Jednostavnim i emotivnim činom, u nedjelju, 10. prosinca, u Kapeli Sjemeništa Redemptoris Mater u Rimu, Kiko Argüello, suosnivač zajedno s Carmen Hernández Neokatekumenskog puta, primio je nagradu – medalju “Per Artem ad Deum” za svoj doprinos sakralnoj umjetnosti. Nagrada se svake godine dodjeljuje od strane udruge Sacroexpo umjetnicima ili institucijama čija umjetnička djela doprinose razvoju kulture i ljudske duhovnosti. Poznata je po tome što je jedina nagrada koja se dodjeljuje pod pokroviteljstvom Dikasterija za kulturu i obrazovanje Svete Stolice. Jednostavnim i emotivnim činom, u nedjelju, 10. prosinca, u Kapeli Sjemeništa Redemptoris Mater u Rimu, Kiko Argüello, suosnivač zajedno s Carmen Hernández Neokatekumenskog puta, primio je nagradu – medalju “Per Artem ad Deum” za svoj doprinos sakralnoj umjetnosti.
Nagrada se svake godine dodjeljuje od strane udruge Sacroexpo umjetnicima ili institucijama čija umjetnička djela doprinose razvoju kulture i ljudske duhovnosti. Poznata je po tome što je jedina nagrada koja se dodjeljuje pod pokroviteljstvom Dikasterija za kulturu i obrazovanje Svete Stolice.
VIDEO DODJELJIVANJA NAGRADE
„Nova estetika u Crkvi“, Kiko Argüello
Vrlo dobro! Hvala! Mogu li reći nekoliko riječi?
Zahvaljujem kardinalu Rysu i mons. Arriettiu na njihovoj prisutnosti. Zahvaljujem udruzi ARTESACRA na ovoj medalji „PER ARTEM AD DEUM“, koja mi je bila neočekivano iznenađenje.
Kada sam imao 20 godina, dobio sam nacionalnu nagradu za slikarstvo u Španjolskoj; ubrzo nakon toga napustio sam svoju karijeru slikara kako bih tražio Krista među siromašnima; a Gospodin mi je dao 100 puta više, jer su me jednog dana pozvali da oslikam apsidu i vitraje katedrale u Madridu.
Gospodin je učinio nešto impresivno s Carmen i sa mnom. Jer ono što je mnogo važnije od svih mojih umjetničkih djela bilo je otvoriti Put kršćanske inicijacije u cijeloj Crkvi, koji pomaže mnogim obiteljima i mladima. To je pravo umjetničko djelo.
Svi znate poznatu rečenicu Dostojevskog iz knjige „Idiot“: „Ljepota će spasiti svijet“. Knez izgovara ovu rečenicu i zatim kaže da je ta ljepota Krist. Vidjeli smo djelo u koje nas je Bog stavio s Putem kršćanske inicijacije, i potpuno smo zadivljeni… Gospodin nas je doveo do toga da nađemo estetiku, slike, način izražavanja vjere s novim tipom realizacije, čak i same Crkve.
Ljepota će spasiti svijet. Koja ljepota? Ljepota je danas izuzetno važna jer živimo u svijetu u kojem je kult ljepote i tijela vrlo važan. Ljepota je nužna jer bez ljepote čovjek pada u očaj. Sv. Ivan Pavao II. je već rekao da nedostatak ljepote vodi u nedostatak nade, očaj i veliki broj samoubojstava među mladima.
Ljepota, kako se proučava u filozofiji, transcendentalna je kategorija bića, zajedno s istinom i dobrotom. Želio bih povezati ljepotu s užitkom, estetskom emocijom. Dat ću vam nekoliko “poteza kistom” o ljepoti.
Ako otvorite Sveto Pismo, vidjet ćete nešto iznenađujuće. U knjizi Sirahovoj, u 42. poglavlju, piše: „Bog je stvorio sve stvari u parovima, jedna nasuprot druge, i ništa nije stvorio pogrešno. Svaka stvar potvrđuje izvanrednost one koja je uz nju.“ Kaže da svaka stvar koju je Bog stvorio pjeva o izvanrednosti one koja je uz nju. To je početak ljepote. Odnos između jedne stvari i njezinog bližnjega. Dakle, možemo reći da je najdublji sadržaj ljepote ljubav. Na primjer, krajolik: mekoća plavog neba pjeva o ljepoti sivih ili bijelih oblaka; hrapavost drveća pjeva o tvrdoći stijena; rijeka pjeva o ljepoti plaže koja je pored nje. Svaka stvar pjeva ljepotu onoga što je uz nju.
U kojem odnosu? To je pitanje. Ako je odnos ljubavi ispravan, ako ono što je uz nešto pjeva dobro, tada se ljepota odmah pojavljuje. Mogli bismo održati vrlo dugačku i lijepu konferenciju o tome, ali želim govoriti o Isusu Kristu, jer je sve ovo povezano s Isusom Kristom. Zašto Dostojevski kaže da je ljepota Krist? Na koji način? Ljepota uvijek izaziva estetsku emociju, to jest užitak. Ljepota i užitak, kao da Bog želi pokazati svojom ljepotom da nas voli, da mu je stalo do nas, zato je sve lijepo.
Židovi vrlo često govore o ljepoti. Bog je stvorio čovjeka. Stvorio je Adama i Evu. Znate da je Adam imenovao sve životinje pokazujući svoju mudrost i nije našao sebi pomoćnicu sličnu njemu. Tada je Bog uzeo jedno njegovo rebro i stvorio ženu. Židovi kažu da je sama riječ „stvoriti“ umjetnička riječ, riječ za stvaranje umjetnosti. Cijela tradicija kaže da nije bilo žene ljepše od prve Eve. Kada ju je Adam vidio ostao je zadivljen: „Evo kosti od mojih kostiju, tijelo od mog tijela. Nazvat ću je Iššah jer je uzeta od čovjeka.“ Iššah na hebrejskom, varona na španjolskom, čovjek- čovječica (iš – iššah). Žena.
Kada Mojsije vodi narod na brdo Sinaj, Bog se pojavljuje i kaže: “Adonai Elohenu, Adonai Ehad, ja sam jedini” i “Ljubit ćeš Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim”. Bog se prikazuje kao zaručnik. Bog je ljubav. Kažu da Mojsije predstavlja Bogu Izraelski zbor kao što je Bog predstavio Evu Adamu. Jer će on biti Božja nevjesta. Prorok Hošea govorit će o zaručniku Izraela, s time pravi paralelizam između postanka i ovog trenutka sklapanja Saveza. Međutim, treba obratiti pozornost: dok se prva Eva pojavljuje kao prelijepa, Izrael dolazi iz Egipta, dolazi iz idolopoklonstva, gdje su bili u ropstvu, puni nesloge, hromi, slijepi. Jer idoli te zarobljavaju, bio je to narod robova. Bog, kažu rabini, transformira ovaj narod, ovaj zbor, kaže da više nema hromih jer su svi hodali, nema više gluhih jer su svi slušali riječ, i narod Izraela se utaborio, u jednini, ne u množini: nisu su se utaborili, nego se utaborio. To znači da su postali jedno. Bog nije mogao dati Toru narodu robova, stvorio je proročki zbor koja će navijestiti nova mesijanska vremena.
Ova tema ljepote Izraelskog zbor razvijat će se tijekom cijelog rabinizma kroz mnoge midraše. Krist je poznavao ove midraše. Kada Ivanovi učenici dolaze k Isusu, pitaju ga: “Jesi li ti Mesija ili trebamo čekati drugog?”. Poslušajte što Krist odgovara: “Recite Ivanu: slijepi vide, hromi hodaju, gluhi čuju”. Zašto to kaže? Jer su već iščekivali Mesiju kao onoga koji će organizirati ne samo narod Izraela, nego i novo čovječanstvo. Novo čovječanstvo.Ova tema ljepote Izraelskog zbor razvijat će se tijekom cijelog rabinizma kroz mnoge midraše. Krist je poznavao ove midraše. Kada Ivanovi učenici dolaze k Isusu, pitaju ga: “Jesi li ti Mesija ili trebamo čekati drugog?”. Poslušajte što Krist odgovara: “Recite Ivanu: slijepi vide, hromi hodaju, gluhi čuju”. Zašto to kaže? Jer su već iščekivali Mesiju kao onoga koji će organizirati ne samo narod Izraela, nego i novo čovječanstvo. Novo čovječanstvo.
