Susret Pape s pokretima i novim zajednicama 30-5-1998
Sv. Ivan Pavao II.
Trg Sv. Petra (Vatikan), 30. svibnja 1998. (*)
Zbog potrebe za prostorom, dolje izvještavamo samo o članku koji se odnosi na Neokatekumenski put koji je „L’Osservatore Romano“ objavio 29. svibnja 1998.
U prvotnoj Crkvi, dok je svijet bio poganski, onaj tko je želio postati kršćanin morao je početi „Katekumenat“ koji je bio itinerarij formacije za pripremu za krštenje. Danas je proces sekularizacije naveo toliko ljudi da napuste vjeru i Crkvu: za to je potreban itinerarij formacije u kršćanstvu. Neokatekumenski put nije pokret ili udruga, već oruđe u župama u službi biskupa za vraćanje u vjeru toliko ljudi koji su je napustili. 1960-ih, u jednom od najsiromašnijih predgrađa Madrida pokrenuli su ga Kiko Argüello i Carmen Hernández, promicao ga je tadašnji nadbiskup Madrida Casimiro Morcillo, koji je u toj prvoj skupini vidio istinsko ponovno otkrivanje Riječi Božje i provedbu liturgijske obnove u praksi, koju je upravo tih godina promicao Koncil. Obzirom na pozitivno iskustvo u crkvama u Madridu, Kongregacija za božanski kult izabrala je 1974. godine ime „Neokatekumenski put“ za to iskustvo. To je put obraćenja kroz koji se ponovno može otkriti bogatstvo Evanđelja. Posljednjih godina Put se proširio na 850 biskupija sa 105 nacija, s 15 000 zajednica u 4 500 župa. 1987. godine u Rimu je otvoreno međunarodno misijsko sjemenište „Redemptoris Mater“, koje je ugostilo mlade ljude koji su sazreli u svom pozivu u neokatekumenskoj zajednici i koji su spremni ići po cijelom svijetu. Poslije su mnogi biskupi slijedili iskustvo Rima i danas u svijetu postoji 35 biskupijskih misijskih sjemeništa „Redemptoris Mater“ u kojima se školuje više od tisuću sjemeništaraca. Nedavno su se, kao odgovor na papin nagovor za novu evangelizaciju, mnoge obitelji koje su činile Put ponudile da pomognu poslanju Crkve, odlazeći živjeti u najsekulariziranija i dekristijaniziranija područja svijeta, pripremajući rođenje novih misijskih župa. Na početku sastanka, nakon počasnog obraćanja kardinala Stafforda, svoje su iskustvo dali: Chiara Lubich, Kiko Argüello, mons. Luigi Giussani i Jean Venier. Govor Kika Argüella u povodu susreta Svetog Oca s crkvenim pokretima i novim zajednicama:
Jako smo sretni, Sveti Oče, jer si nas pozvao da zahvalimo Gospodinu na divnim darovima apostolata, svetosti, ljubavi, evangelizacije, koje Duh Sveti pobuđuje u Crkvi, kao plod Koncila, koji će je pripremiti za evangelizaciju sekulariziranog svijeta, kako bi bila kadra provesti Novu evangelizaciju.
Zahvaljujem na prilici koja mi se pruža da zahvalim Bogu pred Petrom i sa mnom i svom ovom braćom, koja su u velikoj većini bila daleko od Crkve. Iz straha od smrti živjeli su, kao i ja, kao robovi đavla, kako kaže Poslanica Hebrejima (usp. Heb 2,14-15). Ali, Bog je poslao svog Sina da nas izbavi. Krist je svojom smrću i uskrsnućem oduzeo moć đavlu. Uskrišen i uzašao na nebo, prikazuje svoje rane Ocu za sve ljude i šalje nam Duha Svetoga. Tako Duh svjedoči našem Duhu da smo Djeca Božja, ljudi spašeni od snage grijeha i smrti, spašeni od zavođenja tijela i svjetskih obmana, prije svega od osude da u svemu tražimo sebe. On, Krist, učinio nas je dionicima svoje naravi. Možemo ljubiti kao što je on ljubio nas, ljubiti preko smrti, jer nam daje svoj život, daje nam vječni život.
