Katolička akademija u Berlinu

10. lipnja 2018.

Ovo je govor kardinala Rouca na predstavljanju knjige „Bilješke“ Kika Argüella u Berlinu

Ovo je prvi govor izvrsnog teologa i kanonskog pravnika, madridskog nadbiskupa u miru, koji je uvijek pratio i podržavao Kika i Carmen bliskošću, ljubavlju i osjećajnošću. U ovom govoru kardinal Rouco opisuje društveno i crkveno okruženje tijekom posljednjih godina Drugog vatikanskog koncila u kojem je Gospodin nadahnuo Kika kroz Djevicu Mariju, da stvara „zajednice koje žive u poniznosti, jednostavnosti i zahvaljivanju. Drugi je Krist“. Proročko nadahnuće koje danas vidimo ostvareno.

Kardinal Rouco: cijenjene dame i gospodo:

Velika mi je čast i istinska radost predstaviti knjigu „Bilješke 1988-2014” Kika Argüella, osnivača „Neokatekumenskog Puta“, zajedno s nedavno preminulom Carmen Hernández i ocem Marijom Pezzijem. Odustajanje od prevođenja španjolske riječi „Anotaciones“ na njemački nedvosmisleno pokazuje njezinu posebnost: jesu li to samo puke napomene? Jesu li pak jednostavne bilješke uz osobni i crkveni kurikulum? Ili pak autobiografske bilješke? Ili je to doista dnevnik ograničen na određeno vremensko razdoblje? S obzirom na to da se zapravo distribucija teksta vrši u obliku bilješki koje se svakodnevno bilježe – iako s preskakanjem datuma, čak i godina – događaji, susreti, duhovna i religiozna iskustva, intimna iskustva molitve, napisana pjesnički. Prva bilješka zabilježena je 11. srpnja 1989. u Pieve di Cadore; posljednja 20. kolovoza 2014. u špilji planine Moratalle blizu Caravaca de la Cruz u Murciji, Španjolska.

Nakon intenzivnog čitanja, međutim, pala mi je na pamet riječ koja mnogo više odgovara naslovu knjige: ispovijesti.

1. Da, autor se prepoznaje kao izgubljeni sin ne samo Crkve već i Boga, koji je primio izvanrednu milost majčinskom blizinom Marije, Gospodinove majke, a to je milost neodoljivog obraćenja njegove duše Isusu Kristu, njegovu Gospodinu i Spasitelju. Njegova milosrdna ljubav, koja ga preplavljuje, dotakla mu je srce u odlučujućim godinama za budućnost osobe, godinama ljudskog i duhovnog rasta mladosti koja je sazrijevala: odlučujućoj za spas ili propast čovjeka. On to ovako izražava: „Prišao si mi i razapeo sam te. Nisi se opirao zlu, nisi pobjegao, nastavio si me ljubiti, želio si ući u mene. Ubio sam te kad je tvoj JA postao TI. Prikazao si se za mene, ubojicu, i Bog Otac prihvatio je tvoj prinos i uskrisio te. Oprostio si mi i učinio si me zauvijek jednim tijelom s Tobom. Pojavila se ljubav koju nisam poznavao“ (bilješka 22). „Jao, kakva je bol moj život i moji grijesi bez tebe!“ (bilješka 18). Potječući iz madridske obitelji srednjeg staleža, talentirani mladi slikar – koji je krajem 1950-ih osvojio državnu nagradu za španjolsko slikarstvo i s obećavajućom budućnošću – našao se uronjen u vrlo duboku duhovnu krizu i osjećao se pozvan od Gospodina da svoju sudbinu podijeli sa siromašnima madridskog predgrađa. Grad s blatnim četvrtima koji raste i postaje grad s milijunom stanovnika, opterećen ogromnom težinom raznih društvenih problema. Tako je Madrid, glavni grad Španjolske, izgledao svega dvadeset godina nakon završetka tri godine građanskog rata. S Biblijom u ruci i gitarom na ramenu, mladi slikar Kiko Argüello s dugom bradom i zapuštenom odjećom – pravi hipi! – otišao ususret najsiromašnijima tijelom i dušom u barake napuštenog predgrađa tog velikog grada koji je demografski i arhitektonski rastao vrtoglavim tempom. Ono što je za njega vrijedilo bio je izravan, snažan i istodobno skroman navještaj evanđeoske Kerigme ljudima u kojima je snaga grijeha i smrti djelovala na najviše deprimirajući način, ranjavajući najelementarnije aspekte ljudskog dostojanstva. S tim najsiromašnijima među siromasima, Kiko je dijelio stol i krov, prijateljstvo i spremnost za služenje, jednom riječju, njihovoj sudbini: s Marianom, pijanim tolikih noći, s Joaquínom i Antonijom, Joséom Agudom i Rosarijom… s gospodinom Juanom koji je „spavao u smeću“, s Carmen „bis“ , Marianovom suprugom, s „Chulom muletasom“, „frajerom sa štakama“, koji je prosio u podzemnoj željeznici… i s mnogim drugima. Carmen „bis“, kako bi je razlikovao od Carmen Hernández: bila je žena iz središta Madrida, iz dobre obitelji, koja je s vremena na vrijeme odlazila među stanovnike baraka noseći lijekove. (Bilješka prevoditelja). A onda i s petnaest izlizanih pasa, bez gospodara, koji su ga napadali i slijedili… i progonili!, do autobusa i stanice podzemne željeznice Atocha, dok ih, napokon, policija nije zaustavila i izbacila. „Psi su me tako sretni ispratili“, pripovijeda, „uz stepenice. I bilo je beskorisno reći da nisu moji… “. Na ovom području, ljudski opustošenom – zvalo se „Palomeras“, rođena je prva mala neokatekumenska zajednica.

