Pohod župi sv. Crispina Viterberskog 28-3-1993

Pohod župi sv. Crispina Viterberskog 28-3-1993

Sv. Ivan Pavao II.

Rim, 28. ožujka 1993.

Ivan Pavao II. susreo se s dvije neokatekumenske zajednice koje su plod osmogodišnje evangelizacije u župi Sv. Crispina. Riječ zahvale uputio je mladić, Roberto Santoponte.

Sveti Oče, ovdje su prisutne dvije neokatekumenske zajednice, plod osmogodišnje zahtjevne evangelizacije naše ekipe iz pete zajednice župe Sv. Francesce Cabrini u Rimu gdje smo započeli Put prije 14 godina. Jedna ekipa, također iz naše zajednice, u ovoj župi vodi bračni pastoral i pastoral krštenja. U našoj matičnoj župi, ovaj je put ponovnog otkrivanja Krštenja, započeo prije 24 godine i sada imamo 25 zajednica. Prve dvije već su obnovile krsna obećanja pred Vašom Svetosti u bazilici Sv. Petra i iz tih zajednica su proizašli itineranti, prezbiteri i obitelji koje katehiziraju po cijelom svijetu. Mnogi su iz naše zajednice dugo bili udaljeni od Crkve i divota je bilo otkriti brigu i materinstvo Crkve, koja nas je došla potražiti, da bi u našem životu, nakon mnogo godina besmisla, odjeknula Radosna vijest ljubavi Božje prema svakome od nas, očitovana u njegovom Sinu Isusu Kristu. Zahvaljujući slušanju Božje Riječi i sudjelovanju na liturgijama, tijekom ovih godina promatrali smo čudesa koja je Bog činio u našim životima i u životima naše braće: pozivi na svečeništvo i posvećeni život; obnovljeni brakovi; obitelji velikodušno otvorene prihvaćanju života, u kojem su otkrili autentični i besplatni Božji dar.

Iako sam od malena u Crkvi, nisam nikada iskusio besplatnost ljubavi Božje prema grešnicima, među kojima sam otkrio i sebe. Susret s Bogom, upravo u trpljenju i u događajima smrti koji su označili moj život, bio je događaj koji je preobrazio moj život i život ove braće katehistâ, i koji nas je naveo da damo malo svog života za Evanđelje jer smo bili potaknuti zahvalnošću prema Bogu Ocu i svjesni, da nas, kako kaže Sv. Pavao „ljubav Kristova tjera“ da ovu Radosnu vijest, koja je promijenila naše živote, donesemo onima koji je očekuju i koji je, kao i mi, imaju pravo čuti. Mnogi su problemi u ovoj četvrti: droga, zapuštenost, nezaposlenost, siromaštvo, nasilje i mnogi mladi već su izgubili najdublji smisao života, ali mi znamo da je jedino rješenje za ove ogromne tragedije, jedini odgovor na najdublje potrebe svakog čovjeka, Isus Krist, koji je umro zbog naših grijeha i uskrsnuo radi našeg opravdanja. Danas su ova braća znak da je ova Riječ istinita, da je moguće ljubiti se kako nas je sam Krist ljubio, preko jednog Puta koji vodi k vjeri, iskušavajući vlastitu slabost, ali istovremeno kušajući ljubav Božju i milosrđe Crkve, a naša je nada u Gospodinu da će ova braća biti „prvorođeni od mnoge braće“ koji će doći poslije njih. Upravo zbog njihove ustrajnosti i podrške župnika don Vincenza, koji nas nije ostavio ni u najtežim trenucima, danas u ovoj župi postoji, za našu toliku udaljenu braću, jedna otvorena cesta, jedan put povratka Ocu.

Povjeravamo Djevici Mariji, koja je nadahnula ovaj Put, naše težnje i želje, a od Vas, Sveti Oče, očekujemo molitvenu podršku i ohrabrenje da nastavimo poduzeto djelo, uvjereni da ne možemo učiniti ništa bez Duha Isusa Krista i zajedništva s „Petrom“. Prihvatite, na kraju ovog posjeta, ovaj mali izraz poštovanja, znak naše želje jedinstva s Vama, koji nas, poput Krista, potiče da „bacimo mreže“, pouzdavajući se samo u njegovu Riječ, sigurni da će plod koji će iz toga proizaći biti na izgradnju cijele Crkve. Jedna djevojka donijela je Svetome Ocu znakoviti dar, kip koji predstavlja Petra koji povlači mreže i gleda Isusa Krista. »Nadamo se baciti mreže na istok. To je želja sviju nas iako smo slabi, jadni i nezreli, ali želimo evangelizirati«.

