Audijencija poslanja „Missio ad gentes“ 20-I-2012

Audijencija poslanja „Missio ad gentes“ 20-I-2012

Benedikt XVI

Vatikan – dvorana Pavla VI., 20. siječnja 2012. *

20, siječnja 2012., povodom objavljivanja „Dekreta“ kojim se odobravaju proslave prisutne u Katehetskom imeniku Neokatekumenskog puta, Sveti Otac Benedikt XVI. Obratio se prisutnima govor koji objavljujemo u nastavku. Na važan čin kojim se završava plan odobrenja Neokatekumenskog puta (2008.: Statut; 2010: Uredba o odobrenju Katehetskog imenika Neokatekumenskog puta; 2011: Uredba o odobravanju proslava koje prate različite faze puta kršćanske inicijacije), bili su prisutni inicijatori, Kiko, Carmen i otac Mario, svi itineranti svijeta, obitelji u poslanju, već poslani „Missio ad gentes“ i 15 novih „Missio ad gentes“ koje je Papa poslao ovom prilikom. Isto su bili prisutni i odgovorni zajednice koje su završivale itinirarij Neokatekumenskog puta, svećenici Redemptoris Mater Europe, bogoslovi, katehisti i „Communitates in missionem“ iz Rima.

Draga braćo i sestre, i ove godine sam radostan što se mogu susresti s vama i podijeliti s vama ovaj trenutak poslanja u misije. Posebno pozdravljam Kika Argüella, Carmen Hernandez i don Marija Pezzija, uz srdačan pozdrav svima vama: svećenicima, bogoslovima, obiteljima, formatorima i članovima Neokatekumenskog Puta. Vaša nazočnost danas vidljivo je svjedočanstvo vaše radosne zauzetosti u življenju vjere, u zajedništvu sa cijelom Crkvom i s Petrovim nasljednikom, kao i činjenice da ste hrabri navjestitelji Evanđelja.

U čitanju iz Evanđelja po svetom Mateju, koje smo upravo čuli, Apostoli su od Isusa dobili precizan nalog „Idite dakle i učinite mojim učenicima sve narode“ (Mt 28,19). Na početku su sumnjali, u njihovu srcu još uvijek je bila nesigurnost, čuđenje pred događajem uskrsnuća. Isus sam, Uskrsnuli – naglašava evanđelist – je taj koji im se približava, daje im da osjete njegovu nazočnost i šalje ih da naučavaju sve ono što im je on priopćio, dajući im sigurnost koja prati svakog Isusovog navjestitelja: „Evo ja sam s Vama, u sve dane, do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). Te riječi snažno odjekuju u vašem srcu. Pjevali ste Resurexit, koji izražava vjeru u Živoga, u Onoga koji je, najuzviženijim činom ljubavi, pobijedio grijeh i smrt i koji daje čovjeku, nama, toplinu ljubavi Božje, nadu da ćemo biti spašeni, daje nam budućnost u vječnosti. U ovim desetljećima života Puta, vaša trajna zauzetost bila je proglašavati Krista Uskrsnulog, odgovarati velikodušno na njegove riječi, često napuštajući vlastite sigurnosti, osobne i materijalne, pa čak i vlastite domovine, suočavajući se sa novim i ne uvijek jednostavnim situacijama. Donijeti Krista ljudima i dovođenje ljudi Kristu: to je ono što pokreće svako djelo evangelizacije. Vi ovo ostvarujete na jednom putu koji pomaže, onome tko je već primio krštenje, iznova otkriti ljepotu života u vjeri, radost biti kršćanima. „Slijediti Krista“ zahtijeva od nas osobnu avanturu potrage za Njim, ići sa Njim, ali uvijek zahtijeva i da se iziđe iz zatvorenosti u vlastito ja, razbiti individualizma koji je često značajka društva našega vremena, kako bi se egoizam zamijenio sa zajednicom novih ljudi u Isusu Kristu. To se odvija u dubokom osobnom odnosu s Njim, u slušanju njegove Riječi, u hodnji putem koji nam je pokazao, ali se odvija također i nerazdvojivo od vjerovanja s njegovom Crkvom, sa svecima u kojima se uvijek i iznova upoznaje istinsko lice Kristove Zaručnice.

To je zalaganje koje – kako znamo – nije uvijek lagano. Ponekad ste prisutni u mjestima u kojima je potrebno po prvi put navijestiti Evanđelje, missio ad gentes; često u područjima koja su, iako su upoznala Krista, postala ravnodušna prema vjeri: sekularizacija je u njima pomračila smisao za Boga i zatamnila kršćanske vrijednosti. Neka ondje vaše zauzimanje i vaše svjedočenje budu kao kvasac koji će strpljivo, poštujući vremena, te vodeći računa o sensus Ecclesiae, dati da uzraste cijela smjesa. Crkva je prepoznala u Putu posebni dar koji je Duh Sveti darovao našem vremenu i odobrenje Statuta i „Katehetskog Direktorija“ znak je toga. Ohrabrujem vas da ponudite vaš originalni doprinos evanđeoskoj svrsi. U vašem dragocjenom djelovanju tražite uvijek duboko zajedništvo sa Apostolskom Stolicom i pastirima pojedinačnih Crkava u koje ste uključeni: jedinstvo i sklad crkvenog Tijela važno su svjedočanstvo Krista i njegova Evanđelja u svijetu u kojem živimo. Drage obitelji, Crkva vam se zahvaljuje: ona vas treba za novu evangelizaciju. Obitelj je važan dio, važna stanica crkvene zajednice, u obiteljima se oblikuje ljudski i kršćanski život. S velikom radošću gledam vašu brojnu djecu, koji gledaju na vas, na vaš primjer, dragi roditelji. Stotinjak obitelji kreće u dvanaest misija ad gentes. Ne bojte se: onaj koji donosi Krista, nikada nije sam. Srdačno pozdravljam svećenike i bogoslove: ljubite Krista i Crkvu, radosno dijelite s drugima radost da ste Ga susreli, kao i ljepotu da ste Njemu dali sve. Pozdravljam itinerante, odgovorne i sve zajednice Puta. Nastavite biti velikodušni s Gospodinom: on vam neće uskratiti svoje utjehe!