Predavanja profesora Pedra Farnésa na Pastoralnom institutu u Madridu, na kojima se dogodio susret s Carmen Hernández, značila su za njega intelektualno otkriće teološke dubine na osnovi ekleziološke i liturgijske obnove Drugog vatikanskog koncila, koja bi trebala pružiti zdrav i čvrst temelj za crkvenu i duhovnu formaciju prvih neokatekumenskih zajednica, za ono što se odnosilo na nauk, katehezu i liturgijsku praksu. U ovom razdoblju rođenja Neokatekumenskog puta nije nedostajalo pastoralnog razumijevanja, kanonske potpore i osobne simpatije tadašnjeg madridskog nadbiskupa Casimira Morcilla, jedne od najvažnijih ličnosti, među najboljima od tadašnjeg modela biskupa po uzoru na Drugi vatikanski sabor. Na tom početku novog oblika evangelizacije, uistinu punog pustolovina, Kiko Argüello je s ugodom osjećao Gospodinovu blizinu, uočljivu u dubini njegove duše: „Moj život bio si Ti, Gospodine, … i tvoja stalna prisutnost“:

„Isuse moj … Ljubav, tvoja ljubav prema meni, totalna, apsolutna, beskonačna, puna nježnosti i smilovanja. Sigurno jesi, Gospodine. Volio bih biti i biti u Tebi, zoro ljubavi, vječnoga života.“ (bilješka 459).

Odgovor na pitanje zla – „Kakvo otajstvo zla! Zašto? Krade se, laže se, čini se preljub, ubija se, ubija se… poludjeli razum i potonula duša“- to je On, Njegovo milosrđe!

„Po skrivenom putu, u toj mračnoj šumi, na tajnom prikrivenom stubištu od tisuću jecaja ljubavi, bolnom dušom… O Isuse, smiluj se meni!… Učini me jednim, savršeno jednim u Tebi“. (bilješke 456-461).

2. Priznanja o izvanrednoj karizmi primljenoj i prihvaćenoj za dobro sveopće Crkve.

Bilo je to povijesno-duhovno vrijeme koncilskog iskustva koje će obilježiti jednu epohu u povijesti Crkve. Vrijeme puno pastoralnih pitanja, sumnji i zabuna; ali i energičnijeg teološkog i pastoralnog uzdaha. U toj povijesno spasonosnom povoljnom trenutku, konjunkturi za Crkvu, Gospodin, njezin Božanski utemeljitelj, njezina glava i vrhovni pastir, istinski i nevidljivi, kao što se događalo u svim njezinim povijesnim fazama prijelaznog obnavljanja, ispunilo ju je onim posebnim darovima Duha Svetoga, tj. izvanrednim „darovima“, „charismata clarissima“, o kojima je Drugi vatikanski sabor jasno govorio u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi, Lumen Gentium (usp. LG 12).

Obraćenje koje je Kiko Argüello doživio u vrijeme neposredno prije Koncila – bezuvjetni povratak u Očevu kuću! – nije bilo samo duhovno, već i apostolski i crkveno toliko preobražavajuće da je za njega Kristovo nasljedovanje bilo moguće samo u apostolskom obliku egzistencije u potpunosti posvećene poslanju unutar crkvene zajednice, kao i izvan njezinih vanjskih i unutarnjih granica. U dubini njegova srca bolio ga je ne samo vlastiti grijeh, već i grijeh njegovih suvremenika, posebno grijeh ljudi Europe, koja je bila kršćanska, i grijeh ljudi njegove domovine, Španjolske: „Dostojan sam prijezira i licemjeran… O Isuse, Gospodine moj… Dođi! Pomogni mi… Samo u Tebi pronalazim ljubav za druge… Njihovi jadi i patnje pokreću me, i mislim… kada bi poznavali tvoju ljubav… Izgnali su te iz grada, odveli iz njega, kao što se odvozi smeće, kao što bi odveli žrtvenog jarca na kojeg su izliveni svi grijesi ljudi” (bilješka 24).

