Pjevajte, pjevajte! Jer pjevanje uvijek pokazuje radost, ovo otkriće božanske i ljudske stvarnosti. Krštenje sobom donosi veliku radost koja se mora izraziti pjesmama. Za vrijeme posjeta ustanovio sam da župa pjeva snažno, zanosno! Mora se pjevati.

Mora se pjevati jer ova pjesma donosi zatim duhovni sadržaj, unutarnji sadržaj naše duše; pače, kao da ne uspijevamo naći dovoljno sredstava da izrazimo ovaj sadržaj, ovo otajstvo, ovu stvarnost koja je plod našeg krštenja. Predragi, svi vi, hvala vam za vašu prisutnost, za vaše animiranje života ove župe. Od srca blagoslivljam vas, vaše obitelji, razne skupine (jer sam čuo da među vama ima više skupina: dvanaest zajednica kao dvanaest apostola). Vaši su prezbiteri među vama; već sam upoznao vaše itinerante. Od srca vas blagoslivljam.

Župnik otac MichelAngelo se sjeća itineranata, osobito onih iz Srednje Amerike.

Blagoslivljam one koji su otišli u Srednju Ameriku, gdje sam nedavno išao i ja, ne toliko kao itinerant, već kao „letak“ . Dakle, blagoslov dajemo zajedno s kardinalom i biskupima.

(*) Cfr. «L’Osservatore Romano», 5-6 dicembre 1983, con integrazioni dalla registrazione.