(Sveučilište Francisco de Vitoria – Madrid)

Zahvalan sam Gospodinu i ovom Sveučilištu na ovom događaju, koji zapečaćuje  dug put zbližavanja i prijateljstva između Neokatekumenskog puta i židovskog naroda, koji je započeo s Carmen Hernández i njezinim putovanjem u Izrael 1963.-64. i koji je promoviran od Deklaracija “Nostra Aetate” Drugog Vatikanskog koncila 1965.

Ponovno otkrivanje korijena naše starije braće i očeva u vjeri, potaknuto Konstitucijom Dei Verbum, koja je potvrdila jedinstvo između Starog i Novog zavjeta i koju je Neokatekumenski put stavio u praksu  tijekom više od pedeset godina u tjednom slavlju Riječi Božje, rodilo je, u braći Puta, ljubav prema židovskom narodu.

Gospodin me vodio, preko susreta s patnjom nevinih i spoznajom blaženog Charlesa de Foucaulda, da živim sa siromasima, misleći da bih, da se Gospodin vrati u svom drugom dolasku, volio da me nađe pod nogama Krista raspetog, s posljednjim na zemlji, s nevinima.

U tom kontekstu upoznao sam Carmen, koja je provela godinu dana putujući po zemlji Izrael, gdje je stigla u ljeto 1963. Za nju je to bilo nezaboravno putovanje, u kojem se Sveto pismo otvorilo na impresivan način, natjeravši je da razumije povezanost povijesti spasenja sa zemljom u kojoj se Bog želio očitovati. Posjet pape sv. Pavla VI. Nazaretu u siječnju 1964., posjet kojem je ona mogla biti prisutna, pomogao joj je da shvati temeljne postavke Koncila, uvidjevši u povratku kršćanskom podrijetlu i židovskim korijenima najvažnije stupove obnove Crkve. Stoga Carmen Hernández također zaslužuje ovaj doktorat.

Upoznali smo se 1964. na povratku s njezinog povijesnog hodočašća u Svetu zemlju. Otišao sam živjeti u Palomeras Altas. Tamo je Carmen upoznala zajednicu braće koja su se sastajala u mojoj kolibi i bila je jako impresionirana njihovim odgovorom na Riječ Božju. Odlučila je ostati živjeti s nama i mi smo joj izgradili kolibu nedaleko od mene. Na zahtjev samih siromaha počeli smo im naviještati Evanđelje. S vremenom nas je Gospodin doveo do otkrivanja teološko-katehetske sinteze temeljene na Riječi Božjoj, Liturgiji i Zajednici, s ciljem da ljude dovede do bratskog zajedništva i odrasle vjere. Bog je koristio Carmen i mene da dovršimo jedno djelo obnove Crkve koje nije naše: to je dar Duha Svetoga.

Ovaj novi itinerar kršćanske formacije izazvao je zanimanje tadašnjeg madridskog nadbiskupa, mons. Casimira Morcilla, koji je, nakon posjeta mojoj kolibi, bio duboko impresioniran i potaknuo nas da ovaj itinerer donesemo u župe; tako se proširio na Madrid, Španjolsku, a kasnije i na tisuće biskupija diljem svijeta. U svibnju 2008. Statut Neokatekumenskog puta dobio je definitivno odobrenje Svete Stolice.

Jednom me jedan izraelski ministar upitao odakle ljubav prema židovskom narodu kod braće na Putu, jer sva naša braća imaju stav ljubavi prema Židovima. Čini mi se važnim da to ovdje ukratko objasnim.

Svi smo mi poput Abrahama, koji napušta svoju zemlju ne znajući kamo ide: Bog bira Abrahama, daje mu obećanje i Božja Riječ oplođuje povijest, pokreće je i Abraham mora nastaviti slijediti Gospodina. Tako poučavamo našu braću na Neokatekumenskom Putu – budući da smo svi djeca Abrahamova – što je put vjere: živjeti dan za danom odgovarajući na povijesne činjenice u kojima se Bog očituje. Povijesni događaji nas uvijek iznenade!