Ponovo je bilo hitno navijestiti Kerigmu u svem njezinom evanđeoskom izlaganju, otvoreno i javno. „Nova evangelizacija“, koju je sveti Ivan Pavao II. kasnije zahtijevao i koju je poticao tolikom energijom i upornošću za čitavog svog pontifikata, polako je počela dolaziti na svjetlo dana. Neosporna pretpostavka za njezino plodno kršćansko ostvarenje potekla je od riječi koje je Presveta Djevica Marija uputila Kiku Argüellu – prema njegovom svjedočanstvu – 8. prosinca 1959. godine: „Potrebno je stvarati kršćanske zajednice poput Svete Nazaretske obitelji, koje žive u poniznosti, jednostavnosti i zahvaljivanju; drugi je Krist“ (bilješka p. v.).

Suočeni s vrlo dubokom i raširenom krizom vjere u kojoj se našao kršćanski svijet, a posebno europski kontinent drevnog kršćanstva („Europska kultura stvara dojam ‘tihog otpadništva’ samozatajnog čovjeka koji živi kao da Bog ne postoji“, reći će kasnije Sveti Otac Ivan Pavao II. u postsinodalnoj pobudnici „Ecclesia in Europa“, 28. lipnja 2003., broj 9), male crkvene zajednice postale su neophodne. Odgovarajući pastoralni put, gotovo neophodno za postizanje ovog cilja, mora biti institucija i praksa neokatekumenata za krštene, u obnovljenom obliku u usporedbi s onim što je bio drevni katekumenat iz prvih stoljeća povijesti Crkva. Držeći u rukama „Bilješke“ Kika Argüella, vrlo se dobro može shvatiti kako se nova karizma Neokatekumenskog puta razvijala duhovno, crkveno, pastoralno i kanonski u posljednjih pet desetljeća povijesti suvremene Crkve. Suočeni s teološkim, i nadasve pastoralnim, nerazumijevanjem mnogih – i klerika i laika – s oduševljenjem su se dočekali malobrojni svećenici i vjernici, kojima je otvoren novi duhovni i apostolski vidik. Vidik u kojem je postajalo sve očiglednije da je obnovljeni koncept biskupijske i župne pastoralne skrbi, uistinu kršćanski i evangelizirajući, bio moguć i ostvariv, a svakako u smjeru autentične i vjerne pretpostavke nauka o Crkvi Drugog vatikanskog koncila, kako podučava Dogmatska konstitucija Lumen Gentium i također Pastoralna konstitucija Gaudium et Spes o Crkvi u suvremenom svijetu.

Prateći narativnu nit Bilješki, koje sadrže i pružaju brojne podatke, dokazuje se kako je inicijator Neokatekumenskog Puta zajedno s Carmen Hernández i ocem Marijom Pezzijem putovao čitavim svijetom brzinom koja oduzima dah, umarajući se do iscrpljenosti, u razmaku od samo dva desetljeća, da navijesti Kerigmu uskrsnulog Gospodina, da susretnu i potaknu „itineranti“, da ponovno ujedine braću i sestre iz neokatekumenskih zajednica, da ih ojačaju u njihovom poslanju u svijetu, posebno s obzirom na hrabre i istodobno ponizne svjedoke kršćanske obitelji. S druge strane, pojavljuju se unutar crkvene prepreke. Odbijanje svećenika i biskupa, neprijateljstvo katoličke braće i često iskrivljene i lažne informacije crkvenih društvenih medija bili su vrlo bolni. Manje bolne nisu bile ni klevetničke kampanje koje su neprijateljski mediji vodili protiv Crkve, a s kojima se morao suočiti i inicijator „Puta“. 1. lipnja 2001. napisao je: „Izlazim iz kušnje, strašne napasti. Upoznao sam bol klevete, izdaje i laži. Lažno su me prijavili i optužili me lažima. Sudili su me i osudili bez saslušanja. Gospod me je predao mojim neprijateljima“ (bilješka 337). Prije svega ranjen. U Madridu se, vrlo dubinski, opakošću pogrdnih kritika, širilo javno mnijenje u obliku vrijeđanja i ponižavanja, protiv slika u apsidi katedrale Almudene povodom vjenčanja prijestolonasljednika, Filipa i Letizije. U četvrtak, 2. lipnja 2004., Kiko je napomenuo: „Vraćam se ovim stranicama nakon što sam bio istresen i izudaran, izložen javnom ruglu, vrijeđan…“ (bilješka 386).