Ali kako donijeti ovo neizmjerno bogatstvo svim ljudima, s novim jezikom na putu koji ih može upraviti u božanski život? Evo Neokatekumenskog puta. Bog je poslao Carmen Hernández i mene da živimo među siromašnima, gdje nas je, zajedno s najjadnijima, natjerao da pronađemo sintezu propovijedanja, kerigmu u ponovnom otkrivanju Pashalnog otajstva u živoj liturgiji koja preobražava živote ljudi i nadasve čini malu kršćansku zajednicu. Sve to započinjući od Drugog vatikanskog sabora. Mi smo sredstvo koje pomaže provesti obnovu Koncila u župama. Mislimo da je Koncil bio odgovor Duha Svetoga na izazove Trećeg tisućljeća, posebno na izazov sekularizacije.
Vi ste, Sveti Oče, na Simpoziju europskih biskupa, nakon što ste govorili o sekularizaciji koja uništava obitelj, 1985. godine rekli biskupima: Duh Sveti je već odgovorio na ovaj izazov, pobudio je odgovor, jer je Krist taj koji spašava svoju Crkvu. Pozvali ste biskupe da potraže znakove tamo gdje već puše Sveti Duh. Rekli ste da je nužna nova evangelizacija nadahnuta prvim apostolskim primjerom. Tada je također došlo do ujedinjenja kulture, „pax romana“ je objedinio sredozemni svijet: jedinstveni jezik, jedinstvenu kulturu, što je omogućilo prvotnoj Crkvi da se ubrzano širi. Evo, Sveti Oče, vidite ovaj trg pun toliko braće. Pogledajte koliko je crkvenih stvarnosti: vaše riječi otprije trinaest godina bile su proročke. Ovdje je dah Duha Svetoga koji želi pomoći obnoviti Crkvu. Za evangelizaciju suvremenog čovjeka potrebni su znakovi koji ga pozivaju na vjeru. Krist kaže: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio i svijet će znati da ste moji učenici; budite savršeno jedno i svijet će povjerovati. Pitamo se gdje se u našim župama nalazi ovakav stupanj vjere da se može učiniti sakramentom, znakom, za sekulariziranog čovjeka? Gdje je vidljiva ta ljubav prema neprijatelju, kao što nas je Krist ljubio kada smo mu bili neprijatelji?
Neokatekumenski put također želi biti, poput mnogih drugih kršćanskih stvarnosti, itinerarij u župama kako bi se povećala krsna vjera i oblikovale kršćanske zajednice koje čine Kristovu ljubav prema svim ljudima vidljivom, novu ljubav, pravu novost za svijet, ljubav prema neprijatelju, ljubav u dimenziji Križa. Da bismo dostigli ovaj stupanj vjere, kažemo da moramo stvoriti zajednice poput Svete Nazaretske Obitelji, gdje krštenje koje smo primili može rasti, kao što se dogodilo Sinu Božjem koji je trebao zajednicu u kojoj će rasti kao čovjek i postati odrasla osoba. Naša vjera mora postati odrasla i biti sposobna davati znakove modernom čovjeku. Svetosti, vidjeli smo kako na ovom putu vjere proizlaze ogromni plodovi: obnovljene obitelji, obitelji otvorene za život s više od šestero ili sedmero djece, čak devetero djece, mnogi mladi ljudi spašeni od droge, tisuće poziva za sjemeništa i za posvećeni život i kontemplativne redove, obitelji koje se nude evangelizirati najteža područja. Sve to ne bi bilo moguće bez pomoći biskupa, ali prije svega bez pomoći Petra. Petra! Pavao VI. prvi put kad nas je vidio, branio od tolikih optužbi rekavši: „Vi nakon krštenja činite ono što je prvotna Crkva činila prije krštenja“. I dodao je: „prije i poslije – nevažno je, važno je da ciljate na autentičnost, puninu kršćanskog života i to je velika zasluga koja nas silno tješi“.
Ali prije svega ste vi, Vaša Svetosti, posjetivši rimske župe u više od dvjesto navrata, razgovarali s nama s takvom hrabrošću, šaljući obitelji, potičući nas da otvorimo sjemeništa „Redemptoris Mater“. Vi ste nas potvrdili, pomogli nam, hodali s nama, pristali se fotografirati sa svakom obitelji poslanom u poslanje, tako da su svi znali da su to obitelji koje je poslao Papa, pomažući nam u liturgiji, došavši sami slaviti Euharistiju s nama da bi ohrabrili sve biskupe, a nadasve ste potvrdili Put u svom Pismu monsignoru Cordesu rekavši: „Priznajem Neokatekumenski put kao itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i za današnja vremena“. Vaša Svetosti, nastavite nam pomagati jer nas ovo djelo neizmjerno nadilazi i osjećamo se vrlo siromašnim, beskorisnim slugama, još gore, potpunom preprekom. Bez Petra ne bismo mogli nastaviti dalje. Hvala na svemu.