Isto je učinio Krist s nama! Učinio je da slušamo njegovu riječ, otvorio nam je uši. Otvorio je oči, kao što je učinio sa slijepcem. Krist je napravio malo blata od svoje sline i stavio ga na oči slijepca. I slijepac je vidio Božju ljubav koja mu je dala vid. Isto to je učinio s nama kroz kršćansku inicijaciju. Božja riječ, koja je poput sline, rasvjetljava proročki našu bijedu, naše grijehe. Napravio je blato i stavio nam ga pred oči. Stavlja nas pred naše grijehe tim blatom. A onda nam kaže: “Operi se”. Najteže je smatrati se grešnicima, to je nemoguče bez sline, bez Kristove riječi. I bili su nam oprošteni svi naši grijesi. Sada više nismo robovi. Vidjeli smo ljubav prema nama, grešnicima.
Evo: slijepi vide, gluhi čuju, hromi hodaju, hodaju pomažući drugima, gubavci su očišćeni. Krist je došao, to je znak da je došao Spasitelj svijeta, onaj koji od nas čini novo stvorenje. Postoji prvo stvaranje, a poslije Izrael poima Savez kao novo stvaranje. Dolazi Mesija koji s nama stvara novi Savez, novo stvaranje.
Ovo novo stvaranje opisano je u Otkrivenju, kada se govori o novom Jeruzalemu koja dolazi s neba. I govori se o ljepoti. Sva sjajna kao nevjesta, kao zaručnica. Ljepota! To je od presudne važnosti. Danas živimo u vremenu kada se govori o globalizaciji. Postoji slika svijeta koja je Babilon, velika prostitutka iz Otkrivenja.
Ali nasuprot Babilonu postoji drugi grad: Nebeski Jeruzalema koji dolazi s neba, obučen u bijelo kao nevjesta, obučen u dobra djela, obučen u blistavi lan. Postoji djelo nasuprot Babilonu. Bog nas poziva da gradimo ljepotu Krista. To je tijelo Kristovo koje će spasiti svijet. Ljepota Kristova. A koja je to ljepota? Novi Jeruzalem: svi postaju lijepi jer ih je Krist obukao u svoju svetost te se pojavljuje kršćanska zajednica: Crkva, sva blistava, koja je Jaganjac koji pobjeđuje zvijer, ta ljepota će spasiti svijet. Svijet čeka kršćane. Čekaju da vide ove ljude koji vide ljubav Božju, kada ljudi nigdje ne vide ljubav Božju. Čekaju ove koji hodaju kako bi navijestili Evanđelje kao siromasi. Čekaju ove koji slušaju Riječ, koji se vole, koji imaju jedno srce: “Ljubite se kao što sam ja vas ljubio, po toj ljubavi će znati da ste moji učenici”. Pojavljuje se ljepota koja je Krist.Ali nasuprot Babilonu postoji drugi grad: Nebeski Jeruzalema koji dolazi s neba, obučen u bijelo kao nevjesta, obučen u dobra djela, obučen u blistavi lan. Postoji djelo nasuprot Babilonu. Bog nas poziva da gradimo ljepotu Krista. To je tijelo Kristovo koje će spasiti svijet. Ljepota Kristova. A koja je to ljepota? Novi Jeruzalem: svi postaju lijepi jer ih je Krist obukao u svoju svetost te se pojavljuje kršćanska zajednica: Crkva, sva blistava, koja je Jaganjac koji pobjeđuje zvijer, ta ljepota će spasiti svijet. Svijet čeka kršćane. Čekaju da vide ove ljude koji vide ljubav Božju, kada ljudi nigdje ne vide ljubav Božju. Čekaju ove koji hodaju kako bi navijestili Evanđelje kao siromasi. Čekaju ove koji slušaju Riječ, koji se vole, koji imaju jedno srce: “Ljubite se kao što sam ja vas ljubio, po toj ljubavi će znati da ste moji učenici”. Pojavljuje se ljepota koja je Krist.
U tradiciji Crkve postoji vrt u Edenu, ali postoji i drugi vrt na brdu Sinaj, čiji vrh izgleda kao drvo koje daje plod, to je Tora, ali postoji i treći vrt. Postoji vrt Edena i vrt Otkrivenja, gdje se pojavljuje novi Jeruzalem, u kojem se nalazi drvo života koje daje vječne plodove. Ali postoji i četvrti vrt: Golgota. To je vrt gdje je Krist bio raspet. U tom vrtu postoji grob, postoji uskrsli, postoji novi vrtlar koji je Krist, novi Adam, postoji žena koja dolazi iz prostitucije, a zove se Marija Magdalena i kada ga vidi, kaže: “Rabuni!”, te ga pokušava zagrliti, ali joj Krist kaže: “Noli me tangere”, “Ne diraj me jer još nisam uzašao k Ocu”. Ovaj tekst: “Ne diraj me” je izuzetno važan jer je u vezi s novim Jeruzalemom. “Idi i navijesti da uzlazim k Ocu, Ocu mom i Ocu vašem; Bogu mom i Bogu vašem”. Daje joj navještaj Kerygme, ide ostvariti jedno ogromno djelo. Krist uzima ljudsku narav i odvodi je u Svet Trojstvo.
Sveti Pavao kaže da u stvaranju postoji ogledalo, epifanija Božje ljubavi prema nama, kroz ljepotu. Postoji nešto u prirodi što te dira, postoji njena ljepota, postoji kao neka blagost, kao neka poslušnost. Što je čovjek? Jedno nastajanje, jedan projekt, jedno čudo. Čovjek! Čovjek je čudo. Mi smo projekt u stalnoj realizaciji, to jest u stalnoj neizvjesnosti. Nemamo pravo oduzeti čovjeku mogućnost da se ostvari kako ga je Bog stvorio, jer je on jedan projekt u stalnoj realizaciji.
Sv. Pavao, u Drugoj poslanici Korinćanima, tvrdi da je Krist umro za sve, da oni koji žive ne bi živjeli za sebe, nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za njih. Eto vizije čovjeka prema Objavi, evo kršćanske antropologije: čovjek, rob grijeha, primoran je nuditi sve sebi, baš zato što je rob, jer je izgubio dimenziju ljepote koja je ljubav, izlazak iz sebe da bi se ljubilo drugoga. Djelo spasenja sastoji se u tome da se čovjeka istrgne iz tog prokletstva i da ga se vrati ljepoti ljubavi.
Zbog toga stvaramo novi tip župe; radimo župe s jednom otajstvenom krunom gdje je nebo prisutno, s najvažnijim misterijima naše vjere. Današnja Crkva nema definiranu estetiku… To nas je potaknulo, u određenom smislu, da tražimo estetiku. U Madridu smo napravili župu s zlatnim krovom, bijelim kamenom i staklom, s jednim katekumenijem: skupom dvorana koje gledaju na središnji trg, s fontanom. U prizemlju su sve društvene službe, a na drugom katu su dvorane za svaku zajednicu, itd.
Govorio sam o ljepoti. Svaka reforma Crkve donijela je sa sobom neizbježno i estetsku obnovu: pomislimo na gotiku, barok… Nije moglo biti drugačije ni sa II. vatikanskim koncilom.Govorio sam o ljepoti. Svaka reforma Crkve donijela je sa sobom neizbježno i estetsku obnovu: pomislimo na gotiku, barok… Nije moglo biti drugačije ni sa II. vatikanskim koncilom.
