Susret s župnicima i Rimskim klerom 22-II-2007

Benedikt XVI

Vatikan – Dvorana Blagoslova, 22. veljače 2007. *

Tijekom godišnjeg susreta Svetoga oca Benedikta XVI. s klerom njegove biskupije u Rimu, na kojem su neki župnici dobili priliku postavljati pitanja i dobiti odgovore od pape, župnika koji je pitao o tome kako se uključiti u razvitak službe jedinstvo u sveopćoj Crkvi, papa je odgovorio govoreći također o neokatekumenskom putu, o znanju koje je on osobno ima i o njegovom Statutu. Tema o Crkvenim Pokretima i Novim Zajednicama, kao providonosnom daru za naša vremena, je bila predložena od Padre Gerarda Raula Carcara, pripadnika Zajednice Otaca Schönstatta, koji je došao u Rim prije šest mjeseci iz Argentine, i danas je vikar suradnik na župi San Girolamo a Corviale. Radi se o stvarnosti koja ima kreativan zanos, gdje žive vjeru i traže nove životne oblike kako bi pronašli pravilno misionarsko smještanje u Crkvi. Redovnik je pitao Papu savjet na koji način se uključiti da bi se stvarno razvila služba jedinstva unutar sveopće Crkve.

Papin odgovor:
Dakle, vidim da trebam biti kraći. Hvala na ovom pitanju. Čini mi se da ste naveli bitne izvore o tome što mogu reći o Pokretima. U tom smislu vaše pitanje je ujedno i odgovor. Htio bih odmah precizirati da kroz ove mjesece primam talijanske biskupe u posjet „ad limina” i tako mogu malko bolje naučiti geografiju vjere u Italiji. Vidim toliko lijepih stvari skupa s problemima koje svi poznajemo. Nadasve vidim kako je vjera još uvijek ukorijenjena u talijansko srce, iako je, naravno, na mnogo načina ugrožena današnjim situacijama. Pokreti također dobro prihvaćaju moju očinsku funkciju Pastira. Drugi su više kritični i kažu kako se pokreti ne uklapaju. Mislim da su situacije stvarno različite, sve ovisi o osobama o kojima se radi.

Čini mi se da imamo dva temeljna pravila, o kojima ste Vi govorili. Prvo pravilo nam je dao sveti Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima: ne gasite karizme. Ako nam Gospodin daje nove darove, trebamo biti zahvalni, iako su ponekad nezgodni. I lijepo je to što, bez inicijative hijerarhije, sa inicijativom od dolje, kako se kaže, ali i s inicijativom odozgo, to jest kao dar Duha Svetoga, rađaju se novi oblici života u Crkvi, kao što su i inače rađane u svim stoljećima.

U početku su uvijek bile nezgodne: i sveti Franjo je bio vrlo nezgodan i za papu je bilo vrlo teško dati, na kraju, kanonsku formu jednoj stvarnosti koja je bila puno veća od juridičkih (pravnih) uredbi. Za svetog Franju je bila velika žrtva dati se zaglaviti u ovaj juridički kostur, ali je na kraju tako rođena jedna stvarnost koja živi i dan-danas i koja će živjeti u budućnosti: ona daje snagu i nove elemente životu Crkve. Želim samo ovo reći: u svim stoljećima su se rađali pokreti. Također sveti Benedikt, na početku je bio jedan pokret. Uključuju se u život Crkve, ne bez patnji, ne bez poteškoća. Sam sveti Benedikt je trebao ispraviti početno vodstvo monaštva. I isto tako u našem stoljeću Gospodin, Duh Sveti, nam je dao nove inicijative sa novim aspektima kršćanskog života: življene od ljudskih osoba sa svojim ograničenjima, one stvaraju i poteškoće.

Dakle prvo pravilo: ne gasiti karizme, biti zahvalni iako su nezgodni. Drugo prvailo je ovo: Crkva je jedna; ako su Pokreti uistinu darovi Duha Svetoga, uključuju se i služe Crkvi i u strpljivom dijalogu između Pastira i Pokreta se rađa plodna forma gdje ovi elementi postaju izgrađujući za Crkvu današnjice i sutrašnjice. Ovaj dijalog je na svim razinama. Počinjući od župnika, od Biskupa i od Petrovog nasljednika u tijeku je tražanje shodnih struktura: u mnogim slučajevima je traženje već dalo svoje plodove. U drugima se još traži, na primjer, pita se da li nakon pet godina eksperimenta, trebaju biti potvrđeni na definitivan način Statuti za Neokatekumenski put ili treba još neko vrijeme provjere ili se trebaju malo popraviti neki elementi ove strukture.

U svakom slučaju, ja sam upoznao Neokatekumene od početka. Bio je to dug put, sa mnogim komplikacijama koje postoje i danas, ali smo pronašli eklezijalnu formu koja je već vrlo poboljšala odnos između Pastira i Puta. I idemo naprijed ovako! Isto vrijedi i za ostale pokrete. Sada kao sažetak dva temeljna pravila rekao bih: zahvalnost, strpljivost i prihvaćanje također i poteškoća koje su neizostavne. I u jednom braku su uvijek poteškoće i napetosti. Pa ipak idu naprijed i tako sazrijeva prava ljubav. Isto se događa i u zajednici Crkve: imajmo zajedno strpljivosti. Također i različiti nivoi hijerarhije – od župnika, do Biskupa, do Velikog Svećenika – trebaju imati zajedno jednu kontinuiranu razmjenu ideja, trebaju promovirati razgovor kako bi zajedno pronašli bolji put. Iskustva župnika su temeljna, a poslije također i iskustva biskupa i, recimo, sveopća perspektiva pape imaju vlastito teološko i pastoralno mjesto u Crkvi.

Dakle, s jedne strane, imamo ovaj skup različitih razina hijerarhije; s druge strane, tu je skup življen u župi, sa strpljivošću i otvorenošću, u poslušnosti Gospodinu, stvara uistinu novu životnost Crkve.

Zahvalni smo Duhu Svetom za darove koje nam je dao. Poslušni smo glasu Duha, ali smo također jasni u integriranju ovih elemenata u život: ovaj kriterij služi, na kraju, konkretnoj Crkvi i tako sa strpljivošću, s hrabrošću i s darežljivošću sigurno će nas Gospodin voditi i pomoći nam.

(*) Cfr. «L’Osservatore Romano», 24 veljače 2007.