Unatoč tome, utjeha koju je trebao iskusiti na svojoj crkvenoj i laičkoj „Kalvariji“ bila je sve toplija i veća. Kanonsko prepoznavanje „Puta“ od strane papa – blaženog Pavla VI., Svetog Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. – dolazilo je uvijek u pravo vrijeme, kad su rasli neprijateljski stavovi prijatelja i neprijatelja i kad je snaga „zavodnika“ duša postajala sve jača. Nakon pohvalnog pisma Pavla VI., na prijelazu u sedamdesete godine prošlog stoljeća, u prvom postkoncilskom razdoblju, 29. lipnja 2002. stiglo je odobrenje statuta Ivana Pavla II.; uslijedilo je konačno odobrenje Benedikta XVI., 13. lipnja 2008., i Katehetskog direktorija Neokatekumenskog Puta, u siječnju 2012. Poštovanje koje je sveti Ivan Pavao II. iskazao i izrazio inicijatoru „Puta“ bio je dirljiv. 25. rujna 2002., kada su odobreni Statuti, Kiko izvještava: „Papa nas je primio u Castel Gandolfu. Došli su svi itineranti, župnici i odgovorni najstarijih zajednica. Kada se došao pozdraviti s Carmen i sa mnom, poljubio nas je pokazujući pred svima ljubav koju ima prema nama. Gospodine, daj papi zdravlje, proročku snagu i utjehu!“ (bilješka 376).

Zajednice „Puta“ rasle su širom svijeta, broj itineranata povećavao se bez prekida. Sjemeništa „Redemptoris Mater“ utemeljena su posvuda u svijetu, u sve većem broju biskupija, uzdigla se nova formula, dosad nepoznata, Missio ad Gentes: obitelji u poslanju. Sastanci sa skupinama biskupa sa svih kontinenata uvijek su u porastu: oni se održavaju u njihovim zemljama ili u „Domusu Galilaeae“, blizu Galilejskog jezera. Oni otkrivaju kao priliku, duhovno vrlo poticajnu, imati u srcu pravo značenje hijerarhijskog „zajedništva“ u Crkvi i da ga prodube. Pape Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. često su imenovali za „slušatelja“ u biskupskim sinodama koje su sazivali. Znakovi velike crkvene zahvalnosti za „Put“ ponavljaju se i množe neprestano.

3. Jesu li za Kika prestale unutarnje i vanjske nevolje tijela i duše?

Ako dođemo do čitanja posljednje bilježaka „Bilješke“ iz 2014., opažamo kako je u najdubljem hodu svoga srca i u svom osobnom postojanju imao posljedice sve do kraja, sve više pročišćavajući i posvećujući duhovno iskustvo „mračne noći duše”. Zaključno, u „Bilješkama“ Kika Argüella sjaji jedinstven lik visoko profilirane kršćanske duhovnosti koji odgovara „znakovima vremena“, odnosno najintimnijim potrebama današnjeg čovjeka. U najtežim okolnostima i u najtežim situacijama kroz koje je morao proći na kršćanski i crkveni način, Kiko je nakon toga pokušao moliti i razmišljati u samoći pustinje. U špilji Moratalla u Murciji u Španjolskoj uvijek je našao utočište. S druge strane, kristološka i marijanska pobožnost poetično potječu od brojnih molitava izrečenih u obliku poezije, molitava koje duhovno prate tijek čitavog njegovog života, što se odražava u nastavku „Bilješke“. Svakodnevno duhovno štivo Svetoga pisma – Starog i Novog zavjeta – i, nadasve, čineći ga dominantnim, poznavanje psalma, duhovno začinjeno i nikad zanemareno, proželo je njegov život u molitvi. Teološki i asketski utjecaj drevnih „pustinjskih otaca“ izričito je usredotočen na nekoliko stranica “Bilješke”. Književna paradigma i duhovno iskustvo svetog Ivana od Križa u njegovom Duhovnom spjevu (s nekim citatima svete Terezije Avilske) koje ga fascinira i daje unutarnjoj i crkvenoj osobnosti Kika Argüella najprepoznatljivija temeljna obilježja klasične španjolske duhovnosti. Ovako se izražava u svojim posljednjim pjesmama kojima zatvara „Bilješke“:

„Volio bih biti, plačući, srodna duša. Isuse moj ranjeni jelen koji, izgubljen usred mračne šume, ne nalazi utjehu. Jelen žedni, Jelen ranjeni“ (bilješka 499).

