Predraga braćo:
U ovom euharistijskom slavlju zahvaljujemo Bogu što je učinio da se Kiko rodio danas prije osamdeset godina i istovremeno se sa zahvalnošću u molitvi prisjećamo njegova oca i njegove majke koja ga je rodila.
Još jedan razlog za zahvalnost Gospodinu je što ga je obdario tolikim različitim darovima i što nam je dao, u suradnji s Carmen Hernández, Neokatekumenski Put, na čemu smo svi ovdje prisutni dužni i zahvalni.
Očevi Crkve govore o prvom rođenju, prirodnom, i drugom rođenju koje se događa u krštenju, kada nas Crkva dočekuje u svojem krilu. Možemo reći da je ovo drugo rođenje, zahvaljujući Neokatekumenskom Putu, dugom, postupnom i progresivnom, omogućilo da u svima nama nastane i raste bogatstvo i potencijal našeg krštenja kroz koje smo se preporodili, „ne iz raspadljivog sjemena, nego besmrtnog, odnosno iz žive i vječne Božje Riječi“, u našim zajednicama.
Papa Ivan Pavao II. je u svojim susretima s neokatekumenskim zajednicama rimskih župa govorio o ovom sjemenu vječnog života primljenom u krštenju, kao o sjemenu gotovo mrtvom u životu mnogih kršćana, ali u auli Pavla VI., na audijenciji za mlade s Puta s obzirom na Svjetski dan mladih u Denveru snažno naglasio: „Krštenje nije statično, zabilježeno u župnim knjigama i gotovo. Ne, nije statično, već je dinamično: upravo ono izaziva put kršćanskog života“ (Rim, 28. ožujka 1993.). Dinamična karakteristika krštenja je skriveno blago s ogromnim mogućnostima razvoja koje nam omogućuje da već sada uživamo u vječnom životu.
Naša prisutnost danas ovdje je očitovanje zahvalnosti Bogu i Kiku što su nam pomogli da u svojem životu pronađemo VJERU, taj „dragocjeni skriveni biser“ koji je pozitivno promijenio naš život, podržani smo i potpomognuti od katehista i Božjeg djelovanja u našem životu i životu braće iz zajednice.
Danas se među nama ispunja Riječ iz Prvog čitanja, iz Prve Ivanove poslanice, koja kaže: „I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu.“ (1 Iv 4,16).
Draga braćo, korijen dubokog zajedništva koje nas danas ujedinjuje u ovom slavlju upravo je ljubav koju je Bog izlio u život svakoga od nas, pa je proslavljanje Kikovih osamdeset godina radost i neizmjerna zahvalnost njemu, Carmen i Gospodinu u ovoj euharistiji koju slavimo.
Čak je i Evanđelje po Marku koje smo navijestili danas ispunjeno među nama.
Slušali smo kako „Isus naređuje učenicima da uđu u čamac i da prijeđu na drugu stranu“. Kiko i Carmen, a poslije i svi mi, također smo bili privučeni Isusom Kristom preko navještaja Kerigme i bili smo prisiljeni spustiti se na brod Neokatekumenskog puta kako bismo prešli, od etape do etape, do druge obale, kako nam je mnogo puta rekla Carmen, počevši pomalo iskušavati Božju prisutnost u našim srcima da bi došli do razmatranja Božjeg lica u vječnom životu.
Razmišljajući o Kiku, nakon što sam s njim živio gotovo pedeset godina, kako je i sam svjedočio u „Bilješkama“, uspio sam vidjeti kako je karizma koju mu je Bog dao, prenoseći mu izvanrednu revnost koja ga je potaknula na davanje života iz dana u dan, slijedeći smjernice od Gospodina, istodobno je iskusio svoju slabost i neprimjerenost pred poslanjem koje je, kako je i sam osjećao, daleko premašilo njegovu ljudsku snagu.
Poput apostola u današnjem Evanđelju, iskusio je strah kad su prijeteći valovi napali brod Neokatekumenskog Puta. Optužbe, klevete, nesporazumi, prijeteće vode. Ali, svaki put Gospodin je smirivao vode očitujući svoju prisutnost i darujući snagu i utjehu.
Nakon pedeset godina svi smo svjedoci čudesa koje je Gospodin učinio među nama i zato, zajedno s Kikom, zahvaljujemo Gospodinu na ovom euharistijskom slavlju.
Ne želim više duljiti kako ne bih zloupotrijebio vaše strpljenje, ali želio bih samo spomenuti apostolsku plodnost u ovih Kikovih osamdeset godina: zajednice po cijelom svijetu, revnost i velikodušnost itineranata, obitelji u poslanju, sjemeništaraca i svećenika nastalih iz brojnih „Redemptoris Mater“, „Missio ad Gentes“, „Communitates in Missionem“, a da ne spominjemo veliki doprinos obnovi sakralne umjetnosti i arhitekture u duhu Drugog vatikanskog koncila, kao i na polju sakralne glazbe skladajući himne i pjesme, a odnedavno i simfoniju posvećenu „Patnji nevinih“.
Za kraj, pozivam vas da pročitate govor koji je nedavno održao kardinal Rouco u Berlinu, na predstavljanju Kikove knjige „Bilješke“.
Prvi je to govor koji je održao vrsni teolog i kanonski pravnik, kao i nadbiskup madridski u miru, koji je uvijek pratio i podržavao Kika i Carmen svojom bliskošću, ljubavlju i osjećajnošću. Kardinal Rouco u ovom govoru opisuje društveno i crkveno okruženje posljednjih godina Drugog vatikanskog koncila u kojem je Gospodin nadahnuo Kika posredstvom Djevice Marije da formira „zajednice koje žive u poniznosti, jednostavnosti i zahvaljivanju. Drugi je Krist“. Proročko nadahnuće, koje danas vidimo ostvareno, zahvaljujući potpori pape Pavla VI., pape Ivana Pavla I., pape Ivana Pavla II., pape Benedikta XVI., pape Franje koji je u svečanom slavlju 50. obljetnice Neokatekumenskog Puta u Rimu potvrdio: „Draga braćo i sestre, vaš je Put velika Božja milost za Crkvu našeg vremena“.
Zbog svega ovoga, pridružimo se sada u pjesmi zahvale (euharistije) našeg Gospodina Isusa Krista, u zajedništvu sa cijelom Crkvom.