Dakle, mi iz Puta želimo predstaviti ovu ljepotu, koja je ljepota ljubavi u ovoj dimenziji: Krist (pokazujući križ). I želimo je predstaviti u kršćanskoj zajednici, jer mislimo… Jer Krist kaže: “Ljubite se, ljubite se”, ali koga ljubiti? Prvi su kršćani živjeli u maloj zajednici, svi su se poznavali. Zajednica ne može biti prevelika jer se mora pokazati, stvoriti javni znak ljubavi. Broj zajednice je 30, 40, jer je potrebno dati konkretno svjedočanstvo ljubavi. Treba se ponovo čuti vapaj pogana: “Vidite kako se vole”, vikali su to kad su gledali kršćane. Jer Krist u Evanđelju kaže: “Ljubite se, ljubite se, ljubite se”. Ovo je ljepota koja spašava svijet: ljubav u dimenziji križa. Pokazuje da ako se ljubimo u dimenziji neprijatelja, nosimo vječni život u sebi. Jer inače je nemoguće ljubiti na takav način, ali zato što nam je Bog dao vjeru, a vjera nam daje vječni život, besmrtni život… Imamo nešto unutra što nas podržava, što nas drži, to je život Božji u nama, život Krista, njegova pobjeda nad smrću u nama, koja nam je dana od Duha Svetoga. U stvari, ono što trebamo naviještati je uskrsnuće Krista prisutno u nama.
Želimo biti ozbiljan Put, ozbiljan put, jer se spremamo za veliku bitku sa svijetom, s đavlom, s velikim zmajem, mi smo žena koja rađa muško čedo, kojoj prijeti veliki zmaje, vladar ovog svijeta. Židovi su govorili da u ovom svijetu uvijek pobjeđuje đavao. Zanimljivo, jeste li vidjeli? Prvo nacizam, a potom komunizam, činilo se kao da su osvojili sve, cijele nacije. Shvaćamo zašto danas cijela Europa ide u apostaziju, shvaćamo zašto postoji potpuna sekularizacija. Ovdje izgleda da đavao uvijek pobjeđuje, jer u ovom svijetu Krist nema gdje bi položio glavu, a s njime i kršćani. Ali mi, s Kristom smo pobijedili smrt i imamo ogromnu radost, zato moramo naviještati i svjedočiti ljubav koju Bog ima prema nama, koja nam je dao vječni život unutar nas.
Krist kaže: “Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.” Krist nas je ljubio, i u toj ljubavi pogani, sekularizirani, koji nas okružuju, znat će da ste moji učenici. Krist nas je ljubio u dimenziji neprijatelja, to jest, nije se opirao našem zlu. Govor na gori kaže: “Ne opirite se zlu.” “Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze, blagoslivljajte one koji vas progone.” Što je ovo? Kršćanstvo.
Jer poanta je u tome: što znači biti kršćanin danas, što trebamo svjedočiti? Sveti Pavao kaže: “Uvijek i svugdje nosimo način Isusovog umiranja.” Način umiranja, to jest Krist raspet – kaže – “Nosimo uvijek i svugdje, u svom tijelu način Isusovog umiranja kako bi se vidjelo da je u našem tijelu Krist živ.” Drugi vatikanski koncil govorio je o Crkvi kao sakramentu univerzalnog spasenja… Krist nam je pokazao pravednost koja je pravednost ljubavi u dimenziji križa.
Ljepota će spasiti svijet, a to je Krist koji živi u kršćanima, u kršćanskim zajednicama. Rekli smo Svetoj Stolici da ne želimo napraviti kongregaciju, želimo prenijeti ovu poruku Crkvi: divno je živjeti vjeru u kršćanskoj zajednici u župama.
Najljepša stvar u zajednicama je što smo vidjeli djelovanje Božje u braći i sestrama, svi su obogaćeni dobrom svih. Svi u svima. Postoji zajedničko i stalno bogatstvo u svima. Divno je vidjeti kako slijepi vide ljubav Božju u svom životu. Krist je pobijedio smrt, ne gledamo na smrt s užasom, niti na starost, niti na bolest. I nije da smo mi toliko dobri, nego smo svi grešnici, siromašni.
U uskrsnuću Isusa Krista Bog pokazuje jednu veličanstvenu stvar, da je ovo koji je uskrsnuo od mrtvih i uzašao na nebo, Bog ga je postavio za Kyriosa. Riječ kyrios je Božja riječ na planini Sinaju. Dakle, ovaj čovjek koji je umro na križu za nas je sam Bog.
Krist je umro kako bi čovjek izašao iz ovog kruga egoizma, kako ne bi živio više za sebe, nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za njega, Krista, božansku ljepotu postalu čovjekom, postao jednim od nas, kako bi čovjek mogao primiti slavu Božju.
Kardinal Grzegorz Ryś
Nadbiskup u Lodzu, Poljska
Poštovana gospodo, braćo i sestre, dragi Kiko!
Svi mi koji smo ovdje sigurno smo uvjereni u ovu formulu: Per Artem Ad Deum.
Također, okupljamo se kako bismo nagradili čovjeka koji je ovu formulu učinio jednim od principa svog života.
Štoviše, MORAMO REĆI da ovaj princip nije očigledan za sve. I ta “neočiglednost” ima nekoliko lica:
Prvo, može imati lice umjetnosti, koja unaprijed ne želi imati ništa s Bogom. To na odgovarajući i snažan način iznosi Jonathan Sachs u svojoj knjizi “The Persistence of Faith” (Upornost vjere): mnogo su stolječa umjetnost i vjera živjeli u harmoničnom braku, no sada su RAZVEDENE! Kao što to obično biva u razvodima – uzrok nikada nije samo s jedne strane. Razvod između vjere i kulture također je rezultat nezrelosti vjere kršćana – zrela vjera – govorio je sveti Ivan Pavao II. – uvijek se prevodi u kulturu!
Drugo, umjetnost može postati – i često postaje – sama sebi cilj. To znači da umjetnost može ne htjeti voditi nikome drugome osim sebi, zahtijevati potpunu koncentraciju na sebe. Sv. Brat Albert (Adam Chmielowski), jedan od najboljih poljskih slikara 19. stoljeća, opominjao je protiv ovog fenomena, govoreći o “Gospođi Umjetnosti” koja zahtijeva idolopokloničku odanost sebi samoj
Treće, tijekom povijesti u Crkvi su se čule kritičke opaske protiv vjerske i sakralne umjetnosti i njezinih zahtjeva. Kada je Drugi nicejski sabor priznao štovanje slika, u zapadnoj Crkvi, u okruženju Karla Velikog, podignuta su brojna pitanja. Najpotpuniji skup ovih prigovora nalazi se u karolinškim knjigama, koje je napisao Teodolf iz Orléansa: Isus nije zapovjedio apostolima da slikaju slike, nego da propovijedaju RIJEČ. Zašto?
Zato što riječ ne veže ljudsku maštu tako snažno kao slika! To znamo. Mislim da je to naše zajedničko iskustvo. Ja (na primjer) od djetinjstva znam da je Bog Otac zapravo ozbiljan starac na oblacima, s bradom, s žezlom i s kuglom s križem u ruci – vidio sam ga tako na stropu moje župne crkve (jednom tjedno, a ponekad i svaki dan) – i gotovo je nemoguće osloboditi se tog lika.
Doista, kaže Teodolf, umjetnost ima edukativnu vrijednost (litteratura illitteratorum), ali samo u vezi s riječju. Neobjašnjena slika lijepe žene mogla bi čak predstavljati Mariju kao Veneru (Venus)…
Četvrto, koncentracija na umjetnost može obrnuti prioritete. Sv. Bernard iz Clairvauxa govorio je o tome s velikom snagom u povijesti Crkve: “Crkva svijetli zlatom, a njezin Gospodin je bez odjeće na leđima” – Crkva svijetli zlatom – ima oltare, vaze i zlatne svjećnjake, dok Gospodin Crkve – Isus u liku siromaha – sjaji golih leđa: nije mu bila dana košulja jer su svi novci potrošeni na ukrašavanje hrama.
