Audijencija s mladima Neokatekumenskog puta 27-3-1988

Sv. Ivan Pavao II.

Cvjetnica – Rim, 27. ožujka 1988. (*)

Oko deset tisuća mladih sudjelovalo je na susretu Neokatekumenskog puta. Na Cvjetnicu su cijelo popodne bili okupljeni u Vatikanu, u auli Pavla VI., očekujući, u molitvi, dolazak Svetog Oca. Nakon dvadeset godina velike krize, zvanja se ponovno pojavljuju u Katoličkoj Crkvi. Jedan pokazatelj tog procesa mogao se vidjeti jučer, na Cvjetnicu, u auli Pavla VI, za vrijeme susreta dvije tisuće kantora i mladih iz neokatekumenskih zajednica sa Svetim Ocem.

Dok su očekivali Svetog Oca, Kiko Argüello, jedan od inicijatora Neokatekumenskog puta, zajedno sa Carmen Hernàndez i ocem Mariom Pezzijem, vježbao je s prisutnima pjesme za Trodnevlje i Vazmeno bdijenje koje neokatekumeni slave cijelu noć i drže za osovinu krsne duhovnosti. Nakon dolaska Svetog Oca, bogoslovi rimskog sjemeništa Redemptoris Mater, praćeni palmama, u procesiji su donijeli drveni kip raspetog Krista, prirodne veličine, dar neokatekumenskih zajednica Ekvadora. „Donositi svijetu raspetog Krista, ovu novu dimenziju ljubavi; – rekao je Kiko pred Papom – raspeti Krist je Radosna vijest. To nije primjer ugnjetavanja ili mazohizma. Danas svijet želi izbrisati raspelo i živi prestravljen pred bilo kojim trpljenjem. Krist je otvorio prijelaz preko smrti. Mi trpimo upravo jer ne ljubimo na ovaj način, potpuno se darivajući drugome. Da li je moguće ovako ljubiti? Da, jer nam on daje svoju narav, i šalje nam s neba Duha Svetoga koji je pobijedio smrt i koji nam daruje vječni život, vječni život u nama, unutar nas; novi život koji nam daje da možemo ljubiti drugoga preko smrti, s njegovim manama. Tako ljubiti znači sreću. Kako ne nositi ovu vodu u pustinju današnjeg svijeta?“. Zatim je Kiko pozvao da ustanu oni koji osjećaju ili su već osjećali poziv na svečeništvo ili kontemplativni život. Šezdeset pet mladih došli su pred Svetog Oca: četrdeset mladića koji su ustali za sjemenište i dvadeset pet djevojaka za samostane klauzure.

Iznenađujuće je vidjeti ovo cvjetanje zvanjâ. U posljednje tri godine više od dvije tisuće mladih iz neokatekumenskih zajednica ušlo je u razna sjemeništa diljem svijeta da bi se pripremali na svečeništvo. U Rimu je otvoreno dijecezansko sjemenište Redemptoris Mater da bi se u njemu formirali prezbiteri za novu evangelizaciju na koju poziva Ivan Pavao II. Ovi budući prezbiteri ne sačinjavajući neku novu kongregaciju, već polazeći iz svojih biskupija i podržavani svojim konkretnim zajednicama, poći će s obiteljima koje su završile vrijeme katekumenske formacije i koje su se, na stotine, ponudile za evangelizaciju najsiromašnijih i najbjednijih raskršćanjenih krajeva svijeta. Slijede Papine riječi:

Ovim danom ulazimo u Veliki Tjedan i u isto vrijeme slavili smo treći Svjetski dan mladih. Ovo smo jutro, nad grobom Sv. Petra slavili jedno i drugo. Vrlo sam zadovoljan što sam tu s vama mladima, pjevajući, jer je ovo dan pjesme; „Pueri hebraeorum portantes ramos olivarum…“. Dobro znamo ovu antifonu Cvjetnice. To je dan za vas, mladi; da pjevate „Hosana! Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje!“. To je dan koji su navijestili proroci. Ali dobro znamo da nas Crkva, ovim radosnim i svečanim slavljem palmi, vodi za ruku prema Kristovoj Muci. Ova prolazna radost skriva u sebi otajstvo Muke i križa; tj. pashalno otajstvo. Danas se niste ovdje okupili samo da bi pjevali kao i mladi Jeruzalema, već da biste otkrili lik Raspetog, lik Isusa na križu, u agoniji. Danas popodne, mnogo ste sati molili; meditirali i molili. Ulazeći u otajstvo Cvjetnice, otajstvo Kristove Muke, njegova križa i Uskrsnuća, vi zajednički razmatrate o Crkvom i o njezinom poslanju, jer je Krist umro na križu da bi čovječanstvu dao novi život.

