Audijencija s itinerantima (Castel Gandolfo) 26-9-1984
Sv. Ivan Pavao II.
Castel Gandolfo (Rim), 26. rujna 1984.
Dvorište papinske palače u Castel Gandolfu postalo je jučer na večer, pri susretu katehista itineranata iz neokatekumenskih zajednica, svetište. Tu je bila: katedra, raspelo obješeno na snažni zid svježih boja, ambon s knjigom Evanđelja, Križ, te ikona Djevice. K tome sagovi i cvijeće: raznobojne gladiole koje su prostor uresile sakralnošću prožetom molitvama, pjesmama, tišinom. Jučer na večer, posljednji susret Svetog Oca pred njegov današnji povratak u Vatikan, bio je još jednom susret molitve, naviještanja Riječi Božje, slušanja, razmišljanja i predlaganja. Kiko Argüello, inicijator Neokatekumenskog Puta, predstavljao je mirnim, a ponekad i plamenim tonom, zadnje itinerantsko iskustvo svih nazočnih. Obraćajući se Svetom Ocu Kiko je rekao: kroz dva tjedna, po dva i dva, ovi „najzadnji“, ova „djeca Kraljevstva“ otišli su posjetiti sve narode svijeta – ne posjedujući ništa osim Krista siromašnoga i raspetoga – zadržavajući se, da bi navijestili „Radosnu vijest“ siromasima, marginaliziranima, svećenicima u župama velikih metropola, kao i zagubljenih područja Afrike i Azije, proglašavajući s vjerom da je Isus Krist Gospodin i Spasitelj čovjekov.
Kiko je Papi iznio ovo zajedničko iskustvo itineranata, slično onome apostola iz Evanđelja, koji su se, pošto su naviještali dolazak Kraljevstva, vratili radosni kući jer su iskusili snagu Gospodinove nazočnosti. U raznim zemljama Europe, Sjeverne, Srednje i Južne Amerike, Afrike, Azije i Oceanije (inicijator puta Neokatekumenskih zajednica predočio je Svetom Ocu detaljni pregled ove evangelizacije kroz iskustvo itineranata), ti su novi navjestitelji Radosne vijesti zbog Evanđelja trpjeli i radovali se.
Bračni par iz Rima, mladi bogoslov iz Barcelone, jedna talijanska djevojka, jedna Poljakinja i mladi talijanski svećenik pripovijedali su, uz sudjelovanje i ganuće svih nazočnih, svoje „iskustvo itineranata“. U dnu to bijaše javno ispovijedanje Čudesnih djela koje je Bog izvodio preko svojih „vjernih“ koji uranjaju u svijet da bi ga prodrmali i probudili iz uspavanosti i vjerske ravnodušnosti.
Od velike metropole kao što je New York do Brazilskih „favela“, od otoka Kube do Kine, od Italije do Skandinavije: to su bile postaje evanđeoskog propovijedanja, u našim danima življenog i svjedočenog sa snagom vjere i ljubavi. „Čak su mislili da smo drogirani – ustvrdila je mlada Poljakinja pripovijedajući svoje vlastito iskustvo – ali poslije su shvatili da mi imamo i svima donosimo kršćansku poruku s poštovanjem i s ljubavlju“. Pripovijedanje – svjedočenje ulazilo je i u neke pojedinosti koje su otkrivale moć Boga koji vodi one koji mu se predaju iskrena srca.
Poslije svjedočanstva govorio je Papa:
…Reći ću vam jedan, dva, a možda i tri zaključka… vidjet ćemo. Prvo je to da sam u vašim zaključcima, u vašim pripovijedanjima osjetio autentični duh učenika Kristovih, koji se posve predaju Gospodinu. Kaže se „itineranti“ i vi jeste itineranti, ali to „biti itineranti“ znači da Isus čini svoj itinerarij u vama, a zatim čini svoj itinerarij zajedno s vama prema drugima. To što ste vi itineranti je sporedna činjenica. Najvažnija stvar je da je On itinerant. On želi biti itinerant. On želi ne samo biti nazočan u Crkvi, nego također i biti itinerant u Crkvi. Crkva mora biti itinerant i uvijek hodati; Crkva nije samo dobro uređena, organizirana, strukturirana, nego je to Crkva na putu prema osobama, prema zajednicama, prema narodima, prema vjernicima i prema nevjernicima; ove su podjele za Krista drukčije nego li za nas. I to je prvi zaključak.
Zatim ovo vaše uistinu evanđeosko pouzdanje oznaka je vaše itinerancije: ne nositi ništa, nemati ništa, ne pouzdavati se ni u sebe, nego svoje apsolutno pouzdanje staviti u Providnost i u sve ono što će učiniti Gospodin. Zatim poniznost: „Gospodin me je spasio, izvukao me je iz mojih grijeha, iz moje nevjere, i ja sam doživio veliku radost, dobio sam od Gospodina veliku snagu. Osobno sam doživio ovu Gospodinovu snagu i Njegovu moć, i sada moram putovati i navješćivati ovu moć, dapače prenositi je na druge.“ Gospodin je snažan – potvrdio je jakim glasom Sveti Otac – a vi se pouzdajete u Njegovu moć, hoćete sami na sebi iskusiti tu snagu, a također i u drugima. Gospodin je moćan u svojoj smrti i u svome uskrsnuću, moćan je u svojoj milosti, moćan je u Duhu Svetomu.
Zadnji bi zaključak bio taj da sam i ja, nakon što sam postao biskup Rima i papa, u ovo vrijeme itineranata, morao postati pomalo itinerant. Ima tu sličnosti i podudaranja. Ali moram reći da su moji itinerariji mnogo manje naporni. Da, istina je da od mene mnogo traže, i da je program jednog dana prilično zahtjevan, ali izvan ovoga ne idem pješice, nego s Alitalijom ili s Air Canadom, zatim s „papamobilom“; onda ne znam, mislim da ovaj način „biti itinerant“ vi ne možete prihvatiti… A ja se pitam: mogu li drukčije? Sa svom poniznošću priznajem pred vama da ne mogu drukčije. Stoga vam kažem: pustite da papa bude itinerant takav kakav jest, a vi budite itineranti kakvi jeste. …Onda, pjevajmo! …Morate otpjevati nešto: ono što pjevate svugdje i po čemu se poznaje da ste neokatekumeni: „Blažena Marijo, Ti si povjerovala…“.