„I živjeti i živjeti u neprestanom sjećanju na Tebe. U ovim beskrajnim trenucima koji ne prestaju, s mojim ranjenim srcem“ (bilješka 500).

Carmenina smrt 19. lipnja 2016. ispunila ga je tugom:

„Zašto plačeš, dušo moja? Zašto plačeš? Carmen je otišla s Gospodinom“ (bilješka 506).

„Koliko Put duguje Carmen!“ (bilješka 505).

Na kraju čitanja ove knjige ispovijesti Kika Argüella – ispovijesti o životu koji je bezuvjetno dan Gospodinu i njegovoj Crkvi, ispovijesti izvanredne karizme za Crkvu Drugog vatikanskog koncila – vrlo je lako složiti se s ocjenjivačkom rečenicom o „Putu“, što je naš Sveti Otac Franjo izrazio 5. svibnja ove godine pred tisućama i tisućama braće koji su došli iz cijelog svijeta u Rim, na Tor Vergatu, kako bi proslavili 50. godišnjicu svojih prvih rimskih plodova: „Draga braćo i sestre, vaša karizma velika je Božja milost za Crkvu našega vremena“. Kiko je vrlo dobro znao – riječi Majke Gospodinove, koje je on čuo u svojoj očinskoj kući u Madridu u tim dalekim danima svog obraćenja, nikada ih nije zaboravio – da „Put“ kao divna karizma za Crkvu našega vijeka ne bi bio moguć bez Marijinog zagovora i da se njezin „Sam sa samim“ nikada ne bi održao: „On ti kaže: ‘Evo ti majke.’ Da, ona mi pomaže da ne siđem s Božje volje, da ne griješim. Upoznala je u svom srcu bol grijeha na tijelu svoga Sina, Ona zna, Ona poznaje, Ona će ti pomoći. Ona, živa na nebu, moli za mene“ (bilješka 180).

Kiko: Sad je red na mene. Da govorim na španjolskom?

Kardinal Rouco: Sie können Deutsch sprechen, natürlich, wenn Sie wollen. (Možete govoriti i njemački, ako želite).

Kiko: Veliko hvala kardinalu. Pozdravljam sve. U Njemačkoj sam, zar ne? Tek sam ušao u avion. I ne znam gdje smo. Pa, živjela Njemačka. Živjela Njemačka!

Ljudi: Živjela! (pljesak).

Neki od vas možda otvore knjigu i vide: „Prihvatiti uvrede i ljubiti neprijatelja. Ne suditi znači započeti biti ponizan.“ Nije loše. „Sudac sudi. Sudi onaj koji vjeruje da poznaje i posjeduje istinu…“ „Ne sudite!“ „Prihvatiti uvrede… Ljubiti neprijatelja. Osjećati zapaljeno srce vatrom svačije spoznaje Duha Svetoga, i da prime Božju ljubav. Isusovu krv i tijelo. Smrt je mrtva, pobjeda. A mala Marija podno križa, s mačem u duši“ Tako su napisane bilješke. „Kako bih mogao? Gospodine, želim izvršiti tvoju volju … Ljubav prema bližnjemu tvoja je volja.“ „Drugi je Krist“. Daj mi milost svoga Duha da bih mogao ljubiti drugoga onako kao što ga ti ljubiš. Samo me tvoj Duh gura i pomaže mi da uziđem na križ. Tisuće đavola žele me proždrijeti. Jao meni, osudit ću se. Oholica sam, pohotnik, lijenčina, tašt. Jao meni, izdajem te. Jao meni, ugrožavam sve što činiš“ „Dva su puta: ili dati život bližnjemu ili mu dati smrt svojim grijesima. Tisuće đavola okružuju me: u ime Gospodnje porazit ću ih. U tvoje ime ponizit ću se, po tvojem ću imenu pobijediti i moći ću ostati bez ičega, samo s tobom.“ „Danas, Gospa Karmelska, 16. srpnja 1994. godine. Mnogi su moji grijesi… Sveta majko Isusova, posreduj za mene”.

Evo, to su ispovijesti. Otvori duše. Kažem Gospodinu: Što želiš od mene? Tko sam ja? Što želiš činiti sa mnom? Smiluj mi se. Smiluj se. Koliko je teško živjeti, smiluj mi se. Iz tog razloga, Gospodin je želio da dođem ovdje, u Njemačku, da ostanem ovdje i pružim vam riječ koliko mogu. Budite dobri i molite za mene.