Povijest odnosa Ivana Pavla II. s Neokatekumenskim putom, Kikom, Carmen i ocem Mariom je nevjerojatna. Nešto veliko: s jedne strane on je proročkim duhom naslutio koliki je dar za Crkvu bio Put, dok je sa strane incijatora Puta, postojala veza povjerenja i sudjelovanja u poslanju Crkve.

Kiko nam je sasvim točno povjerio: „U Ivanu Pavlu II. pronašao sam diva: uvijek bi nam dao dvostruko od onoga što bismo tražili ili čemu bismo se nadali od njega, uvijek je išao dalje: zbog čega si se osjećao malenim. Odobrio je Put iznenađujućim pismom monsinjoru Josefu Cordesu kojega je zadužio za praćenje poslanja Puta, u kojem je napisao: “… Želim da braća u biskupstvu cijene i pomažu – zajedno sa svojim prezbiterima – ovo djelo za novu evangelizaciju, kako bi se ono ostvarilo prema predloženim smjernicama inicijatora…“; to je bilo više od onoga što smo mi mogli i zamisliti. Imao je hrabrosti odobriti osnivanje sjemeništa „Redemptoris Mater“ u Rimu, unatoč tisućama poteškoća i kontroverzija.

Kiko se sjeća prvog susreta s papom Ivanom Pavlom II., po završetku Euharistije u kapeli u Castel Gandolfu: «…na kraju Mise rekao nam je da je tijekom slavlja, a misleći na nas, pred sobom vidio: „Ateizam, Krštenje, Katekumenat“. I to nas je iznenadilo jer je riječ Katekumenat stavio iza riječi Krštenje, nešto neuobičajeno i potpuno novo, posebno nakon nevolja koje smo imali jer smo govorili o Katekumenatu poslije Krštenja.»

Nakon Mise pitao sam ga može li me primiti samoga i uzeo me je za ruku i odveo u jedan ured gdje smo sjeli, jedan nasuprot drugoga. Ja, pun straha, ispričao sam mu o ukazanju Svete Djevice Marije koje sam imao: „Potrebno je formirati zajednice poput Svete Nazaretske obitelji koje žive u poniznosti, jednostavnosti i zahvaljivanju; drugi je Krist“. Prepričavao sam mu to, sa strahom da ne budem shvaćen kao „vizionar“, kako bih ga pitao: „Ove zajednice, Oče, što su?“ Zaista smo imali problem s našim identitetom unutar župa: pokret? Laičko udruženje…? Tko smo? Što smo u Crkvi? A on, na moje iznenađenje, rekao mi je: „To je Crkva.

Papa je uvijek pridavao posebnu pozornost Carmen, veliko divljenje, prepoznajući njenu veliku važnost za Put, iznad svega zbog njenog „ženskog genija“ i zbog njene velike ljubavi prema Koncilu i Crkvi. Kiko se uvijek rado sjeća jedne anegdote: «Kada smo, kao savjetnici Papinskog vijeća za laike, nakon jednog zasjedanja, prolazili jedan po jedan ispred Svetog Oca kako bismo ga pozdravili, on je već bio jako bolestan: nismo znali čuje li nas ili ne, sjedio je nagnute glave i zatvorenih očiju. Kad sam došao pred njega, kardinal Ryłko, koji je bio pored njega, na uho mu je rekao: „To je Kiko“. Na to, papa je podigao glavu, otvorio oči i glasno rekao: „A Carmen! Gdje je Carmen?“ A svi prisutni su glasno zapljeskali».

«Temeljno, možemo reći – nastavlja Kiko – da je sveti Ivan Pavao II. bio „čovjek“ bez ikakvog klerikalizma, bez sumnjičavosti, uvijek ljubazan. Čovjek, kažem? „Prijatelj”. I još bolje, „prorok”: na VI. Simpoziju europskih biskupa 11. listopada 1985. napravio je vrlo duboku analizu situacije sekularizacije Europe, socijalnog relativizma, uništenja obitelji, nedostatka zvanja, itd. Suočen s ovom analizom, koja se na prvi pogled činila katastrofalnom, započeo je govoreći Biskupima da je Duh Sveti već odgovorio na ovu situaciju. Da bismo pronašli „simptome ovog daha Duha Svetoga“, rekao je, „ponekad je potrebno napustiti atrofirane sheme“ i otići tamo gdje vidimo Duha Svetoga na djelu, gdje se obitelji ponovo obnavljaju, gdje se zvanja vraćaju, gdje postoji istinski rast vjere… I zaključio je potvrđujući da se Crkva mora vratiti u dvoranu Posljednje večere, kako bi primila Duha Svetoga da joj pomogne u novoj evangelizaciji i stoga je „nužan povratak crpljenju nadahnuća iz prvotnog apostolskog modela”. Znači li to da se Crkva mora vratiti okupljanu po kućama, kao što, na primjer, kaže poslanica Kološanima, gdje sveti Pavao pozdravlja Ninfu i Crkvu koja se okuplja u njenoj kući…?»

Već kao krakovski nadbiskup upoznao je i prihvatio Neokatekumenski put, ali prije svega tijekom svog dugog pontifikata imao je priliku stupiti u duboki kontakt s ovim „Božjim darom za svoju Crkvu“ [1].

