Pohod župi svetog Ivana Evanđelista u Spinacetu 18-11-1979

Pohod župi svetog Ivana Evanđelista u Spinacetu 18-11-1979

Sv. Ivan Pavao II

Rim, 18. studenog 1979. *

Sveti Otac je vodio posebno intezivan razgovor sa predstavnicima neokatekumenskih zajednica, koji vrše svoj put vjere uz ljude u Spinacetu. I ovdje u župi sv. Ivana Evanđeliste, kao i u župi sv. Luke, koju je sv. Otac pohodio pretprošle nedjelje bili su i neokatekumeni iz župe Kanadskih mučenika kako bi uveli jedan put vjere. Jedna obitelj katehista itineranata, Giampiero Donnini, sa ženom Annom i kćeri Deborom, došla je u Spinaceto kako bi pomogla ovu zajednicu koja je još na početku ponovnog prolaženja puta prema postajanju kršćanima. Giampiero je u ime svih drugih govorio Papi: „Sveti Oče, – počeo je, – mi smo uistinu sretni i zahvaljujem Gospodinu za vašu nazočnost ovdje, jer ove zajednice, koje su na Putu u ovoj župi od 1974., otvaraju put evangelizaciji, kako ste Vi rekli u Apostolskoj pobudnici „Catechesi Tradendae”. Oni vrše dvostruko služenje unutar župe, da bi se ona mogla obnoviti i primiti udaljenih, osobito marksista, ateista, ovisnika o drogama, ljudi koji su, kao ste Vi večeras rekli u homiliji, očajni, prazni, za koje život nema smisla. Mi Oče ponovno otkrivamo da je Isus Krist živ i uskrsnuo: otkrivamo da se živi i uskrsli Isus Krist nalazi u svojoj Crkvi, da ima snagu pobijediti smrt u nama. Mi to vidimo Oče u našim brakovima, koje je Gospodin zaista iz ničega obnovio: bili smo međusobno razdijeljeni, a Gospodin nam je dao da shvatimo da je obraćenje, kako ste Vi nedavno rekli u jednom govoru kardinalima, temeljno djelo Crkve: obraćenje u svjetlu Drugog vatikanskog sabora. Eto, Oče, mi na tom radimo, pomažemo ovom župniku koji nas je 1974. pozvao da služimo u župi, ne kao neki pokret, nego da bi se ona mogla pripremiti za prihvaćanje udaljenih, ovih ljudi koji više nemaju nade, a pitaju se čemu živjeti; da bi mogli na ovaj način otkriti svoje krštenje, da bi mogli vidjeti da ono nije samo zabilješka u matici krštenih, već je snaga Božja koja nas ponovno rađa za novi život, za život djece Božje, kako ste Vi rekli više puta, za promjenu naravi.

Za nas je, Oče, velika radost dokument koje ste Vi objavili. Doista nam se čini kao jedan dar Duha Svetoga. Čini nam se toliko važnim, te su Vas naši katehisti, Kiko i Carmen, htjeli zamoliti za jednu audijenciju ovdje u Rimu za 5000 katehista za odrasle, od čega bi 800 bila iz Vaše biskupije, a koji vode naprijed ovu obnovu u župama, kako bi odjek ovog dokumenta mogao doći do župnika, kako ne bi slučajno prošao neapaženo, jer mi uistinu vidimo da Duh Sveti daje Crkvi jedan dar preko Vas. Još nešto, Oče. Mi vršimo kako vi kažete u „Catechesi Tradendae”, jedno vrlo važno služenje. Rimska biskupija – govorim Vam kao biskupu Vaše biskupije, zahvaljujemo i kardinalu Vikaru, ovdje nazočnom – upravo pokreće tu obnovu: Bog je pobudio itinerantska zvanja. Ima ih preko stotinu, bračni parovi s djecom, prezbiteri i mladih, mladića i djevojaka, koji svoj život posvećuju Evanđelju po cijelom svijetu, upravo kako bi pomogli župama u ovoj obnovi. U ovom trenutku prevažna je liturgija, kao trenutak katehizacije, evangelizacije, jer bez liturgije evangelizacija ostaje mrtva, a zajednica ne raste. Kako može rasti Crkva bez Euharistije? Kako može rasti Crkva, ako nema trenutka u kojem se možemo staviti pred Isusa Krista i s njime činiti Pashu? Imati, naime, mogućnost da On dođe i izvede me iz moje situacije smrti i grijeha da bi me doveo životu. Eto zbog čega nam je potrebno da nas primite u posebnu audijenciju – ako nam dopuštate, imenovat ćemo pet osoba koje vode ovaj Put u Italiji – kako bismo Vam predočili ovo iskustvo evangelizacije, da biste bili dionik ove radosti, ali i dionik problema s kojima se neizbježno susrećemo, i posebno da bismo mogli uživati u zajedništvu s Vama i u Vašem blagoslovu.”

