Pohod župi svetog Petra Damianija 21-V-2017
Franjo
Susret s djecom
Pitanja:
Što mi djeca možemo učiniti da spasimo svijet?
Kako razumjeti svoj svećenički poziv?
Što možemo učiniti da bismo bolje slijedili Isusa?
Papa Franjo, htio sam te pitati kojim sportom si se bavio kad si bio mojih godina – imam 11 godina. Također bih želio znati jesi li igrao nogomet i koju si poziciju pokrivao.
Papa Franjo: Dobro pitanje!… Pitali ste ono: „Što možemo učiniti da spasimo, da pomognemo…“. Rekli ste „spasimo svijet“. Ali svijet je velik! Dijete – razmislite, dobro razmislite prije nego što odgovorite – dječak, dijete, djevojčica, curica, može pomoći za spas svijeta?… Može li ili ne?
Djeca: Ne može…
Papa Franjo: Zar ne može ništa učiniti?… Zar se na vas ni za što ne računa?… Može li ili ne može?
Djeca: Može!
Papa Franjo: Evo! Malo jače, ne čujem…
Djeca: [viču] Može!
Papa Franjo: I želio bih čuti od vas, tko je od vas najbolji ili najbolja u odgovoru na ovo pitanje, dobro razmislite: kako ja mogu pomoći Isusu da spasi svijet? Kako mogu ja pomoći Isusu da spasi svijet? Podignite ruku, vi koji želite odgovoriti… Podignite ruku koji želite odgovoriti. [netko kaže: „S molitvom“] Možemo li pomoći Isusu da spasi svijet molitvom? Možemo li ili ne možemo?
Djeca: Možemo!
Papa Franjo: Ma što se događa? Jeste li svi zaspali?
Djeca: Ne …
Papa Franjo: Ah, to je sunce, to je sunce… Sunce vas uspava… Uz molitvu. Vrlo dobro. Druga stvar. Vi…
Dijete: Poštujući ljude
Papa Franjo: Poštujući ljude. Ljude treba poštovati?
Djeca: Da!
Papa Franjo: Tata, mama, djed, baka: treba li ih poštivati?
Djeca: Da!
Papa Franjo: A ljude koje ne poznajem, a koji žive u susjedstvu, treba poštivati?
Djeca: Da!
Papa Franjo: A ljude koji žive na ulici, beskućnike, treba poštivati?
Djeca: Da!
Papa Franjo: Da. Sve, sve ljude moramo poštovati. Hoćemo li reći zajedno?
Papa i djeca: Sve ljude moramo poštivati!
Papa Franjo: A onoga koji me ne voli, moram li ga poštovati?
Djeca: Da!
Papa Franjo: Sigurno?
Djeca: Da!
Papa Franjo: Ali ne bi li bilo bolje dati mu šamar?
Djeca: Ne …
Papa Franjo: Stvarno?
Djeca: Da.
Papa Franjo: Evo: moram poštivati i onoga koji me ne voli.
Papa i djeca: Moram poštivati i onoga koji me ne voli.
Papa Franjo: I onoga koji mi je učinio zlo, dobro razmislite o ovome: što da radim? Ako me osoba povrijedila, mogu li ja i nju povrijediti?
Djeca: Ne …
Papa Franjo: Ne. Nije lijepo. Mogu li nazvati mafiju da nešto poduzme?
Djeca: Ne …
Papa Franjo: Niste uvjereni… Može li se to učiniti?
Djeca: Ne …
Papa Franjo: Mogu li se postići dogovori s mafijom?
Djeca: Ne!
Papa Franjo: Ne! Čak se i oni [koji su nas povrijedili] moraju poštivati. Dobro ste odgovorili. Pogledajte s koliko stvari možemo pomoći Isusu da spasi svijet. A ovo je prekrasno, jako je lijepo! Što ako sam napravio domaću zadaću i mama mi dopusti da izađem i igram se s prijateljima ili s prijateljicama ili igram neku igru, je li to lijepo?
Djeca: Da!
Papa Franjo: Pomaže li igranje – dobro razmislite – igranje, dobro igranje, Isusu da spasi svijet?
Djeca: Da!
Papa Franjo: Niste uvjereni…
Djeca: Da!