Podsjećam na sve ove prigovore ne protiv principa Per Artem Ad Deum, nego kako bih pokazao da njegovo ispravno življenje nije nimalo jednostavno: zahtijeva ne samo talent, nego i trud, razlučivanje, disciplinu siromaštva, molitvu, budnost. Nagrada koja se danas dodjeljuje stoga nije samo za umjetničke sposobnosti, nego i za radikalnost evanđeoskog života.
Put per artem ad Deum nije lak, ali blagoslovljeni su oni koji njime kroče i vode druge na tom putu. To je Božji put. Bog ga sam priprema i kroči njime prema čovjeku. Ljudski put artem ad Deum je, prije svega, i izvorno Božji put artem ad hominem – o tome divno govori Knjiga Mudrosti: “Zaista, od veličine i LJEPOTE stvorenja prema analogiji se kontemplira njihov autor” (Mudr 13,5). Dva stihova prije toga naziva ga se “Autorom LJEPOTE”. Ljepota koju On stvara ima za cilj voditi prema Njemu.
No, događa se također – priznaje nadahnuti autor – da ljepota postane prepreka između Boga i ljudi koji počinju obožavati stvoranje: “Oni se prepuštaju vanjštini, jer su stvari koje se vide lijepe” (stih 7). Grijeh i devijacija, međutim, nisu posljednja riječ ljudske povijesti. Odgovor na njih je SPASENJE!
Ivan Pavao II., u svojoj “Pismu umjetnicima”, govori o “LJEPOTI koja SPASAVA”; naš nagrađanik – slijedeći Dostojevskog – govori isto. Dobro to znamo: spasenje je Božje djelo, a ostvaruje se zahvaljujući “najljepšem od sinova ljudskih”. Put ljepote (via pulchritudinis) je put Božjeg stvaranja i spasenja. Za sve ljude. Ne samo za nekoliko odabranih umjetnika, nego za svakog grešnika. Ovo je konačno KERIGMA Kika.
Hvala na vašoj pažnji!
Mons. Segundo Tejado
Dobro večer svima, Eminencijo, dragi prijatelji!
Meni je pripao zadatak da napravim ovu ilustraciju Kikovog djela. Nije bilo lako, nije lako, sigurno se nešto zaboravilo jer je učinio toliko, u mnogim područjima, toliko djela da je stvarno teško sve to kvantificirati. Bit ću malo duži, ne previše, ne brinite, ali mislim da je važno reći danas, na ovom mjestu, u ovom trenutku, napraviti neku vrstu puta, pokazati gdje ga je Bog vodio u njegovoj povijesti da bi došao do danas, do ove nagrade.
Kiko Argüello
Španjolski slikar, rođen u Leóni 9. siječnja 1939. Studira u Središnjoj školi lijepih umjetnosti pri Akademiji San Fernando u Madridu. Sudjeluje na brojnim izložbama i natječajima za slikarstvo u Španjolskoj, a 1959. godine prima Izvanrednu Nacionalnu Nagradu za slikarstvo.
Krajem 1950-ih, doživljava egzistencijalnu krizu koja ga vodi do dubokog susreta s Isusom Kristom, što ga potiče da svoj život i svoju umjetnost posveti Kristu i Crkvi. Zajedno s o. Aguilarom OP, 1960. godine, putuje Europom, prije nego što je započeo Drugi vatikanski koncil, kako bi proučio sakralnu umjetnost s ciljem pripreme za koncil. U duhu ovog obnavljanja, mijenja sadržaj svoje umjetnosti i zajedno s kiparom i vitražistom osniva grupu za sakralnu umjetnost pod nazivom “Gremio 62”, koja organizira niz izložbi u Madridu, Royanu (Francuska) i Haagu (Nizozemska).
Godine 1964. Gospodin ga nadahnjuje da ode živjeti među siromašnima u barkama u Palomeras Altas na periferiji Madrida, napuštajući svoju obećavajuću karijeru kao umjetnik. Kasnije upoznaje Carmen Hernández, misionarku, diplomiranu iz kemije i teologije, danas Službenicu Božju. Zajedno s njom pronalazi novi oblik propovijedanja koji će dovesti do nastanka kršćanske zajednice među siromašnima: prve neokatekumenske zajednice. Ovo će se iskustvo postupno širiti na župe. Malo sjeme počinje nicati u Španjolskoj, a nakon Kikovog iskustva među siromašnima na periferiji Rima, u Borghetto Latinu, u Italiji, i širom svijeta. Danas je Neokatekumenski put prisutan u 136 zemalja, u oko 1.300 biskupija i više od 6.200 župa.Kasnije upoznaje Carmen Hernández, misionarku, diplomiranu iz kemije i teologije, danas Službenicu Božju. Zajedno s njom pronalazi novi oblik propovijedanja koji će dovesti do nastanka kršćanske zajednice među siromašnima: prve neokatekumenske zajednice. Ovo će se iskustvo postupno širiti na župe. Malo sjeme počinje nicati u Španjolskoj, a nakon Kikovog iskustva među siromašnima na periferiji Rima, u Borghetto Latinu, u Italiji, i širom svijeta. Danas je Neokatekumenski put prisutan u 136 zemalja, u oko 1.300 biskupija i više od 6.200 župa.
Kikov umjetnički rad, od samog početka iskustva nastanka prvih zajednica, ima kao predmet istraživanja potrebu ponudti dostojna i prikladna mjesta za slavlje koja odgovaraju obnovi koju Drugi vatikanski koncil nudi Crkvi. Kroz Neokatekumenski put stvaraju se skupine struktura koje služe toj obnovi na korist kršćanskim zajednicama.
Kiko u umjetnosti Istočne Crkve, u ikonama, nalazi najprikladniji izraz za iskustvo koje proživljava. Impresioniran je duhovnošću tih slikara koji, odričući se vlastite “originalnosti” i podvrgavajući se kanonu koji je uspostavila tradicija Crkve, nalaze put prema višoj umjetnosti i duhovnosti. Kiko slijedi pravoslavni kanon, ažurirajući ga s razvojem moderne slikarstva – poput Picassa, Matissea – na kojem se obrazovao.
Godine 2000. Kiko osniva školu slikara za izradu ciklusa slika u crkvama, kao što ćemo vidjeti kasnije, a 2018. godine osniva Fondaciju Umjetničkih djela Kiko Argüello, s ciljem očuvanja i širenja umjetničkog djela Kika.
Arhitektura i slikarstvo
Kiko Argüello počinje naslućivati i skicirati novi tip župe, omogućujući prijelaz s pastoralnog modela crkve masa na crkvu kao “zajednicu zajednica”, nudeći potpunu obnovu: od arhitekture do ikonografije, od prostora za slavlje i susrete, koji je on nazvao katekumenij, do liturgijskih elemenata.
Tako nalazimo Kikov umjetnički rad u različitim župama:
- La Paloma (Madrid)
- San Bartolomeo en Tuto u Firenci
- Santa Catalina Labouré (Madrid)
- Sagrada Familia (Oulu – Finska)
- Katedrale Gospe od Arabije – Bahrein
U drugim crkvama/župama, slika cikluse slika s “Otajstvenim krunama” i “Retablima”, s ciljem uzdizanja liturgijskih blagdana, kao u istočnoj tradiciji.