Mi formiramo odrasle kršćane: “odrasli kršćani” za nas znači biti kršćani u životu. Bog nam govori u povijesti, u činjenicama. Pokušavamo postupno formirati braću iz zajednica da budu prosvijetljeni o ovom Božjem djelovanju u svojoj povijesti: nešto vrlo židovsko! Duboko smo sjedinjeni sa Židovima, oni su naši očevi u vjeri i jako smo zahvalni Bogu za njih i Izraelski narod.

Moramo voditi zajedničku bitku u borbi protiv zvijeri, zvijeri koja je željela Auschwitz, koja nastavlja djelovati u svijetu i koja priprema novi napad na Crkvu i židovski narod, užasan napad ateizma, poricanja Boga. U ovoj povijesnoj situaciji u kojoj se nalazimo, mislim da trebamo pomoći jedni drugima, kršćani i Židovi, da duboko učvrstimo svoje veze kako bi vršili Božju volju, da iskupimo ovo društvo, da spasimo judeo-kršćansku obitelj i prenošenje vjere djeci. Za nas je temeljno prenijeti vjeru djeci – imamo velike obitelji -: iz tog razloga mamo kućno slavlje u kojem se naviješta Riječ i roditelji razgovaraju sa svojom djecom.

Domus Galilaeae odigrao je veliku ulogu u tom prijateljstvu sa židovskim narodom. Nikada nismo razmišljali o izgradnji međunarodnog centra na vrhu brda Blaženstva, u Izraelu, i da će to postati toliko važno za odnos sa Židovima: svake godine 150.000 Židova prođe kroz ovu kuću kako bi je posjetili. Neki sjemeništarci, koji dolaze iz raznih sjemeništa Redemptoris Mater diljem svijeta, uče hebrejski i primaju Židove, pjevaju Shema Israel i pokazuju im kuću.

Ovdje svake godine okupljamo brojne biskupe Katoličke crkve koji su čuli za Put i koji žele znati što je to. Na jednom od tih sastanaka pozvali smo biskupe Sjedinjenih Država, a njih osamdesetak je došlo s mons. O’Malleyem, kardinalom Bostona. Počeo sam skladati simfoniju posvećenu patnji nevinih i htio sam je ponuditi kao počast biskupima. Došli su ovdje prisutni, rabin David Rosen, , glavni direktor Izraelskog Ministarstva turizma i razni predstavnici židovske vlasti. Slušali su simfoniju, rabin Rosen je bio dirnut glazbom i rekao: “Ovo je naša glazba, židovska, vidi se da vi stvarno osjećate zbog čega mi patimo”.

Ja sam bio jako impresioniran sa Shoah i s patnjom nevinih, kao i s činjenicom da je Sveta Djevica Marija, Majka Isusova, vidjevši svog mrtvog Sina osjetila kako joj mač probada dušu. I tako me Gospodin nadahnuo da skladam simfonijsku poemu u čast njoj i svim židovskim majkama koje su vidjele ubijanje svoje djece u Auschwitzu i raznim koncentracijskim logorima.

Nakon ove simfonije, sami su rabini predložili da to iskustvo prijateljstva i dijaloga nastavimo sa susretom od nekoliko dana u Domus Galilaeae, preko pozivnog pisma koje  smo potpisali ja, rabin Rosena i rabin Greenberga, te  neki kardinali. Održana su dva četverodnevna susreta, jedan 2015. i drugi 2017. godine, na kojima su, osim naše međunarodne ekipe, sudjelovali razni kardinali i biskupi, više od stotinu rabina sa svojim suprugama, te mnogi odgovorni Puta u raznim dijelovima svijeta. U Domusu se dogodilo čudo: ljubav! Činilo se nemogućim: toliko rabina, toliko katolika i odjednom se među nama pojavila ljubav. Kao rezultat ovog sastanka, stotinu ortodoksnih rabina potpisalo je važnu deklaraciju o kršćanstvu pod naslovom: Vršiti volju našeg Oca na nebesima: prema partnerstvu između Židova i kršćana, u kojoj se navodi da  pojava kršćanstva u povijesti čovječanstva “nije nesreća ili pogreška, nego rezultat božanske volje i dar narodima”.