Papa Franjo: Da! Jer radost pomaže Isusu da spasi svijet. Recimo svi zajedno.
Papa i djeca: Radost pomaže Isusu da spasi svijet.
Papa Franjo: Radost je vrlo lijepa, vrlo lijepa stvar. Jeste li vi danas radosni?
Djeca: Da!
Papa Franjo: Da? Jeste li radosni?
Djeca: Da!
Papa Franjo: I ovo je vrlo lijepo. I vjerujem da sam ovim odgovorio „što možemo učiniti da pomognemo Isusu da spasi svijet“. I o tome razmišljajte, poslije, uvijek.
Tada, kad sam bio tvojih godina, igrao sam nogomet. Znate, nisam bio dobar u nogometu, a kod nas se oni koji nisu dobri u nogometu nazivaju „pata dura“ (tvrda noga). Jesi shvatio? Bio sam teška noga, i iz tog sam razloga obično igrao kao vratar, da se ne bih pomaknuo: to je bila moja uloga… Nije ružna riječ, ovo, može se reći, teška noga, nije ružna riječ.
A drugo je pitanje bilo: kako sam razumio svoj poziv. Svatko od nas ima svoje mjesto u životu. Isus želi da se jedan vjenča, zasnuje obitelj, želi da drugi bude svećenik, druga da bude redovnica… Ali svatko od nas ima stazu u životu. A za većinu je to da budu poput vas, poput svih, poput vaših roditelja: vjernici laici koji čine lijepu obitelj, koji podižu djecu, koji ih poučavaju u vjeri… I ja sam bio u obitelji: bili smo petorica braće, bili smo sretni. Tata je radio, došao je s posla… – u to je vrijeme bilo posla – i igrali smo se… Jednom – nasmijat ću vas, ali nemojte raditi ono što vam kažem! – Organizirali smo natjecanje u igranju padobranaca, uzeli smo kišobran i otišli na terasu, a jedan od moje braće skočio je prvi, s terase. I život mu je spašen za dlaku! To su opasne igre. Ali bili smo sretni. Zašto? Jer su nam tata i mama pomagali da nastavimo dalje, u školi, i njima je bilo stalo do nas. Jako je lijepo, jako je lijepo… Slušajte dobro: jako je lijepo u životu biti oženjen, jako je lijepo. Jako je lijepo imati obitelj, oca i majku, imati bake i djedove, stričeve… Jeste li razumjeli ovo? To je vrlo lijepo, to je milost. I svatko od vas ima roditelje, ima bake i djedove, ima stričeve, ima obitelj. A zašto ih sada ne bismo pozdravili? Pljesak svima njima, svima njima… [pljesak] Vaši se roditelji žrtvuju za vas kako biste odrasli, a ovo je lijepa stvar, prekrasan poziv: osnovati obitelj.
Ali postoji i drugo zvanje: biti redovnica, biti svećenik. I jednog dana osjetio sam – ali odjednom – da mi je bilo 16 godina i osjetio sam da Gospodin želi da budem svećenik. Ovdje sam! Svećenik sam. Ovo je odgovor. Osjeti se u srcu: kad momak osjeti suosjećanje u svom srcu i onda ta simpatija nastavi, a on osjeća ljubav prema djevojci, a zatim se zaruče, a zatim vjenčaju, tako se u srcu osjeti kada ti Gospodin kaže: „Moraš nastaviti na putu da postaneš svećenik“. I tako sam osjećao. Kao što se dobre stvari osjećaju u životu. Jer to je lijepa stvar! Shvatio si?
Pa, dosta vam je ovdje, sunce je jako…
Djeca: Ne!
Papa Franjo: Sada puše povjetarac, ali …
Ne sjećam se: moram li šamarati onoga koji me ne voli?
Djeca: Ne!
Papa Franjo: Ah! Zaboravio sam. I moram li se moliti za osobe koje me mrze?
Djeca: Da!
Papa Franjo: Da, da: moliti za onog koji me ne voli, za to… moram moliti. I moram li biti poslušan mami i tati?
Djeca: Da!
Papa Franjo: Ja ili susjed?
Djeca: Svi!