- Katedrala u Madridu (apsida i kapela Gospe od Puta)
- Freska u župi Santiago (Ávila)
- Crkva Fuentes del Carbonero Mayor (Segovia)
- U Rimu: Kripta i sala župe Kanadskih Mladenaca, Santa Francesca Cabrini, S. Luigi Gonzaga, Natività
- Liturgijska sala u župi San Frontis (Zamora)
- U Madridu: Crkva i sala de Ntra Sra. del Tránsito, S. José, S. Sebastián, La Paloma, S. Roque
- Sala župe Buone Nouvelle (Pariz)
Zajedno s slikarskom školom koju je stvorio, realizira različite cikluse slika:
- Župa Santissima Trinità (Piacenza)
- Župa S. Giovanni Battista (Perugia)
- Župa Santísima Trinidad (S. Pedro del Pinatar Murcia)
- Župa S. Massimiliano M. Kolbe (Rim)
- Crkva Sv. Franjo Ksvarski (Šangaj – Kina)
- Župa El Pilar (Valdemoro – Madrid)
- Crkve u Troini, Cagliariju, Mestreu, Veroni itd.
- Crkva Samostana karmelićanki S. José (Mazarrón-Murcia)
Neokatekumenski centri
Osim crkava i liturgijskih sala župa, stvara neokatekumenske centre i kuće za susrete: mjesta susreta između katehista Neokatekumenskog puta, braće i biskupija:
- Neokatekumenski centar u Madridu i Rimu
- Neokatekumenski centar Servo di Yahvé (Porto San Giorgio), mjesto susreta i slanja misionara itineranat u narode. 1988. godine ovdje će Sveti Ivan Pavao II slaviti Euharistiju i poslati prve obitelji u poslanju. U ovom centru stvoreno je prvo Svetište Riječi, mjesto za proučavanje i skrutiranje Svetog pisma, ukrašeno originalnim vitražem.
- Međunarodni centar “Domus Galilaeae” na Gori Blaženstva u Svetoj Zemlji. Prateći intuiciju Carmen Hernández da podigne centar za formaciju prezbitera i katehista u Svetoj Zemlji, stvara i gradi Domus Galilaeae. Sveti Ivan Pavao II – koji će posjetiti i blagosloviti radove ove kuće 2000. godine – želio je da ova kuća “potiče duboku vjersku formaciju i plodni dijalog između židovstva i Katoličke Crkve”. Dokaz svega toga su tisuće posjeta i Židova i Palestinaca – koji ostaju impresionirani ljepotom i gostoljubivošću kuće – kao i međunarodni susreti biskupa i rabina. Na ovom mjestu značajnu ulogu ima skulpturalna grupa Krista s apostolima i skulptura Svetog Ivana Pavla II.
- Kuće za susrete i neokatekumenski centri u različitim zemljama Latinske Amerike, Afrike, Europe.
Sjemeništa Redemptoris Mater
Gospodin inspirira Kika i Carmen potrebu pomoći Crkvi u ovoj obnovi podizanjem, zajedno sa Svetim Ivanom Pavlom II, prvog dijecezanskog misijskog sjemeništa Redemptoris Mater u Rimu, a zatim slijede drugi biskupi koji otvaraju sjemeništa Redemptoris Mater u svojim biskupijama, čak 120 njih. Kiko crta arhitektonski model za mnoge od tih seminara:
- Sjemenište Redemptoris Mater u Macerati
- Sjemenište Redemptoris Mater u Varšavi (Poljska)
- Sjemenište Redemptoris Mater u Managui (Nikaragva)
- Crkve sjemeništa Redemptoris Mater u Rimu i Madridu
Druge umjetničke discipline
Osim ovih djela iz arhitekture, slikarstva i kiparstva, Kiko se bavi i drugim umjetničkim disciplinama: vitražima, liturgijskim tapiserijama i predmetima od metala poput križeva, kaleža, navlaka za Biblije, evanđelistara i dr., uvijek u perspektivi služenja kršćanskoj zajednici u njenom putu vjere.
- Vitraji u Katedrali u Madridu (Španjolska)
- Vitraji u Međunarodnom centru Porto S. Giorgio (Italija)
- Vitraji u Sjemeništima u Rimu, Madridu
- Vitraji u Domus Galilaeae (Izrael)
Glazba
I kroz glazbu, Kiko traži put za naviještanje Evanđelja današnjem čovjeku: svoju umjetničku vokaciju stavlja na raspolaganje Crkvi i Liturgiji, uglazbljujući Psalme, odlomke iz Svetg Pisma, himne Prve Crkve i također duhovne poeme iz svojih spisa: više od 200 glazbenih kompozicija za obogaćivanje liturgijskih slavlja neokatekumenskih zajednica.
2010. godine Kiko sklada svoju prvu simfoniju, “Patnja nevinih” i, iste godine, osniva Simfonijski orkestar Neokatekumenskog puta, međunarodni sastav od oko 200 glazbenika. Izvedena je širom svijeta: u glavnim kazalištima, koncertnim dvoranama, trgovima i katedralama: od Madrida do New Yorka; od Chicaga do Tokija; od Berlina do Jeruzalema; od Budimpešte do Lublina; od Auschwitza do Trsta, itd. Nakon prve simfonije, Kiko sklada i drugu partituru, simfonijsku poemu u tri dijela pod nazivom “Mesija.
Kikova je eangelizacijska i umjetnička djelatnost bila priznata doktoratom Honoris Causa od strane četiriju katoličkih sveučilišta: Rim, Lublin, Washington i Madrid.
Kiko Argüello, od svoga obraćenja, smatra svoju umjetnost misijom. S tim shvaćanjem sakralne umjetnosti, vraća je na mjesto svoga izvornog poziva: hram. Sakralna umjetnost pomaknula se s svetog mjesta u muzej, izložbene dvorane, salone kolekcionara, čime je izgubila svoje kultno, liturgijsko značenje. Kiko vraća umjetnost u liturgiju; u živu zajednicu, u zbor koji slavi otajstva spasenja.
Jedan detalj koji mi se sviđa spomenuti ovdje: Kiko izdvaja umjetnost iz konteksta tržišta: ne naplaćuje svoj rad; traži umjetnost za siromašne, za liturgiju. On omogučuje umjetnosti da ispuni njenu pravu i visoku misiju: dovesti ljudsko srce u nebeski Jeruzalem, da doživi ljubav koju nam je Bog pokazao u Kristu koji je utjelovljen [pokazujući jednu po jednu ikonu iz freske], rođen, preobražen, koji ulazi u svoju muku, koji ustanovljuje Euharistiju, umire, uskrsava, uzlazi na nebesa s desne strane Boga, koji nam je poslao svoga Duh, s Marijom Uznesenom i koji će uskoro doći u slavi na kraju vremena, kako nas podsjeća Pantokrator i vrijeme Došašća koje smo danas započeli.
Predsjednik Targi Kielce, Sacroexpo, g. Andrzej Mochoń
Dame i gospodo,
Zadovoljstvo mi je pozdraviti vas povodom ovog jedinstvenog događaja. Više od 25 godina organiziramo međunarodni sajam Sacroexpo u Kielceu, događaj koji spaja sferu svetog s poslovnim svijetom. Svake godine ugostimo važne osobe iz svijeta kulture i religije koji sudjeluju na manifestaciji, koja pruža prostor za dijalog i razmjenu.
U tom duhu, od 2005. godine dodjeljujemo nagradu Per Artem Ad Deum. To je jedina nagrada koja je pod pokrovitlejstvom Papinskog vijeća za kulturu od 2005. do 2022. godine. Nagrada se dodjeljuje umjetnicima ili institucijama čija umjetnička aktivnost doprinosi razvoju kulture i oblikovanju ljudske duhovnosti.