U nastavku ćemo poslušati neke odlomke simfonijsko-katehetskog slavlja. Inspiracija koju sam imao pri sastavljanju ove simfonije je da je zastrašujući mač, koji je prorekao Ezekiel (oko 21.), probo dušu ove Židovke, Djevice Marije, tako da njezina patnja bude povezana sa sveopćim Otkupljenjem Gospodina našega Isusa Krista : on je ljudsku patnju učinio svetom, pa trebamo kleknuti pred patnjom nevinih.

Kakvo otajstvo patnje tolikih nevinih ljudi koji na sebi nose tuđe grijehe: ono neviđeno nasilje, ta kolona golih žena i djece prema plinskoj komori, i ona duboka bol jednog od čuvara, koji je u svom srcu – pitajući se što bi mogao učiniti za njih – čuo glas koji mu je rekao: “Skini se i postroji se s njima.” Ovo je povijesna činjenica, taj se čovjek zvao Kurt Gernstein, nacist, koji je shvatio što se događa i to priča u svojim memoarima, u kojima kaže: „Ne razumijem zašto mi razum govori da im se pridružim u gasnu komore, bio bih samo još jedan mrtvac!” Bio je ateist, ali ono što je osjećao iznutra stvarno je došlo od Boga. Neki kažu da se nakon Auschwitza više ne može vjerovati u Boga. Ako je život uistinu užas, Boga nema i Božja šutnja to dokazuje. ! Ali ako se u ovoj potpunoj tami čovjek iz ljubavi slobodno skine, zagrli drugoga i s njim uđe u smrt, onda ljubav postoji. Odakle dolazi ova ljubav? Ako postoji ljubav, postoji Bog i odjednom se ova tama rasvijetli, u užasu plinskih komora pojavi se svjetlo: to su radili, na primjer, sv. Maksimilijan Kolbe i sveta Edith Stein, a u punini je ono što je naš Gospodin Isus Krist učinio, koji se je učinio grijehom za sve nas (usp. 2 Kor 5,21).

Slušat ćemo dio Simfonije nevinih. Budući da nije bilo moguće okupiti cijeli orkestar, prvi put ćemo to učiniti s malom grupom glazbenika, s četiri gudačka instrumenta, klavirom i dijelom zbora.

Prvi stavak zove se “Getsemanij”, u kojem me Gospodin nadahnuo da predstavim trenutak u kojem je Isus Krist na kraju snaga i Bog mu šalje anđela da ga podrži. Tada se najavljuje Judin dolazak s vojnicima da ga odvedu. I na kraju, zbor će završiti ovaj glazbeni dio pjevajući: “Abbà, Oče!”. Riječ “Abbà” na hebrejsko-aramejskom znači “tata”, što znači da je Isus Krist prihvatio Očevu volju.

Sljedeći stavak nosi naslov “Oprosti im!”, gdje svoj pogled usmjeravamo prema Kristu koji s križa vapi: “Oprosti im!”. Tenor će pjevati: “Oprosti im!”. Krist je na križu zavapio svom Ocu da nam svima oprosti: “Ne znaju što čine”, a mi smo zapravo ubijali Boga.

Nakon ovoga slijedi stavak pod nazivom “Mač”. Mač naoštren za ubijanje. Nakon što zbor otpjeva Shema Israel – molitvu koju židovski narod izgovara svaki dan – dirigent će se okrenuti prema nama i svi ćemo otpjevati ovu molitvu.

Posljednji stavak je “Resurrexit”; simfonija završava Kristovim uskrsnućem.

Slušajmo. Orkestrom Dirigira Luciano Di Giandomenico iz Genove. Svi su glazbenici s Neokatekumenskog puta.

Kiko Argüello

Madrid, 25. listopada 2021.