Papa Franjo: Ah, svi! Svi recite „ja“.
Djeca: Ja!
Papa Franjo: Moram slušati tatu i mamu : svi!
Djeca: Moram slušati tatu i mamu.
Papa Franjo: Vrlo je važno, jer se oni žrtvuju za nas. Jeste li razumjeli?
Djeca: Da.
Papa Franjo: Vrlo dobro. Što ćemo sada? Evo, pomolimo se. U prvom smo pitanju razgovarali o molitvi. Sada se pomolimo jedni za druge. Svi se primite za ruke. Kao braća, kao prijatelji. Svi se primite za ruke. I pomolimo se Gospi, koja je naša Majka: Zdravo, Marijo,…
A sada ću vam dati sve blagoslove. U tišini, svatko od vas neka misli na roditelje, rodbinu, prijatelje, neka misli i na neprijatelje, ljude koji vas mrze ili koji vas ne vole. I neka se ovaj blagoslov spusti i na njih, na sve.
[Blagoslov]
Hvala!
Susret sa zajednicama Neokatekumenskog Puta.
Župnik:
Sveti Oče, dobrodošao među nas. Kratko predstavljanje. Ovaj susret koji ovako kratko imamo povezan je sa stvarnošću Neokatekumenskog puta, koji se rodio ovdje, u ovoj župi, prije otprilike 30 godina. Bilo je raznih evangelizacija: postoji pet zajednica i dvije zajednice u misiji, koje je vaš prethodnik Benedikt XVI. poslao prije osam godina i poslao ih ovamo, u ovo predgrađe Rima da evangeliziraju one koji su daleko. Dvije su zajednice: jedna dolazi s Piazze Bologne, dakle putuje 50 kilometara da bi došla ovdje, svake srijede i subote; i još jedna iz San Leonarda Murialda: svakog utorka odlaze svojim kućama posjetiti svoje obitelji, moliti se s njima, dati riječ, saslušati, a to je urodilo mnogim plodovima. U ovoj našoj župi nije mnogo ljudi: Vi vidite toliko ljudi, sada, danas; no mislim da je ovo što danas vidite plod svega što su posljednjih godina učinili moji prethodnici, a također i ove stvarnosti naše župe. Zaista sam zahvalan Gospodinu – i ja dolazim iz Redemptoris Mater, tamo sam bio u sjemeništu, prije sam bio u itineranciji; sada sam 12 godina u ovoj župi kao župnik. Zadovoljan sam. Imao sam mnogo poteškoća, ali i puno radosti. Moram reći da su ta braća – ne samo oni, već i drugi – svjedočili vjeru, dali su svoj život i ojačali moj poziv. Kad sam bio u krizi, posljednjih godina, podržali su me upravo oni – dirnut sam jer mislim da nisam trebao biti ovdje. Stoga zahvaljujem Bogu, zahvalan sam što sam prezbiter, što sam svećenik i služim Rimskoj Crkvi. I poslušnost Vama, kao Petrovom nasljedniku, prije svega.
