Govor Pape tijekom zaziva na Jasnoj Gori u Poljskoj 12-6-1987

Sv. Ivan Pavao II.

Poljska – Svetište u Czȩstochowi, 12. lipnja 1987. (*)

Ivan Pavao II. zaključio je peti dan svog hodočašća u Poljskoj zazivom na Jasnoj Góri, izrečenom u petak navečer, 12. lipnja, s tribine svetišta u Czȩstochowi. Zaziv na Jasnoj Góri je zaziv Gospi koji se pjeva ili recitira svaki dan u 21 sat u cijeloj naciji od 1957. godine.

Nakon zaziva, Papa je održao govor, čiji dio donosimo:

…Marija, poljska kraljice, blizak sam ti, sjećam te se, budan sam. …U ovom času zaziva Jasne Góre, želio bih ovdje, mišlju i srcem, pozvati svakog čovjeka, brata i sestru iz svih dijelova zemlje…

…Sve oni koji se nisu bojali opasnosti i poteškoća, koji nisu izgubili vjeru u ideale i prave vrijednosti, nisu izgubili smisao života i rada, nisu podlegli slabostima, već osjećaju solidarnost odgovornosti i brige, tješe svoju braću u vjeri i uvjerenju da za kršćanina ne postoje bezizlazne situacije, da vrijedi živjeti u vlastitoj zemlji i poduzimati kreativne inicijative, gradeći zajednicu ljudskih srca i uma.

Kolike bi ljudi koji si uzajamno čine dobro ovdje trebalo nabrojiti, koliko zajednica, koliko okruženja, koliko pokreta! Kad ovo kažem, padnu mi na pamet barem dvije koje se osjećaju s većom snagom tijekom mojeg hodočašća: to su naše vlastite „Oaze“ pokreta „Svjetlost i život“; a „Neokatekumeni“ su nam došli sa Zapada: nalazim ih svugdje u svijetu, kamo god pošao. Pomislio sam da ih možda nije bilo u Poljskoj, ali od prvog dana svugdje vidim iste natpise koje vidim u drugim dijelovima svijeta na različitim jezicima.

Dakle, postoje! Došli su! Došli su i žele da u sebi obnovimo svijest o krštenju, što znači biti kršćanin od samog početka.

Neka ih Bog blagoslovi!… (*) Iz talijanskog prijevoda objavljenog u „L’Osservatore Romano“, 14. lipnja 1987.