Izvještavamo govor Svetog Oca Ivana Pavla II. pred petsto tisuća ljudi koji pripadaju Crkvenim pokretima i novim zajednicama koji su u subotu, 30. svibnja poslijepodne sudjelovali na iznimnom sastanku na Trgu svetog Petra: „I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga“ (Dj 2,2-4).
Predraga braćo i sestre!
1. Ove riječi Djela apostolskih uvode nas u srce događaja Duhova; prikazuju nam apostole kako, okupljeni zajedno s Marijom u dvorani Posljednje večere, primaju dar Duha. Tako se ostvaruje Isusovo obećanje i započinje vrijeme Crkve. Od tog trenutka vjetar Duha vodit će Kristove učenike sve do krajnjih granica zemlje. Odvest će ih sve do mučeništva radi neustrašivog svjedočanstva Evanđelja. Ono što se dogodilo u Jeruzalemu, već je tomu dvije tisuće godina, kao da se obnavlja večeras na ovom Trgu, centru kršćanskog svijeta. Kao i apostoli onda, i mi smo se okupili u jednom velikom cenakulu Duhova, i žudimo za izljevom Duha. želimo ispovjediti ovdje zajedno s cijelom Crkvom da je „jedan Duh… jedan je Gospodin, jedan je Bog koji čini sve u svima“ (1 Kor 12, 4-6). Ovo je ozračje koje želimo oživjeti, moleći darove Duha Svetoga za svakoga od nas i za cijeli narod krštenih.
2. Pozdravljam Kardinala James Francis Stafforda, Pročelnika Kongregacije za laike, i zahvaljujem na riječima koje mi je uputio i u vaše ime na početku ovog susreta. Zajedno s njim pozdravljam i Gospodu Kardinale i prisutne biskupe. Posebne riječi zahvale upravljam Chiari Lubich, Kiku Argüellu, Jeanu Vanieru i Mons. Luigiu Giusaniu na njihovim dirljivim svjedočanstvima. Zajedno s njima pozdravljam osnivače i odgovorne novih zajednica i pokreta, što ih ovdje predstavljaju. Zadovoljstvo mi je, na kraju, obratiti se svakome od vas, braćo i sestre, pripadnicima pojedinih crkvenih pokreta. Vi ste spremno i oduševljeno prihvatili poziv koji sam vam uputio na Duhove 1996, i temeljito ste se, pod vodstvom Kongregacije za laike, pripremili za ovaj izvanredan susret, koji nas upućuje na Veliki Jubilej 2000 godine. Ovaj današnji događaj uistinu je nešto novo: po prvi put se pokreti i nove crkvene zajednice nalaze skupa, zajedno s papom. To je veliko „zajedničko svjedočanstvo“, što sam ga potaknuo u godini koja je, u hodu Crkve prema velikom Jubileju, posvećena Duhu Svetom. Duh Sveti je ovdje s nama! On je duša ovog čudesnog događaja crkvenog zajedništva. Uistinu „Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu“ (Ps 117,24).
3. U Jeruzalemu, prije skoro dvije tisuće godina, na dan Duhova, pred začuđenim i podrugljivim mnoštvom, zbog nerazumljive promjene koju primjećuju kod apostola, Petar hrabro proglašava: „Isusa iz Nazareta, čovjeka kojeg Bog pred vama potvrdi… njega po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi“ (Dj 2,22-24).U Petrovim riječima očituje se samosvijest Crkve, svijest da je utemeljena na sigurnoj činjenici da je Isus Krist živ, da djeluje u sadašnjosti i da mijenja život. Duh Sveti, koji je djelovao već u stvaranju svijeta i u Starom Savezu, objavljuje se u Utjelovljenju i u Pashi Sina Božjega, i gotovo da „eksplodira“ u Pedesetnici, da bi poslanje Krista Gospodina produžio u vremenu i prostoru. Duh tako ustanovljuje Crkvu kao izljev novog života koji teče kroz povijest ljudi.