Tijekom tih godina, uložio sam mnoge napore kako bih nastavio ovu veliku tradiciju. 2017. godine, u okviru nagrade Per Artem Ad Deum, ojačali smo našu suradnju potpisivanjem pisma o namjerama s kardinalom Gianfrancom Ravasijem, tadašnjim predsjednikom Papinskog vijeća za kulturu. 2022. godine, nakon stvaranja Dikasterija za kulturu i obrazovanje, uspjeli smo uspostaviti suradnju s prefektom tog Dikasterija, kardinalom Joséom Tolentinom Calaçom de Mendonçom. Zahvaljujući ovoj suradnji, budući dobitnici nagrade primit će medalju pod pokroviteljstvom novog Dikasterija.
Ponosan sam što mogu reći da smo u posljednjih 19 godina već nagradili 31 istaknutu osobnost, među kojima su skladatelji Ennio Morricone, Arvo Pärt, Wojciech Kilar i Krzysztof Penderecki, redatelji Giuseppe Tornatore i Krzysztof Zanussi, arhitekti Stanisław Niemczyk i Mario Botta, kipari Arnaldo Pomodoro i Wincenty Kućma, te poljski slikari Tadeusz Boruta, prof. Stanisław Rodziński i Jerzy Jan Skąpski, kao i najvažniji suvremeni mozaikist Alexander Kornoukhov. Ove su osobnosti nadmašile vrijeme i prostor svojim djelima i vodile nas prema transcendentnom.
Danas smo sretni što možemo dodijeliti nagradu Per Artem Ad Deum Kiku Argüellu. Time želimo istaknuti njegov odlučujući doprinos Svetoj umjetnosti i njegovu intenzivnu angažiranost u evangelizacijskom djelu izraženom u zajednici NEokatekomeskog puta. Kikovo djelo daleko nadmašuje tradicionalnu umjetničku aktivnost. Kroz slikarstvo, shvaćeno kao odraz Božje svjetlosti, i glazbu, univerzalni jezik koji otvara srce duhovnoj dimenziji, on pronalazi način kako navijestiti Evanđelje suvremenom čovjeku. Svoju umjetničku vokaciju stavlja na službu Crkvi i njezinoj liturgiji, uglazbljivajući Psalme, druge dijelove Svetog pisma, himne prve Crkve, kao i duhovne poeme iz svojih pisanih djela. Kiko Argüello je autor knjiga, kao i važnih djela u slikarstvu, arhitekturi i skulpturi širom svijeta.
Zaista mi je velika čast danas osobno uručiti Kiku Argüellu Medalju Per Artem Ad Deum za 2024. godinu. Ova nagrada, pod pokroviteljstvom Dikasterija za kulturu i obrazovanje, slavi sva njegova postignuća u području umjetnosti.
Dragi Kiko Argüello, želim ti čestitati iz dubine srca i zahvaliti ti na tvojoj ogromnoj pomoći u razvoju svete umjetnosti te na tvojoj angažiranosti u svim aktivnostima Neokatekumenskog Puta. Neka tvoj rad i dalje bude izvor inspiracije i transformacije srca ljudi diljem svijeta.
Ezechiele Pasotti
Kikovo umjetničko djelo
Govoriti o umjetničkom djelu Kika Argüella izuzetno je složeno, ne samo s formalnog stajališta, jer se ide od slikarstva, preko arhitekture, od pjevanja do polifone glazbe, od kateheze, dakle teologije, do poezije, dodirujući svijet izraza i sadržaja koje nije lako uhvatiti i uskladiti u jedinstvenom scencariju, nego ponajprije zato što se sve to kreće unutar okvira koji, iako je dobro oblikovan u okviru liturgije, liturgijskog obnavljanja koje je želio Drugi vatikanski sabor, autor pokušava uhvatiti transcendentnu perspektivu “božanske liturgije”, u korist kršćanskog inicijacijskog puta, koji vodi vjernike, čak i najsiromašnije i one najdalje od Crkve, najnepripremljenije u bilo kojem smislu, do susreta s drugim, s Onim koji je iznad svega, a to je sam Bog.
U njegovom djelu sve je postavljeno u službu božanskog: od besplatnosti do boje, od načina sviranja gitare do rasporeda okupljene zajednice koja slavi, od kompozicije raznih liturgijskih elemenata do detalja patene, kaleža za vino, križa… I poticaj za sve to, duboka inspiracija koja dolazi iz ljubavi prema lijepome, prema Onome koji je Gospodar ljepote, Isusu Kristu Uskrsnulom, pobjedniku smrti, koji tu ljepotu izlijeva na zajednicu koja slavi i na pojedine sudionike koji, tako prožeti istim Božanskim Misterijem, postaju dar jedni drugima u kršćanskoj zajednici… A prema riječima Blažene Djevice koja je ovu Kršćansku inicijaciju nadahnula Kiku, “drugi je Krist”, Utjelovljeno Božansko, Ljepota koja je postala čovjekom, Misterij koji postaje Pashom, u čudu noći koja čeka zoru, dolazak Osmog konačnog dana koji inaugurira Nebo.
Nije moguće razumjeti Kikovu umjetnost osim unutar složenosti ovog Pashalnog Misterija: Božanski Misterij koji je posta tijelom, kako bi to tijelo bilo obojeno nijansama boja, notama pjesama i simfonije, oblikom kamenja i poezije, ponajprije riječi da bi se uputilo prema Nebu, prema ispunjenju svoje konačne misije: Bogu.
Predsjednik “Zaklade Umjetničkog Djela Kiko Argüello”, mons. Segundo Tejado, predstavljajući Kikova djela povodom nagrade “Per Artem Ad Deum 2024”, koju mu je dodijelila udruga Sacraexpo 1. prosinca 2024., rekao je: “Kiko Argüello, Kiko Argüello, od svoga obraćenja, smatra svoju umjetnost misijom. S tim shvaćanjem sakralne umjetnosti, vraća je na mjesto svoga izvornog poziva: hram. Sakralna umjetnost pomaknula se s svetog mjesta u muzej, izložbene dvorane, salone kolekcionara, čime je izgubila svoje kultno, liturgijsko značenje. Kiko vraća umjetnost u liturgiju; u živu zajednicu, u zbor koji slavi otajstva spasenja”.
I dodao je: “Jedan detalj koji mi se sviđa spomenuti ovdje: Kiko izdvaja umjetnost iz konteksta tržišta: ne naplaćuje svoj rad; traži umjetnost za siromašne, za liturgiju. On omogučuje umjetnosti da ispuni njenu pravu i visoku misiju: dovesti ljudsko srce u nebeski Jeruzalem, da doživi ljubav koju nam je Bog pokazao u Kristu koji je utjelovljen, rođen, preobražen, koji ulazi u svoju muku, koji ustanovljuje Euharistiju, umire, uskrsava, uzlazi na nebesa s desne strane Boga, koji nam je poslao svoga Duh, s Marijom Uznesenom i koji će uskoro doći u slavi na kraju vremena, kako nas podsjeća Pantokrator i vrijeme Došašća koje smo danas započeli.”.
Mons. Segundo to je rekao pokazujući, jednu po jednu, ikone koje čine veliki retabl naslikan od strane Kika u Kapeli Sjemeništa Redemptoris Mater, gdje je održana dodjela nagrade Sacraexpo. I vrlo je značajno promatrati misterije koje ikone prikazuju: to je cijela povijest spasenja koja postaje prisutna s plaštom boja i koja okružuje zlatom koje definira pojedinačne slike, i koje te, u preokrenutoj perspektivi svojstvenoj bizantskoj umjetnosti, vodi unutar slike, čineći te sudionikom onoga što ikona naviješta.
Postaje teško oduprijeti se privlačnosti i ne prepoznati cijeli liturgijski ciklus koji svojim blagdanima pripovijeda i promatra misterij Uskrsa koji je ispunio povijest spasenja i projicirao je prema svom konačnom činu: Pantokrator koji naviješta natpisom kojeg drži u rukama: “Ljubite svoje neprijatelje. Dolazim uskoro”.
