Patnja Nevinih i Mesija, 19. listopada 2025.
Simfonijski orkestar i zbor Neokatekumenskog puta predstavili su se u Córdobi, u veličanstvenom ambijentu Mešita-katedrale, pred potpuno ispunjenim hramom vjernika i u prisutnosti više prelata. Među njima su bili mjesni biskup, mons. Jesús Fernández, mons. Demetrio Fernández, biskup emeritus iste biskupije, te mons. José Luis del Palacio, biskup emeritus biskupije Callao (Peru).
Prvi put u Španjolskoj izvedena su cjelovita simfonijska djela Kika Argüella: simfonija pod naslovom „Patnja nevinih” i simfonijska poema „Mesija”. Prije svake izvedbe autor, Kiko Argüello, predstavio je svoje djelo. U svom je obraćanju istaknuo da je ovaj koncert ujedno i vrijeme molitve za nedužne; upravo je don Jesús, biskup Córdobe, predvodio tu molitvu prije nego što je glazba počela odzvanjati.
Ovaj se događaj održao u prigodi osobito značajnoj kao što je obilježavanje 1100. obljetnice mučeništva svetog Pelaja, odnosno Pelagija, kako je poznat u glavnom gradu Córdobe.
Okupilo se oko 5000 braće Neokatekumenskog puta iz cijele Andaluzije: oko 2500 unutar hrama i isto toliko izvan njega, koji su događaj mogli pratiti putem velikih ekrana postavljenih u Patio de los Naranjos od strane Katedralnog kaptola. Još mnogi tisući pratili su ga putem prijenosa na YouTube kanalu koji je sama Katedrala stavila na raspolaganje.
Simfonijski orkestar i zbor Neokatekumenskog puta, koje je Kiko Argüello osnovao 2010. godine i koji okuplja više od 200 glazbenika različitih nacionalnosti, nastupili su ovoga puta s 160 izvođača – instrumentalista i pjevača – ostvarivši majstorsku i snažnu interpretaciju, koja je u mnogim trenucima bila dirljiva i dojmljiva. Orkestrom je s velikim umijećem ravnao Tomáš Hanus, jedan od najboljih dirigenata današnje glazbene scene, koji je vodio najuglednije orkestre svijeta; trenutačno je glavni gostujući dirigent Islandske simfonije. Hanus je također otac osmero djece i član Neokatekumenskog puta.
Od 2010. godine orkestar je nastupao u kazalištima diljem svijeta. Nakon debija u dvorani Nervi pred papom Benediktom XVI., Orkestar i zbor Neokatekumenskog puta nastupali su u Jeruzalemu, Parizu, Madridu, New Yorku, Bostonu, Krakovu, Tokiju, Budimpešti, Berlinu — da spomenemo samo neka od najvažnijih mjesta. Izvedba iz 2013. godine u nekadašnjem koncentracijskom logoru Auschwitz, u spomen na žrtve nacizma, bila je posebno potresna i dirljiva. Nakon toga slijedili su Trst, Rim i Córdoba; uskoro će se Oviedo pridružiti popisu gradova koji su imali zadovoljstvo čuti ove simfonijske skladbe oblikovane u duhu starih oratorija.
U ovim djelima ne traži se estetsko uzbuđenje samo po sebi niti umjetnička grandioznost. Njihov skladatelj, kao i u svom likovnom stvaralaštvu, pretvara glazbu u instrument posebne ljepote kako bi suvremenom, sekulariziranom čovjeku približio Radosnu vijest Evanđelja, jezikom razumljivim i takvim da — pravim riječima — gane i opije već od prvoga takta.
Glazbenici na majstorski način uspijevaju postići da publika sudjeluje u onoj bolnoj i snažnoj molitvi koja izbija iz svake note. To je orkestar koji moli i poziva nas da pratimo Krista i Njegovu Blaženu Majku u posljednjim trenutcima blažene i otkupiteljske boli, privlačeći nas k Njemu na lijep i tajanstven način; poziva nas da se pustimo oprati i očistiti Njegovom žrtvom. A kad nas osjećaj i tuga gotovo obuzmu, posljednji stavak „Simfonije nevinih”, Resurrexit, pretvara slatke suze u bujicu života koja povezuje bol s radošću uskrsnuća, što zauvijek izvire iz Kristova boka. On je pobijedio smrt; živ je i uskrsnuo za nas i radi nas.
Nakon izvedbe „Simfonije nedužnih“ uslijedilo je drugo djelo, simfonijska poema za glasovir, zbor i orkestar, pod naslovom „Mesija“. Ona predstavlja odgovor na sablazan patnje, a njezin skladatelj Kiko Argüello želio ju je posvetiti svim mučenicima koji danas u svijetu uprisutnjuju sliku Krista, zaklanoga Jaganjca koji daje svoj život za spasenje svijeta. Djelo se ostvaruje kroz tri stavka: prvi posvećen žrtvi Izaka; drugi nam prikazuje Krista na Via Dolorosa na putu prema Kalvariji; a u trećem se razmatra Božansko veličanstvo koje spašava darujući svoju krv.
Zato, povodom jubilejske 1100. obljetnice svetog Pelagija, i u njegovu čast te u čast tolikih svetih mučenika koji su, premda su mogli izabrati ljudski privlačnija i racionalno učinkovitija sredstva, odlučili sjediniti se s otkupiteljskom žrtvom Krista. Oni nas podsjećaju da je upravo to put koji je Bog izabrao da spasi svijet: da je krv mučenika, njihova patnja — kao i sve naše patnje sjedinjene s Kristovima — sjeme Vječnoga Života koje oplodnjuje i oplemenjuje svaki naraštaj, čineći prisutnom muku i uskrsnuće našega Gospodina Isusa Krista.
Zbog svega toga želio je skladatelj djela i inicijator Neokatekumenskog puta, Kiko Argüello, da se u ovome gradu Córdobi — čija je sveta katedralna crkva slika njegova drevnoga sjaja — čuju ove note koje ne dozivaju samo Kristovu Muku, nego i muku njegovih nebrojenih mučenika na obalama Gvadalkivira, rijeke koja je vraćala njihova tijela na svoje obale i pila krv stotina mučenika: najprije onih iz progona Decija i Dioklecijana, zatim nebrojenih mozarapskih mučenika, a u novije vrijeme i onih iz nasilnoga progona između 1936. i 1939. godine.
Sve to u njegovu čast i na veću slavu Svemogućega.