Crkva je, kako kažu Sveti Očevi, utemeljena nadasve u trenutku Njegove smrti; iz njegova boka izvire naše spasenje. Na simboličan način otvara se jedna nova stvarnost, novo božansko poslanje koje obuhvaća čovječanstvo. Tako se rađa Crkva, Crkva koja je „u Kristu kao sakrament … intimnog jedinstva s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda“ kako nam kaže II. vatikanski sabor (L.G. 1). Isus je svoje učenike pripremio na ovaj pashalni trenutak. Zapravo, nakon uskrsnuća, pojavit će se svojim učenicima, probodenih ruku, nogu i boka, da bi im darovao Duha Svetoga i da bi im već navijestio ovo poslanje koje spada na njih, na ovaj novi Izrael kojeg su oni, Apostoli, pralik i početak.

Tako Crkva započinje vršiti svoje poslanje i postaje misionarska. Ako ozbiljno razmišljamo o pashalnom otajstvu Isusa Krista, ne možemo Crkvu odvojiti od njegova otajstva i poslanja. Vi ovdje molite i razmišljate o poslanju Crkve u čitavom svijetu. Ovo poslanje traži misionare, traži apostole. Misionari nastavljaju poslanje apostola. II. vatikanski sabor nam kaže da je cijela Crkva misionarska po svojoj naravi. Misionarska znači apostolska; znači poslana. Vi živite ovaj trenutak poziva i poslanja Crkve koja je sastavljena od različitih karizmi i službi. Ovo jedinstveno poslanje Crkve proizlazi, nadasve danas, i na temelju apostolata laika. Ali Crkvi i njezinu poslanju potrebni su svećenički i redovnički pozivi. Vidio sam ovdje neke mlade koji su se spontano predstavili da bi rekli ovom zboru: „Evo me, dolazim“. Odmah sam pomislio da se ovakvo predanje može učiniti samo pred Bogom. Ali ako se ono čini također i pred ljudima, čini se prije svega u obitelji, a vi ste jedna obitelj. Ukoliko se ovakvi odabiri mogu učiniti ovako, spontano, snagom Duha Svetoga, tada to znači da ste vi jedna obitelj. Zbilja, ako jedan mladić ili djevojka može izići pred svih i reći pred svima raspetom Kristu: „Evo, tvoj sam“, to znači da vas Bog ljubi, da vas Bog zove. Veoma sam svjestan, duboko svjestan milosti svećeničkih zvanja i redovničkih zvanja. To je milost za one koji su pozvani, ali je u isto vrijeme i dar za zajednicu, za Crkvu, za njezino poslanje i za njezinu čvrstoću.

Ako je Crkva, kako nas podsjeća Drugi vatikanski sabor, svećenički narod, ako svi vjernici imaju jedno zajedničko svećeništvo, ono krsno, utoliko se bolje vidi potreba onih koji su pozvani u svećeništvo da bi pobuđivali svijest zajedničkog svećeništva svima i izrazili ovu svećeničku karakteristiku svih dionika, a potom i služili. Svećeništvo je naime vrlo važna služba. To znamo također i iz negativnog i bolnog iskustva pomanjkanja svećeničkih i redovničkih zvanja. Crkva ne može biti to što jest ako ne težeći za Kraljevstvom nebeskim, štoviše anticipirajući Božje kraljevstvo već ovdje na zemlji. Osobe, muškarci i žene, moraju biti sposobni slijediti Krista siromašnoga, Krista djevičanskoga, Krista poslušnoga sve do smrti na križu. Radi se o temeljnim, bitnim, sastavnim dimenzijama Crkve.

Kad ima svećeničkih i redovničkih zvanja, ima se dokaz autentičnog katoličanstva mjesnih Crkava, župa, kao i kršćanskih obitelji. Nekoć, a možda i danas ima obitelji koje među njihovim sinovima i kćerima imaju svećeničkih i redovničkih zvanja i time se ponose. Obitelj je, to znamo kućna Crkva, živa i životvorna stanica Crkve.

Time sam vam rekao ono što mi je ležalo na srcu. Zahvalan sam roditeljima, obiteljima i zajednicama sposobnima da budu podneblje rasta i sazrijevanja svećeničkih i redovničkih zvanja uvijek i posvuda. Zahvalan sam vašoj obitelji i vašoj zajednici što se brinu da pobude, rastu i sazrijevaju zvanja. Naš raspeti i uskrsli Gospodin neka blagoslovi ovo djelo zvanjâ vaše velike obitelji koja raste iz dana u dan. Naš Gospodin neka dade svima duboko i smiono kršćansko zvanje: zaručnicima zvanje za brak, supružničko, obiteljsko, zvanje roditelja i odgojitelja. Onima koji u sebi osjećaju neko drugo zvanje, neka dade sposobnosti da slijede svećeničko ili redovničko zvanje, prihvaćajući taj dar Duha koji uvijek dolazi iz probodena Srca našeg Spasitelja koji visi na križu.

(*) Usp. »Avvenire«, 29. ožujka 1988. i »L’Osservatore Romano«, 28.-29. ožujka 1988.