Također, kako je rekao mons. Segundo, obogaćujući svoje razmišljanje: “Kikov umjetnički rad, od samog početka iskustva nastanka prvih zajednica, ima kao predmet istraživanja potrebu ponudti dostojna i prikladna mjesta za slavlje koja odgovaraju obnovi koju Drugi vatikanski koncil nudi Crkvi. Kroz Neokatekumenski put stvaraju se skupine struktura koje služe toj obnovi na korist kršćanskim zajednicama. Kiko u umjetnosti Istočne Crkve, u ikonama, nalazi najprikladniji izraz za iskustvo koje proživljava. Impresioniran je duhovnošću tih slikara koji, odričući se vlastite “originalnosti” i podvrgavajući se kanonu koji je uspostavila tradicija Crkve, nalaze put prema višoj umjetnosti i duhovnosti. Kiko slijedi pravoslavni kanon, ažurirajući ga s razvojem moderne slikarstva – poput Picassa, Matissea – na kojem se obrazovao.”
A Kikovo djelo ne prepoznaje se samo u slikarstvu, već i u arhitekturi, pjevanju, simfonijskoj glazbi, spisima, u oblikovanju kompozicije prostora za slavlja zajednice koji omogućava i potiče istinsko i angažirano sudjelovanje u misterijima koje liturgija slavi.
To je ono što je sam Kiko naglasio u svom kratkom izlaganju, rekavši s uvjerenjem: “Mnogo važnije od cijelog mog umjetničkog djela bilo je otvoriti Kršćanski Inicijacijski Put u cijeloj Crkvi, koji pomaže mnogim obiteljima i mladima. To je stvarno umjetničko djelo”.
U središtu ovog složenog umjetničkog djela, kao što smo spomenuli na početku, nalaze se dva velika misterija: Krist i čovjek. Krist koji je, u rukama Oca, stvaratelj, inspirator ljepote stvaranja svijeta i čovjeka, i taj čovjek, Adam, koji je, stvoren kao vrhunac ljepote zajedno sa svojom suprugom Evom, dopustio da ga zavedu želje da postane „bog“, da može hodati, graditi svoju budućnost sam, graditi svoj Babilonski toranj penjući se do neba – kao što moderna ideologija često ponovno zamišlja – zaboravljajući da je zapravo samo Bog taj koji čini čovjeka velikim. Čovjek, prepušten samom sebi, samo pada u pakao koncentracijskih logora i smrti.
To je ono što je Kiko želio snažno proglasiti još jednom, primajući nagradu „Per artem ad Deum“: „Što je čovjek? Jedno nastajanje, jedan projekt, jedno čudo. Čovjek! Čovjek je čudo. Mi smo projekt u stalnoj realizaciji, to jest u stalnoj neizvjesnosti. Nemamo pravo oduzeti čovjeku mogućnost da se ostvari kako ga je Bog stvorio, jer je on jedan projekt u stalnoj realizaciji.“
Nastavio je citirajući sv. Pavla, govoreći da „Krist je umro za sve, da oni koji žive ne bi živjeli za sebe, nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za njih. Eto vizije čovjeka prema Objavi, evo kršćanske antropologije: čovjek, rob grijeha, primoran je nuditi sve sebi, baš zato što je rob, jer je izgubio dimenziju ljepote koja je ljubav, izlazak iz sebe da bi se ljubilo drugoga. Djelo spasenja sastoji se u tome da se čovjeka istrgne iz tog prokletstva i da ga se vrati ljepoti ljubavi.
„Za ovog čovjeka stvaramo novi tip župe; radimo župe s jednom otajstvenom krunom gdje je nebo prisutno, s najvažnijim misterijima naše vjere. Današnja Crkva nema definiranu estetiku… To nas je potaknulo, u određenom smislu, da tražimo estetiku. U Madridu smo napravili župu s zlatnim krovom, bijelim kamenom i staklom, s jednim katekumenijem: skupom dvorana koje gledaju na središnji trg, s fontanom. U prizemlju su sve društvene službe, a na drugom katu su dvorane za svaku zajednicu, itd..“
Evo izvora umjetnosti, inspiracije koja je pokrenula ovog Božjeg čovjeka, Kika Argüella: misterij Božje ljubavi koji je, u Kristu Isusu, došao tražiti i spasiti čovjeka, kako bi mu vratio njegovu božansku ljepotu kroz postupnu i potpunu kršćansku inicijaciju, koja ga uvodi u kršćansku zajednicu, Crkvu, novu Evu, obasjanu ljepotom, kako bi je učinila Kristovom nevjestom.
I Kiko je nastavio svoje propovijedanje: „Želimo biti ozbiljan Put, ozbiljan put, jer se spremamo za veliku bitku sa svijetom, s đavlom, s velikim zmajem, mi smo žena koja rađa muško čedo, kojoj prijeti veliki zmaje, vladar ovog svijeta. Židovi su govorili da u ovom svijetu uvijek pobjeđuje đavao. Zanimljivo, jeste li vidjeli? Prvo nacizam, a potom komunizam, činilo se kao da su osvojili sve, cijele nacije. Shvaćamo zašto danas cijela Europa ide u apostaziju, shvaćamo zašto postoji potpuna sekularizacija. Ovdje izgleda da đavao uvijek pobjeđuje, jer u ovom svijetu Krist nema gdje bi položio glavu, a s njime i kršćani. Ali mi, s Kristom smo pobijedili smrt i imamo ogromnu radost, zato moramo naviještati i svjedočiti ljubav koju Bog ima prema nama, koja nam je dao vječni život u nama.“
I zaključio je, citirajući Dostojevskog: „Ljepota će spasiti svijet, a to je Krist koji živi u kršćanima, u kršćanskim zajednicama. Rekli smo Svetoj Stolici da ne želimo napraviti kongregaciju, želimo prenijeti ovu poruku Crkvi: divno je živjeti vjeru u kršćanskoj zajednici u župama. Najljepša stvar u zajednicama je što smo vidjeli djelovanje Božje u braći i sestrama, svi su obogaćeni dobrom svih… Divno je vidjeti kako slijepi vide ljubav Božju u svom životu. Krist je pobijedio smrt, ne gledamo na smrt s užasom, niti na starost, niti na bolest…. Krist je umro kako bi čovjek izašao iz ovog kruga egoizma, kako ne bi živio više za sebe, nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za njega, Krista, božansku ljepotu postalu čovjekom, postao jednim od nas, kako bi čovjek mogao primiti slavu Božju.“ Kikova umjetnost, u svim njezinim izražajima slikarstva, arhitekture, glazbe, pjesama, poema, je jedna ikona cijelog ovog grandioznog Božjeg plana za ljudski život, jer kako uzvikuje sv. Irenej: „Slava Božja je čovjek koji živi“, koji živi u punini.
Don Ezechiele Pasotti
Naš prijevod objavljenog članka s odobrenjem portala Vatican News.
NAGRADA “PER ARTEM AD DEUM” KIKU ARGÜELLU: SVIJET ČEKA BOŽJU LJEPOTU
Poljska udruga Sacra Expo dodijelila je nagradu “Per Artem ad Deum” španjolskom slikaru Kiku Argüellu, suosnivaču Neokatekumenskog puta. Ceremonija je održana sinoć, 1. prosinca, u kapeli sjemeništa Redemptoris Mater u Rimu.
DEBORA DONNINI – GRAD VATIKAN
Ljepota koja nije sama sebi svrha, već je sposobna emotivno dirnuti čovjeka i uputiti ga na iskustvo Božje ljubavi – to je bila glavna tema ceremonije koja je održana sinoć, u nedjelju 1. prosinca, tijekom koje je Kiku Argüellu, suosnivaču Neokatekumenskog puta, dodijeljena medalja nagrade Per Artem ad Deum od strane poljske udruge Sacra Expo, pod pokroviteljstvom Dikasterija za kulturu i obrazovanje. Ova nagrada dodjeljuje se umjetnicima ili institucijama čija umjetnička postignuća doprinosu razvoju kulture i duhovnom oblikovanju čovjeka, kako je objasnio predsjednik udruge, Andrzej Mochon. U posljednjih devetnaest godina nagrada je dodijeljena osobama poput glazbenika Ennia Morriconea, redatelja Giuseppea Tornatorea i Krzysztofa Zanussija, kipara Arnalda Pomodora i drugih, uključujući poznate slikare i arhitekte.