„Evangelizirati istok i zapad, svugdje“ odgovorio je Sveti Otac i nakon toga izrekao slijedeći govor:

Vaš predstavljač rekao je da vas don Vincenzo nikad nije ostavio. Zahvalimo Gospodinu što je don Vincenzo tako dobar, ali ni vi niste ostavili don Vincenza; i to je važno. Vrlo je važno ovo zajedništvo s vašim župnikom, sa svećenikom i preko svećenika s Kristom. Sada sam s pastoralnim vijećem razgovarao o animaciji, jer je istina da ova župa, kao ljudska i kršćanska zajednica, ima potrebu animiranja. Animacija je proces koji različite elemente jednog organizma povezuje u živu cjelinu.

I vi, na razne načine, animirate. Kad se uđe u crkvu, kad se slavi Misa, može se reći: eto, animiraju s pjesmom. Bio sam na mnogo slavlja, po tolikim župama i crkvama na svijetu: pjesma je jedna animacija, daje dušu zajednici vjernika koja moli. Daje dušu, i nije Sv. Augustin rekao bez temelja: „qui cantat bis orat“ (tko pjeva dvostruko moli). „Bis orat“ (dvostruko moli) jer pomaže i drugima moliti. Ali ova animacija neokatekumena dublje je ukorijenjena. Nisu to samo kantori, iako su dobri kantori. Ova animacija dolazi iz samog korijena našeg iskustva u Kristu, a taj korijen je Krštenje. Izabrali su ime „Neokatekumeni“ misleći na katekumenat koji je formirao prve naraštaje Crkve, ovdje u Rimu i svugdje. Katekumenat je nekršćanima, kandidatima za Krštenje, otkrivao otajstvo Krista, neistraživa bogatstva koja su u Kristu i koja su za nas, u kojima sudjelujemo. I ovo sudjelovanje je potpuno, jezgra započinje već s Krštenjem.

Potrebno je vratiti se na Krštenje, svaki se kršćanin treba vratiti na svoje Krštenje da bi upoznao sebe, da bi upoznao tko je on u Kristu; i da bi se tako njegov život promijenio u novi život. Znamo da je taj novi život duboko upisan u kršćansku Poruku, u Djelima apostolskim i prije svega u Evanđelju. Jedno je ovaj novi život na razini riječi, a drugo je ako ga se živi. To je izvanredni život, izvanredno iskustvo. To je vaša najtemeljnija animacija. To je animacija putem ovog ponovnog otkrivanja bogatstava koja su u Kristu, koja su u nama zahvaljujući Kristu i koja Duh Sveti Krštenjem dariva svima.

Postoji, zatim, još jedno bogatstvo, vrlo važna animacija koju dajete svijetu. Ovaj rezignirani svijet, koji sa svim svojim napretkom ne vidi perspektivu i toliko puta ostaje bez ikakve nade: ne ljubi život – to je strašna bolest današnjeg zapadnog, američkog, europskog društva. Ne ljubi život, plaši se života, čini sve da ne bi dao život.

Eto, još jedna vaša animacija je ljubav prema životu. To je animacija koja ulazi u vas, vaše obitelji i tamo se ostvaruje; to je hrabra animacija, puna nade i puna radosti jer novi život donosi radost, djeca donose radost; a istodobno, to je animacija kršćanske i ljudske hrabrosti. To sam vam želio reći, jer vas pratim, ne uvijek izbliza, više puta iz daleka, ali vas pratim dosta i smatram da je ovaj pokret, kao i mnogi drugi pokreti, veliki dar Duha Svetoga Crkvi i čovječanstvu danas. Sretan Uskrs, Uskrs je središnja točka našeg vjerovanja i našeg života.