Papa je pozdravio Neokatekumenske zajednice ističući da je „krštenje ono što nam daje snagu za poslanje“: Jedan od vas rekao mi je da ako je Put prisutan u ovoj župi, to je zahvaljujući ovoj osobi [župniku]. Ali ima jedna lijepa stvar: on nije rekao: ako je Put ili ova župa jaka, ako imamo mnogo djece, ako imamo takvu zajednicu i također misionare, to je zato što smo imali svećenike misionare, ne. [Rekao je kako] ste to bili vi, misionari. Jer milost poslanja dolazi iz krštenja: upravo nam krštenje daje snagu za poslanje, a kršteni su laici oni koji moraju biti misionari. Tada i mi, svećenici, časne sestre, biskupi, svi. Ali laici moraju nastaviti dalje. To je rekao župnik: činjenica da posjećuje obitelji, sluša ih… To nije u kanonskom pravu, ali je vrlo važno: „apostolat uha“. Slušati. „Ali, oče, gubi se puno vremena…“. Ne, zaradio si! Slušati; tada ćete u određenom trenutku izgovoriti riječ i ta će riječ niknuti, to će biti sjeme, nastavit će se. Ali [prvo morate] slušati. Danas treba čuti ljude. Svi razgovaraju, razgovaraju o svemu… Ali, razmislimo… Reći ću vam svoje osobno iskustvo – i ja mogu osobno svjedočiti: vi volite svjedočanstva, zar ne? [smijeh, smiju se] -: koliko sam puta čuo ljude koji su dolazili k meni da me pitaju za savjet, a ja sam šutio, puštao sam ih da razgovaraju, razgovaraju, razgovaraju… i onda su rekli: „Da, istina je: Imate pravo“. Nisam govorio! Ali Duh Sveti koji su imali iznutra govorio je i našli su put. Ali trebalo im je uho, i svi imate ovo iskustvo. A ako netko počne govoriti, nemojte reći: „Ne, ali ovo…“. Ne objašnjavajte ništa, sve do trenutka kad vam Duh kaže: „Govori“. Sjetite se apostola Filipa: on je krstio, evangelizirao i Duh mu reče: „Kreni tim putem …“. I tamo je našao kola na kojima je bio gospodin, ministar gospodarstva kraljice Etiopije. Ali on je bio Židov i čitao je proroka Izaiju. A Filip nije rekao ni riječi; samo, pridružio se kolima; onaj ga je pogledao, a Filip ga je pitao: „Reci mi, razumiješ li ovo?“. „A kako to mogu razumjeti ako mi to nitko ne objasni?“. Upravo je on pitao. Filip je šutio. Natjerao ga je da uđe na kola, objasnio mu je… I on, kad su pronašli malo vode u pustinji…: „Zašto se ne mogu krstiti?“. Slušanje. Isprva su slušali, a zatim su progovorili i riječ. Ali ako uđeš u kuću, pokucaš na vrata, oni otvore vrata i kažeš: „Došao sam navijestiti Evanđelje, Kristovo spasenje“, otjerat će te i pokvarit ćeš djelo Duha Svetoga. Slušati. Zatim, dok slušaš, molitva: „Gospodine, daj mi pravu riječ“. To toliko dobro donosi u posjećivanju obitelji: odabir prave riječi. Ali nakon ispada, nakon što su si sve dobro objasnili. A onda ići dalje, u zajednici, zbližavati ljude kako bi se dobro osjećali… Ovako se obavlja poslanje. Jedna od najljepših slika koju Isus koristi za poslanje jest slika sijača: sijanje. Sjeme Riječi je bačeno… I u odlomku Evanđelja kaže: „Spavao on [sijač] ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako”, Gospodin je taj koji čini da raste. Uvijek surađujte s Gospodinom, uvijek. Molim vas, ne budite prozelitisti, već evangelizatori. Ružno je otići u obitelj kako bi stekao dodatnog partnera u ovoj crkvenoj tvrtki: to nije to. Prozelitizam ne djeluje. Papa Benedikt izrekao je izraz koji ne smijemo zaboraviti: „Crkva ne raste prozelitizmom, već privlačnošću“, odnosno svjedočenjem i služenjem. Budite sluge svih i tako su stvari lijepe.
Zatim, dolaze trenuci krize – župnik je govorio o svojoj, koju je imao. Ali mogao bih vas priupitati – neću! -: tko od vas nije imao krizu, podignite ruku. Svi smo ju imali. Svi. A Gospodin je uvijek pored nas postavio nekoga tko nam je pomogao. Kada si u krizi, dopusti da ti se pomogne. Pitaj za pomoć. Ne zatvaraj se, traži pomoć. Traži milostinju u milosti, a to uvijek dolazi preko brata, sestre. Stalno. Jer je Evanđelje takvo. Anđeli ne propovijedaju: anđeli slave Boga i čuvaju nas, ali tko treba propovijedati? Mi. Svi mi. I ovo je put.
Zahvaljujem vam na onome što radite. Hrabri ste. A ovi dragulji koji su ovdje, vaša djeca, također su obećanje za budućnost Crkve. Odgajajte ih kao dobre kršćane. I sviđa mi se kako pjevate. Prije nego što vam udijelim blagoslov, mogli biste pjevati pjesmu Gospi… Kada sam ušao, otpjevali ste jednu… Znate li neku drugu…
[pjesma] Zdravo, kraljice nebeska
Hvala vam. Sad ću vam dati blagoslov
[Blagoslov]
Molim vas, molite za mene: nemojte zaboraviti!