RAZLOZI ZA NAGRADU
Dodjela nagrade održana je u veseloj atmosferi u kapeli sjemeništa Redemptoris Mater u Rimu, pred oko 200 osoba, među kojima su bili i neki itineranti te suradnici Kika u slikarstvu, arhitekturi i glazbi. Prisustvovali su i don Mario Pezzi i María Ascensión Romero, članovi ekipe koja zajedno s Argüellom vodi Neokatekumenski put. “Kikova djela” – istaknuo je Mochon – “nadmašuju tradicionalnu umjetničku kreativnost. Kroz slikarstvo, koje je odraz Božje svjetlosti, i glazbu, univerzalni jezik koji otvara srce duhovnoj dimenziji, pronalazi način za naviještanje Evanđelja suvremenom čovjeku.” Mochon je također napomenuo da Kiko “svoju umjetničku vokaciju stavlja u službu Crkve i njezine liturgije, uglazbljujući Psalme, druge dijelove Svetog pisma, crkvene himne te duhovne pjesme iz svojih spisa. Kiko Argüello je autor knjiga, osim što je autor važnih slikarskih, arhitektonskih i kiparskih djela širom svijeta.”
Mochon je također napomenuo da Kiko “svoju umjetničku vokaciju stavlja u službu Crkve i njezine liturgije, uglazbljujući Psalme, druge dijelove Svetog pisma, crkvene himne te duhovne pjesme iz svojih spisa. Kiko Argüello je autor knjiga, osim što je autor važnih slikarskih, arhitektonskih i kiparskih djela širom svijeta.”
NAGRADA SE TIČE I RADIKALNOSTI EVANĐEOSKOG ŽIVOTA
O mogućnosti da umjetnost postane idolopoklonska, u smislu da ne vodi ničemu osim samoj sebi, govorio je kardinal Grzegorz Ryś, nadbiskup Łódža. Istaknuo je ovaj aspekt kako bi objasnio da nije lako ispravno živjeti princip “per artem ad Deum”, jer to ne zahtijeva samo talent, već i razlučivanje i molitvu. “Nagrada stoga ne uključuje samo umjetničke sposobnosti, već i radikalnost evanđeoskog života.” Kardinal je citirao Pismo umjetnicima svetog Ivana Pavla II., podsjećajući da je put ljepote put naviještanja spasenja za sve ljude, za svakog grješnika.
KIKO: NEOKATEKUMENSKI PUT VAŽNIJI OD MOG UMJETNIČKOG DJELA
Zahvaljujući na dodijeljenoj nagradi, Kiko je želio podsjetiti na dublje značenje svog umjetničkog iskustva. “Gospodin – objasnio je – učinio je nešto nevjerojatno s Carmen (Hernández, Božja službenica i suosnivačica Neokatekumenskog puta) i sa mnom. Jer puno važnije od mog cijelog umjetničkog djela bilo je otvoriti Put kršćanske inicijacije u Crkvi koji pomaže mnogim obiteljima i mladima. To je prava umjetnost,” izjavio je u svom govoru, gdje je raspravljao o smislu ljepote. Ljepota je, naime, odnos, kao što to pokazuje, primjerice, u krajoliku, gdje plavetnilo neba pjeva ljepotu sivih ili bijelih oblaka. Jer “najdublji sadržaj ljepote je ljubav.” Dalje je, prema riječima Dostojevskog, ljepota Krist: “Ljepota uvijek izaziva estetsku emociju” i “kao da Bog želi pokazati kroz ljepotu da nas voli.”
Zahvaljujući na dodijeljenoj nagradi, Kiko je želio podsjetiti na dublje značenje svog umjetničkog iskustva. “Gospodin – objasnio je – učinio je nešto nevjerojatno s Carmen (Hernández, Božja službenica i suosnivačica Neokatekumenskog puta) i sa mnom. Jer puno važnije od mog cijelog umjetničkog djela bilo je otvoriti Put kršćanske inicijacije u Crkvi koji pomaže mnogim obiteljima i mladima. To je prava umjetnost,” izjavio je u svom govoru, gdje je raspravljao o smislu ljepote. Ljepota je, naime, odnos, kao što to pokazuje, primjerice, u krajoliku, gdje plavetnilo neba pjeva ljepotu sivih ili bijelih oblaka. Jer “najdublji sadržaj ljepote je ljubav.” Dalje je, prema riječima Dostojevskog, ljepota Krist: “Ljepota uvijek izaziva estetsku emociju” i “kao da Bog želi pokazati kroz ljepotu da nas voli.”
UMJETNIČKO DJELO
Da bi se prikazao umjetnički put Kika Argüella, na kraju je don Segundo Tejado, predsjednik Zaklade Umjetničko djelo Kiko Argüello, koja ima cilj čuvati i širiti njegove radove, podsjetio na činjenicu da je Kiko studirao likovne umjetnosti na Akademiji San Fernando u Madridu i 1959. godine osvojio Nacionalnu nagradu za slikarstvo. Krajem 50-ih godina doživio je egzistencijalnu krizu, a nakon dubokog susreta s Gospodinom, otišao je živjeti među siromašne u barakama Palomeras Altas u Madridu. Tamo je upoznao Carmen Hernández i započeo iskustvo Neokatekumenskog puta, koji danas postoji u 136 zemalja, u oko 6.200 župa. Kikova umjetnost, kako u ikonografiji, tako i u arhitekturi, nastoji ponuditi prostore u skladu s obnovom koju je donio Drugi vatikanski sabor. U slikarstvu, objasnio je don Tejado, njegov uzor su ikone Istočne Crkve: Kiko je bio impresioniran tim umjetnicima koji odustaju od svoje “originalnosti” podvrgavajući se kanonu koji je ustanovila tradicija. Ova umjetnost bila je inspiracija za Kika, koji ju je modernizirao s razvojem moderne umjetnosti – poput Picassa i Matissa – na temelju kojih je bio obrazovan. Njegova umjetnička djela mogu se naći u mnogim župama: od Rima do Firence, od Piacenze do Pariza pa sve do Katedrale u Madridu, da spomenemo samo neka mjesta.
„Kiko – istaknuo je don Tejado – odvaja umjetnost od konteksta biznisa: ne naplaćuje svoje radove. Traži umjetnost za siromašne, za liturgiju“, „umjetnost koja čovjeka vodi do iskustva ljubavi koju nam je Bog pokazao u Kristu“. Kiko je također dizajnirao arhitektonski model nekih sjemeništa, izradio vitraže, skulpture i liturgijske predmete. Njegovo umjetničko djelo obuhvaća i glazbu kao način za naviještanje Evanđelja. 2010. godine skladao je svoju prvu simfoniju La Sofferenza degli innocenti (Patnja nevinih) i iste godine osnovao Simfonijski orkestar Neokatekumenskog puta, međunarodni ansambl sa oko 200 glazbenika. Simfonija se izvodila u mnogim teatrom, koncertnim dvoranama, trgovima i katedralama: u Madridu, New Yorku, Chicagu, Tokiju, Berlinu, Jeruzalemu, Budimpešti, Lublinu, Auschwitzu, Trstu.
I, upravo na kraju događaja, jedno je djelo iz njegove druge simfonijske poeme El Mesías izvedeno u duetu klavira i violine, s jednim solistom. Note glazbe i pogled usmjeren na retabl kapelice, na kojem su oslikane scene iz Kristova života, okrunili su susret, čineći ga živim iskustvom te ljepote koja je sposobna dirnuti ljudsko srce.