Pošto je zahvalio na riječima koje mu je upravio Giampiero, Sveti Otac je želio istaknuti veliki duhovni i evanđeoski sadržaj rada što se u tom smislu odvijao u župi.

Moram vam reći da se ovdje nalazi jedan gospodin iz Osservatore Romana i zapisao je sve to ste vi ovorili i sada će zapisati sve što ću ja reći…potom će objaviti sve to i mislim da će, ukoliko se objavi, sve biti jedan dobitak, uspjeh, jer stvari koje ste govorili su ispravne, dobre, evanđeoske i daju utjehu svima nama. Sve što ste mi rekli za mene je utješno, jer pokazuje da Crkva u vašoj župi, kao i u cijelom Rimu, rimska Crkva, da nije samo administrativna stvarnost, iako s velikom tradicijom, nego da je uistinu živa stvarnost. Ova živa stvarnost stvara se preko svakog od nas, kad smo prosvijetljeni milošću vjere. Vjera: svi imaju vjeru. Ja mislim da je na svijetu malo onih koji nemaju ništa od vjere. Nešto uvijek imaju. Ali postoje stupnjevi intenzivnosti vjere, njenih korijena u našoj osobnosti. Dakle moramo raditi da korijeni naše vjere, naše osobnosti, naše savjesti, naše duše, postajali uvijek sve dublji. I da tako vjera, izgrađena u svakom od nas, jaka u svakom od nas, toliko samosvjesna i osobna, postane apostolska. Mislim da je takav životni smisao vaših neokatekumenskih zajednica.

Lijep je i naziv: neokatekumenski, neokatekumenske zajednice. Jer taj naziv potiče nas da mislimo na katekumene koji su se nekoć spremali za krštenje, i to kroz dugo vremena, mjesecima i godinama, osobito tijekom korizme. Potom su, tako pripremljeni, primali krštenje s velikim žarom, s ogromnom radošću. Od toga je u tradiciji ostala „Bijela nedjelja”, Domenica in albis. Oblačili su katekumensku odjeću. Sada nam na neki način to nedostaje, jer se kršćani krste kao mala djeca od tjedna ili od mjesec dana, ovisi o roditeljima. Pomalo nam nedostaje ta ustanova prvotne Crkve, to jest, ona priprema što nas obvezuje na krštenje. Krštenje postaje gotova stvar, ali ne sazrela. Tako Neokatekumenski put nastoji upotpuniti pomalo ono što nam nedostaje. Ljudi i žene, odrasli kao i vi, vraćaju se trenutku svoga krštenja i ponovno ga oživljuju, iznova grade ono što već postoji u svakom od nas. Mi smo kršteni, stvarnost krštenja postoji u svakom od nas, ali valja nanovo vidjeti što je to krštenje, kakva je njegova istinska, nadnaravna, božanska, sakramentalna dimenzija, sa svim svojim bogatstvima, sa svim svojim posljedicama. Mislim da je to dobar put! Osim toga, vi to činite u zajednicama, to proživljavate u zajednicama.

Nije to neki samotni proces, nego je proces u zajednici, u zajedništvu. S radošću proživljavate otkriće krštenja, njegovo pravo značenje, njegovu punu stvarnost; zajedno, zajedno! Tako se Duh koji prožima svakoga od nas prenosi na druge, dolazi do razmjene iskustava, gorljivosti, radosti. To se očituje u molitvi, a i u pjesmama; ove zajednice pjevaju, i kako pjevaju! Zato je sigurno za župu jedna takva zajednica, istinski kvasac, jer kako ste rekli, zaista je mnogo onih koji su došli izdaleka, ali isto tako ima mnogo onih koji žive daleko od Crkve, koji žive u raznim ideologijama, koji su zaokupljeni raznim brigama.

Potrebno je da drugi, koji su svjesni značaja krštenja, žive blizu njih, kako bi im pokazali smjer prema shvaćanju ovoga. U velikoj većini i oni su kršteni. Ne mislim da bi u ovoj župi bilo mnogo nekrštenih. Iako jednom kršteni, njihovo je krštenje više manje mrtvo, kao da je mrtvo! Potrebni su drugi, su-župljani, koji dolaze i čine da oživi ovo krštenje u njihovim prijateljima, u njihovim susjedima itd. Onda je to istinski kvasac. Kvasac mora prožeti tijesto, kako kaže Krist u Evanđelju. Pa, mislimo da možete napisati čitav naš govor … nazovimo ga u Osservatore Romano. Pa, blagoslov svim srcem: svakome od vas, vašim obiteljima i zajednicama.

(*) Cfr. «L’Osservatore Romano», 19-20 studenog 1979.