Susret sa siromasima
Župnik:
Sveti Oče, htio sam vam malo objasniti kako je rođena ova inicijativa. Rođena je kao plod biskupijske konferencije čija je tema bila „Euharistija i svjedočenje ljubavi“. Nakon što su naši suradnici sudjelovali na ovoj konferenciji, a zatim na susretu koji smo imali s vama, želja je naše župe – župljana – bila učiniti nešto konkretno. Ovdje nije bilo ničega. Dočekali smo ih ovdje gdje primaju obrok. Godinu dana, svake druge subote, svakih 15 dana, u suradnji s ostalim župama naše prefekture. Radimo u subotu, druga župa u nedjelju, kako bismo više ili manje pokrivali tjedan. Oni su – ovo je voće – oni su voće, plodovi, naši dragulji, u određenom smislu – kako ih Vi zovete. I na to smo zaista ponosni, ali ne po tko zna čemu , već zato što toliko ljudi sudjeluje, čak i ako ne dođu u župu. Donose darove, daju mi darove, donose mi hranu… Koristimo našu „banku hrane“… I poslije, imamo 50 obitelji kojima dajemo hranu naše župe. Vidite da je stvarnost vrlo raznolika. Posljednjih godina postalo je još gore: imali smo očeve koji su ostali bez posla, a moraju uzdržavati svoje obitelji ili su razvedeni jer ne mogu uzdržavati svoje obitelji… Mnogi su ljudi prošli i svaki od nas ostavio nam je blagoslov za sve nas. I ovdje ima onih koji surađuju, koji služe: ima oko 15 ljudi. Ovdje imamo kuhinju: ovdje kuhamo. Činio sam to ilegalno, inače to ne bih mogao, jer što mi radimo? A tek birokracija… stvar se mora kretati u nekom smjeru – da, dobro je učinjeno – ali bacili smo se i župljani su me u tome ohrabrili i zadovoljan sam. Nudimo Vam ga na poklon.
Papa Franjo:
Hvala. Župnik je rekao riječ „dragulji“: oni koji trebaju, najpotrebitiji u župi, dragulji su župe. Ovdje u Rimu poznajete tradiciju đakona svetog Lovre, kada su mu u prvim danima progona pregovaračke vlasti obećale spasiti živote svih kršćana i zatražile – jer je bio blagajnik, upravitelj – da donese sve blago Rimske biskupije. Na dan kad ih je trebao dovesti, otišao je sa svim siromasima u gradu. Siromasi su blago Crkve. Loša je stvar, mnogo puta patimo, kako je rekao župnik, kad nema hrane ili nedostatka posla ili razvoda ili mnogih stvari… I Crkva mora paziti na siromašne jer su njezino blago. Pravo, blago, živo blago. Istina je, Gospa je naše blago, ali ona je na Nebu, ona nam pomaže; Isus u euharistiji, u šatoru; a siromašni su živo blago Crkve. A kad Crkva, neka crkva ili župa ili zajednica zaborave siromašne, rekao bih da euharistiju slavi loše ili ju zapravo ne slavi. Slavi ju, ali ne razumije to blago euharistije ako nije sposobna razumjeti blago siromaha. Istina je da je siromaštvo križ, ali Isus je to živio: bio je siromašan, živio je to. Bio je siromašan. Vodio je siromašan život, kao i prvi kršćani, iako mnogi siromašni, ali imali su vjeru u Isusa i slijedili Isusa. I tako, budući da su siromašni bogatstvo Crkve, Isus također kaže: „Pazite, jer postoji još jedna riznica: bogatstvo, previše bogatstva. A ona uništavaju dušu“. Ovo je Evanđelje. Nije to iz ljutnje na bogatu osobu, ne. Moli se za njega. Moramo se moliti da se ne pokvari, da se stvari mogu nastaviti. Ali đavao uvijek ulazi kroz džepove: pokvari… Župnik je rekao da je kuhinju napravio najbolje što je mogao jer birokracija… Birokracija… Kažu ti: „Da, da, moramo ovo, ovo…“ – „Ali to je previše komplicirano, zar ne postoji drugi način?