4. Crkvi, koja je, po Očevima Crkve, mjesto gdje „cvjeta Duh“ (KKC 749), Tješitelj je nedavno preko Drugo Vatikanskog Sabora darovao novu Pedesetnicu, pobuđujući nov i nenadani dinamizam. Svaki put kada djeluje, Duh nas zapanjuje. Izaziva događaje čija novost zapanjuje; korjenito mijenja osobe i povijest. Ovo je bilo nezaboravno iskustvo Drugog Vatikanskog Ekumenskog Sabora, tijekom kojega je Crkva, pod vodstvom istog Duha, otkrila karizmatsku dimenziju kao svoju sastavnu dimenziju: „Duh Sveti ne ograničava se samo posvećivati i voditi svoj narod sakramentima i službama, i resiti ga krepostima, već ‘dijeleći svakomu napose svoje darove kako hoće’ (1 Kor 12,11), razdjeljuje i vjernicima svakog reda posebne milosti… korisne za obnovu i veće širenje Crkve“ (Lumen Gentium, 12). Institucionalni i karizmatski vid gotovo su jednako bitni u uređenju Crkve, i sudjeluju, iako na različite načine, u njenom životu, u njenoj obnovi i posvećenju Naroda Božjega. Upravo iz ovog providonosnog otkrića karizmatske dimenzije Crkve, prije i nakon Sabora, afirmirala se posebna linija razvoja Crkvenih pokreta i novih zajednica.
5. Crkva je danas radosna što vidi da se ponovo ispunila riječ proroka Joela, koju smo maloprije čuli: „Izlit ću Duha svoga na svaku osobu…“ (Dj 2,17). Vi, ovdje prisutni, opipljiv ste dokaz ovog „izljeva“ Duha. Svi se pokreti razlikuju jedan od drugoga, ali svi su ujedinjeni u isto zajedništvo zbog istog poslanja. Neke karizme potaknute od Duha Svetoga provaljuju kao žestoki vjetar, što zahvaća ljude i vuče ih na nove putove misionarskog djelovanja u radikalnoj službi Evanđelja, navješćujući bez prekida istine vjere, primajući na dar živi tok tradicije i pobuđujući u svakom vruću želju za svetošću. Danas svima vama okupljenima ovdje na trgu Sv. Petra i svim kršćanima želim vikati: Otvorite se poslušno darovima Duha. Primite zahvalno i s poslušnošću karizme koje Duh Sveti ne prestaje obilno darivati. Ne zaboravite da je svaka karizma za zajedničko dobro, to jest za dobrobit cijele Crkve.
6. Karizme su, u svojoj naravi, komunikativne i stvaraju onaj „duhovni afinitet među osobama“ (Christifideles laici 24) i prijateljstvo u Isusu Kristu, iz kojeg izviru „pokreti“. Prijelaz iz prvotne karizme u pokret odvija se preko tajnovite privlačnosti koju izaziva Utemeljitelj u onima koji dopuste da budu upleteni u njegovo duhovno iskustvo. Na taj način pokreti, službeno priznati od Crkvenih vlasti, predstavljaju se kao auto-realizacija i odsjaj jedine Crkve. Njihovo nastajanje i širenje prouzročilo je u životu Crkve neočekivanu novinu, ponekad čak razornu. To je izazvalo nemalo pitanja, neugodnosti, napetosti; uključujući katkad umišljenost i neumjerenost s jedne strane, i nemalo predrasuda i rezerviranost s druge. To je bilo vrijeme kušnje za njihovu vjernost, važna prilika za ispitivanje autentičnosti vlastitih karizmi. Danas se pred vama otvara jedna nova etapa: etapa crkvene zrelosti. To ne znači da su svi problemi riješeni. Štoviše, to je jedan izazov. To je put koji treba proći. Crkva od vas očekuje „zrele“ plodove zajedništva i zalaganja.