Maločas vam je pročitan Dekret kojim su odobrena slavlje sadržana u „Katehetskom Direktoriju Neokatekumenskog Puta“, koja nisu u užem smislu liturgijska, nego su dio itinerarija rasta u vjeri. To je još jedan čimbenik koji vam pokazuje kako vas Crkva pažljivo prati u strpljivoj prosudbi, unutar koje ona razumije vaše bogatstvo, ali također gleda i na zajedništvo i sklad cijelog Corpus Ecclesiae.

Ta činjenica daje mi prigodu za kratko razmišljanje o vrijednosti liturgije. Drugi Vatikanski Sabor litrugiju definira kao djelovanje Krista svećenika i njegova tijela koja je Crkva (usp. Sacrosanctum Concilium, 7).  Na prvi pogled može se činiti čudnim, jer se čini da se Kristovo djelovanje odnosi na Isusove povijesne otkupiteljske čine: Njegovu muku, smrt i uskrsnuće. Kako je dakle liturgija Kristovo djelo? Muka, smrt i Isusovo uskrsnuće nisu samo povijesni događaji; oni zahvaćaju povijest i prodiru u nju, ali ju i nadilaze, te ostaju zauvijek prisutni u Kristovu srcu. U liturgijskom djelovanju Crkve postoji djelatna prisutnost Krista Uskrsnuloga koji čini prisutnim i učinkovitim za nas danas ono isto Pashalno otajstvo, za naše spasenje; on nas privlači sebi u ovom činu sebedarja, činu koji je uvijek prisutan u njegovom srcu, te nas čini sudionicima ove prisutnosti Pashanog otajstva. Ovo djelo Gospodina Isusa, koje je istinski sadržaj liturgije – ulazak u prisutnost Pashalnog otajstva – također je i djelo Crkve koja je, budući da je njegovo tijelo, jedan jedinstveni subjekt s Kristom – Christus totus caput et corpus – kaže sveti Augustin. U slavlju sakramenata, Krist nas uranja u Pashalno otajstvo kako bi učinio da prijeđemo iz smrti u život, iz grijeha u novu egzistenciju u Kristu. Ovo na najposebniji način vrijedi za slavljenje Euharistije koja, budući da je vrhunac kršćanskog života, predstavlja stožer i vrhunac njegovog ponovnog otkrivanja, čemu neokatekumenat teži. Kako to kažu vaši Statuti, „Euharistija je u samoj biti Neokatekumenata, budući da je to pokrsni katekumenat življen u maloj zajednici“ (čl. 13 § 1). Upravo s ciljem potpomaganja ponovnog približavanja bogatstvu sakramentalnog života onih osoba koje su se udaljile od Crkve, ili nisu primile odgovarajuću formaciju, neokatekumeni mogu slaviti nedjeljnu Euharistiju u maloj zajednici, nakon prve večernje od Nedjelje, prema uredbi dijecezanskog biskupa (usp. Statuti, čl. 13 § 2). Ali svako euharistijsko slavlje djelovanje je jedinog Krista zajedno sa Njegovom jedinom Crkvom, i kao takvo je u svojoj biti otvoreno svima koji pripadaju ovoj Njegovoj Crkvi. Ovo obilježje javnosti Svete Euharistije izražava se u činjenici da je svako slavljenje Svete Mise u konačnici vođeno od biskupa kao člana Zbora Biskupa, odgovornog za određenu mjesnu Crkvu (usp. Drugi Vatikanski Sabor, Dogmatska konstitucija Lumen Gentium). Slavlje u malim zajednicama, uređeno liturgijskim knjigama, koje treba vjerno slijediti, i s posebnostima koje su odobrene u Statutima, ima zadaću pomoći onima koji slijede tijek neokatekumenskog itinerarija kako bi uvidjeli kolika je milost biti uključeni u Kristovo spasonosno otajstvo, a to omogućuje da kršćansko svjedočanstvo poprimi čak obilježje radikalnosti. U isto vrijeme, postupno sazrijevanje u vjeri pojedinca i male zajednice treba pogodovati njihovom uključivanje u život velike crkvene zajednice, koja u liturgijskom slavlju župe, u kojoj se i za koju se ostvaruje Neokatekumenat (usp. Statuti čl. 6),  nalazi svoj redovni oblik. No i za vrijeme Puta važno je ne odvajati se od župne zajednice, upravo u slavlju Euharistije koja je istinsko mjesto jedinstva svih, i gdje nas Gospodin sve prihvaća, u različitim stupnjevima naše duhovne zrelosti i gdje nas ujedinjuje u jedan kruh i stvara od nas jedno tijelo (usp. 1 Kor 10,16s). Hrabro! Gospodin vam neće uskratiti svoju pratnju, i ja vam također jamčim da ću moliti za vas i zahvaljujem vam na mnogim znakovima vaše bliskosti. Htio bih da se i vi mene sjetite u vašim molitvama. Presveta Djevica Marija neka vam pomogne svojim majčinskim pogledom i neka vas podupire moj Apostolski Blagoslov kojega podjeljujem i svim članovima Puta. Hvala!

(*) Usp. »L’Osservatore Romano«, 21. siječnja 2012.