“ – „Da…“ [čini gestu rukama] birokracija se obično rješava podmićivanjem. Ali vidite li? [pokazuje na sobu u sobi] Ovo je dobar način, dobar način… On [župnik] to je učinio, kako je želio, i nema problema. Ali ovo govorim kako biste bili oprezni: istina je, nemati ono što je potrebno ružan je križ. To je istina. Ali znajte da su siromašni blago Crkve i da se Crkva, svećenici, biskupi, Papa moraju brinuti o siromašnima, o onima koje društvo odbacuje. Koliko ih danas ostaje bez posla! Koliko ljudi ne mogu kući ponijeti kruh! A kad muškarac, žena koja mora donijeti kruh kući nema posla, osjeća se kao bez dostojanstva: jer nam rad daje dostojanstvo. Crkva mora biti blizu siromašnih… Isus nije rođen u Herodovoj palači, rođen je u jaslicama. I to moramo znati. A također se moramo moliti za bogate, za bogate koji imaju previše, koji ne znaju što bi s novcem i žele više. Jadnici. Isus nam u Evanđelju pripovijeda o onom bogatašu koji je priredio gozbe i zabave, a na vratima je imao siromaha, a siromah je bio sa psima i jeo stvari koje su padale s bogataševog stola. Isus nam to govori. Ne smijemo mrziti bogate, ne: to nije kršćanski. Moramo se moliti za njih kako bi dobro iskoristili bogatstvo, jer bogatstvo nije njihovo: Bog je taj koji im ga je dao na upravljanje. A bogati, oni koji ne razumiju ovu poruku, stavljaju bogatstvo u svoj džep: to je ružna stvar. Ali postoje ljudi koji imaju novac i velikodušni su, pomažu, vode skroman život, jednostavan život, radni život. Ne trebaš mrziti, ne, ne! Molite za one bogate koji nisu razumjeli da njihovo bogatstvo nije za njih, već da ga daju, da njime upravljaju. Ako ga ne upravljaju, đavao ga primjenjuje protiv njih.
Blagoslivljam vas. Želim vam da vam je Gospodin blizu, da je blizu vašim patnjama, kojih je mnogo. Najbolje što možete učiniti je moliti se za one koji mogu riješiti vašu situaciju, ali zbog sebičnosti ili nesvjesnosti ne znaju ili ne žele.
[Blagoslov]
I vi molite za mene!
Propovijed s euharistijskog slavlja
Čuli smo kako se Isus oprašta od svojih na Posljednjoj večeri, traži od njih da se drže zapovijedi i obećava da će im poslati Duha Svetoga: „I ja ću moliti Oca i On će vam dati drugoga Branitelja“ – „Paraklet“ znači „Zagovornik“- „još jednoga zagovornika da bude s vama zauvijek: Duha istine“ (Iv 14,16-17). A Duh Sveti je u nama – u svakome od nas – i mi smo ga primili u krštenju: primili smo ga od Isusa i od Oca. Na drugom mjestu [Novoga zavjeta], apostol nam govori da čuvamo Duha Svetoga, a još nadodaje: „Ne žalostite Duha Svetoga“ (usp. Ef 4,30), kao [da kaže]: „Budite svjesni da u sebi imate samog Boga, Boga koji vas prati, koji vam govori što morate učiniti i kako to morate učiniti; Onaj koji vam pomaže da ne pogriješite, tko vam pomaže da ne skliznete u napast; zagovornik: Onaj koji vas brani od zloga“. A ovaj Duh je ono što Petar, u drugom čitanju, kaže da će nam pomoći: „Krist neka vam bude svet, u srcima vašim“ (usp. 1 Pt 3,15). Kako? Uz molitvu klanjanja i puštajući da nadahnuća Duha Svetoga izrone. On nam je rekao: „Ovo je dobro, ovo nije dobro, ovo je pogrešan put, ovo je pravi put…“: vodi nas naprijed. A kad nas ljudi pitaju za objašnjenja, zašto smo mi kršćani takvi, Petar kaže: „Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama“ (usp. 1 Pt 3,15). Kako to treba učiniti? Petar nastavlja: „Ali, blago i s poštovanjem“ (r. 16). I ovdje se želim zaustaviti.