7. U našem svijetu, kojim često dominira sekularizirana kultura što potiče i reklamira modele života bez Boga, vjera mnogih nalazi se u velikoj kušnji, i nerijetko biva ugušena i ugašena. Primjećuje se, dakle, hitna potreba jakog navještaja i solidne kršćanske formacije. Kolika li je potreba danas kršćanski zrelih osoba, koje su svjesne svog krsnog identiteta, svog poziva i poslanja u Crkvi i u svijetu! Koliko smo potrebni živih kršćanskih zajednica! I evo, onda, pokreti i nove crkvene zajednice: oni su odgovor, potaknut od Duha Svetoga, na ovaj dramatičan izazov kraja milenija. Vi ste ovaj providonosan odgovor. Prave karizme ne mogu da ne teže za susretom s Isusom Kristom u Sakramentima. Crkvene stvarnosti, kojima prianjate, pomogle su vam da ponovno otkrijete krsni poziv, da vrednujete darove Duha Svetoga dobivene Sakramentom Potvrde, da se pouzdajete u milosrđe Božje u Sakramentu Pomirenja i da otkrijete u Euharistiji izvor i vrhunac cijelog kršćanskog života. Isto tako, zahvaljujući tom jakom crkvenom iskustvu, rodile su se prekrasne kršćanske obitelji otvorene životu, prave „kućne crkve“, procvjetala su mnoga zvanja za svećeničku službu, za posvećeni život, također i nove forme laičkog života inspirirane evanđeoskim savjetima. U pokretima i novim crkvenim zajednicama naučili ste da vjera nije apstraktni govor, niti nejasan religiozni osjećaj, nego novi život u Kristu potaknut Duhom Svetim.
8. Kako sačuvati i garantirati autentičnost karizme? Temeljno je da se svaki pokret podvrgne rasuđivanju kompetentnih crkvenih vlasti. Zato nijedna karizma nije oslobođena povezanosti i podređenosti Pastirima Crkve. Jasnim riječima Sabor izriče: „Sud o njihovoj (karizme) valjanosti i o njihovom pravilnom djelovanju pripada onima koji presjedaju u Crkvi, koji su na poseban način dužni, ne da ugase Duha, već da ispitaju sve i zadrže ono što je dobro. (usp. Sol 5,12; 19-21)“ (Lumen Gentium 12): Ovo je potrebna garancija, da je put koji prolazite ispravan put! U zbrci što vlada današnjim svijetom vrlo je lako pogriješiti, popustiti iluzijama. U kršćanskoj formaciji, njegovanoj u pokretima, neka nikada ne uzmanjka ovaj element povjerljive poslušnosti Biskupima, nasljednicima Apostola, u zajedništvu s Petrovim nasljednikom! Znani su vam kriteriji eklezijalnosti laičkih okupljanja, izneseni u Apostolskoj pobudnici Christifideles laici (usp. br. 31). Tražim da dok uvrštavate vaša iskustva u mjesne Crkve i župe, uvijek s velikodušnošću i poniznošću prianjate uz te kriterije, i da uvijek ostanete u zajedništvu s Pastirima, pozorni na njihove upute.
9. Isus reče: „Oganj dođoh baciti na zemlju, pa što hoću nego da je već planuo!“ (Lk 12,49). Dok se crkva priprema prijeći prag trećeg tisućljeća, prihvatimo poziv Gospodinov da bi se njegov oganj zapalio u našim srcima i u srcima braće! Danas, iz ovog cenakula trga Sv Petra, uzdiže se velika molitva: Dođi Duše Sveti, dođi i obnovi lice zemlje! Dođi sa svojih sedam darova! Dođi Duše života, Duše istine, Duše zajedništva i ljubavi! Crkva i svijet trebaju te! Dođi Duše Sveti i učini sve plodnijima karizme koje si darovao! Daruj novu snagu i misionarki polet tvojoj djeci ovdje okupljenoj. Raširi njihovo srce, oživi njihovo kršćansko zalaganje u svijetu. Učini ih hrabrim navjestiteljima Evanđelja, svjedocima Isusa Krista uskrsloga, čovjekovog Otkupitelja i Spasitelja. Ojačaj njihovu ljubav i vjernost Crkvi. Obratimo se Mariji, prvoj sljedbenici Krista, Nevjesti Duha Svetoga i Majci Crkve, koja je pratila Apostole na prvim Duhovima, i molimo je da nam pomogne da se preko njenog fiat naučimo poslušnosti glasu Duha Svetoga. Krist danas s ovog trga ponavlja svakome od vas: „Idite po svem svijetu i naviještajte evanđelje svakom stvorenju!“ (Mk 16,15). On računa na svakoga od vas, Crkva računa na svakoga od vas. „Evo – jamči nam Gospodin – Ja sam s vama u sve dane, sve do svršetka svijeta.“ (Mt 28,20). Ja sam s vama. Amen!
(*) Usp. »L’Osservatore Romano«, 1,-2. lipnja 1998.