Jezik kršćana koji čuvaju Duha Svetoga koji nam je dan kao dar, onih koji znaju da imaju Duha koji im objašnjava [istinu], ovaj je jezik poseban jezik. Ne smiju govoriti na latinskom: ne, ne. To je drugi jezik. To je jezik slatkoće i poštovanja. I ovo nam može pomoći razmisliti kakav je stav nas kao kršćana. Je li to stav slatkoće ili srdžbe? Ili je pak gorak? Tako je ružno vidjeti one osobe koje kažu da su kršćani, ali su pune gorčine… Slatkoće. Jezik Duha Svetoga je sladak, a Crkva ga naziva „slatkim gostom duše“, jer je sladak i daje nam slast. I poštovanje. Uvijek poštujte druge. Uči nas da poštujemo druge. A đavao, koji zna kako nas oslabiti u službi Božjoj, a također i kako nas oslabiti u ovom čuvanju Duha Svetoga u nama, učinit će sve da naš jezik ne bude nježan i prepun poštovanja. Čak i unutar kršćanskih zajednica.
Danas sam u Angelusu [Regina Coeli] rekao i želio bih to ponoviti: koliko ljudi pristupa jednoj župi, na primjer, tražeći taj mir, ovo poštovanje, tu slatkoću i nailazeći na unutarnje borbe među vjernicima. Umjesto slatkoće i poštovanja, nailazi na ogovaranja, klevete, natjecanja, suparništva, jedno protiv drugog…; ne susreće zrak tamjana, nego zrak čavrljanja… I što onda kaže? „Ako su to kršćani, radije ostajem poganin!“. I odlazi razočaran. Budući da ovi ne znaju zadržati Duha, a ovim „jezikom“ izgleda kao da ih promatra u ambiciji, u zavisti, u ljubomori, u tolikim stvarima koje nas dijele, tjeramo ljude. Mi smo ti koji ih odgurujemo. Ne dopuštamo da se nastavi djelo koje Duh radi, privlačenje ljudi. Volim se stalno vraćati na ovu temu, jer kažem vam – kažem vam s jasnoćom! – da je ovo najčešći grijeh naših kršćanskih zajednica.
Kad sam kadio Gospu, malo sam spustio pogled i vidio zmiju, zmiju koju Gospa gazi, zmiju otvorenih usta i jezik kako izlazi. Dobro će vam doći ako pogledate kakva je kršćanska zajednica koja ne čuva Duha Svetoga s nježnošću i poštovanjem: ona je poput one zmije, s ovoliko dugim jezikom… Jednom mi je župnik rekao, govoreći o ovoj temi: „U mojoj župe postoje neki koji se mogu pričestiti s vrata: jezičinom koju imaju dođu do oltara!“. Neki od vas mogu reći: „Ali Oče, Vi, uvijek s istom temom!…“. Ali to je istina! Ovo nas uništava! Moramo čuvati Duha Svetoga…, a ne stvari kojima nas zmija – đavao – poučava.
Oprostite ako se uvijek tome vraćam, ali vjerujem da je ovo neprijatelj koji uništava naše zajednice: brbljanje. Možda će vam dobro doći, ne danas – neki dan, neki drugi dan – kad odete pozdraviti Gospu, pogledajte malo dolje i vidite taj jezik [zmije] i kažite Gospi: „Gospo, spasi me: ne želim biti ovakav. Želim zadržati Duha Svetoga kao što si ga ti čuvala”. Čuvala je Duha, koji je tada došao i učinio je majkom Sina Božjega.
Sestre i braćo, zaista: zbog ovog me boli srce; to je kao da bacamo kamenje među sebe, jedno protiv drugog. I đavao se zabavlja: ovo je karneval za đavla! Molimo ovu milost: čuvajmo Duha Svetoga koji je u nama. Ne žalostite ga, kao što kaže apostol Pavao. Ne žalostite ga. I neka naš stav pred svima – kršćanima i nekršćanima – bude stav nježnosti i poštovanja, jer Duh Sveti s nama djeluje ovako: s nježnošću i poštovanjem.