Papa Ivan Pavao II. počeo je posjećivati župe Rimske biskupije i ovdje susretati stvarnost Puta. Tako on izravno upoznaje što je Put, dobro koje čini u župama, kako vraća tolike udaljene u Crkvu, u radost krštenja, u ljepotu života: vidi zajednice pune bračnih parova koji se bez straha otvaraju životu, pune mladih ljudi i iz njegovog očinskog srca izviru riječi ohrabrenja, veselja, radosti…, kad nije on sam taj koji traži da se pjeva određena pjesmu Puta, pjesma koju je naučio kroz svoja mnogobrojna putovanja na pet kontinenata.

Posjećujući zajednice, na kraju pastoralnog pohoda župi Gospe od Presvetog Sakramenta i Kanadskih mučenika u Rimu, govorio je o „radikalnom sukobu” koji se danas odvija u društvu i da je za to „potrebna radikalna vjera”:

Mi, dragi prijatelji, živimo u vremenu u kojem se osjeća, imamo iskustvo radikalnog sukoba – i to kažem, jer je to i moje iskustvo kroz tolike godine -, radikalni sukob koji se svugdje nameće. Ne postoji jedinstveno oblik tog sukoba, u svijetu ih je nekoliko; vjera i anti-vjera, evanđelje i anti-evanđelje, Crkva i anti-crkva, Bog i anti-bog, ako možemo tako reći… Mi živimo ovo povijesno iskustvo intenzivnije nego u prethodnim razdobljima. U našem vremenu trebamo ponovno otkriti radikalnu vjeru, radikalno shvaćenu, radikalno življenu i radikalno ostvarenu. Potrebna nam je takva vjera. Nadam se da je vaše iskustvo rođeno u takvoj perspektivi i može voditi ka zdravoj radikalizaciji našeg kršćanstva, naše vjere, prema istinskom evanđeoskom radikalizmu… [2].

Nekoliko godina kasnije u župi S. Maria Goretti u Rimu reći će:

Ovako vidim genezu Neokatekumenata, njegovog Puta: jedan – ne znam je li Kiko ili neki drugi – se pitao: odakle je dolazila snaga prvotne Crkve? i odakle dolazi slabost današnje Crkve, mnogo brojnije? A ja vjerujem da je on našao odgovor u Katekumenatu, u ovom Putu. To je ono što osjećam živeći s vama određene trenutke.

Želim vam da nastavite na ovom Putu, da i dalje živite sve potrebe koje iz njega proizlaze jer to nije kratki put; ako uzmete misionarski katekumenat, ponekad se čini teško: četiri godine! Vi ste zahtjevniji: vaš traje sedam godina ili duže! Zato vam želim da i dalje budete uvijek zahtjevni na vašem Putu i nadasve vam želim da nastavite davati sve ove plodove, jer kod vas, u vašim zajednicama se zaista vidi kako iz krštenja rastu svi plodovi Duha Svetoga, sve karizme Duha Svetoga, sva zvanja, sva autentičnost kršćanskog života u braku, u svećeništvu, u raznim profesijama, u svijetu, konačno i u svijetu. [3].

Evo, neokatekumenat, kao privremena stvarnost, označuje zajednicu koja je u župi otkrila novinu kršćanskog života, svoju svježinu, svoju originalnost, jer to je život u punom smislu, Božji život. To je život koji nam se predočuje za svu vječnost, ne samo kao život naših godina ovdje na zemlji. Život s Bogom, život djece Božje, koji oživljava Jedinorođeni Sin Božji, koji je Verbum, Riječ, utjelovljeni i rođen od Djevice Marije: Isus Krist. [4]

A u kršćanskoj inicijaciji postoji dimenzija zajednice koju Sveti Otac često naglašava:

I sve to objašnjavate s vašom zajednicom, bratskim zajedništvom i radošću, pjevanjem i svakako molitvom… [5]

Skupina, ili radije zajednica, uvijek nastaje iznutra, u nutrini, i u nutrini nas dodiruje Duh Sveti, dodiruje svakog od nas, ono što svaki od nas jest, njegova osobna intimnost, njegova duhovna intimnost, ali nikoga od nas ne dodiruje napose, individualno, jer nas je stvorio da budemo zajednica, da živimo u zajedništvu, dodiruje svakoga od nas da bi nas ponovno izgradio u zajedništvu: i na taj način su objašnjive i sve ove zajednice u kršćanskom zajedništvu, poput ove vaše, poput svih vaših zajednica, a ima ih pet. [6]

Vi također [otkriti što je Krštenje] to činite u zajednicama, to proživljavate u zajednicama. Nije to neki izolirani proces, nego je proces u zajednici, u zajedništvu. S radošću proživljavate otkrivanje krštenja, njegovo pravo značenje, njegovu punu stvarnost; zajedno, zajedno! [7]

U župi S. Felice da Cantalice (Rim) Papa ističe dar djece u zajednicama Puta:

Kažu da neokatekumeni imaju brojne obitelji, imaju djecu, doista mnogo djece: to je ujedno i test vjere, vjere u Boga. Da bismo dali život čovjeku potrebna je vjera u Boga. Ako danas živimo u ovoj takozvanoj velikoj demografskoj krizi, krizi obitelji, krizi očinstva, majčinstva, velikoj i dubokoj krizi, to je posljedica nedostatka vjere u Boga. To ne možemo promijeniti, preobraziti, poboljšati osim dubokom vjerom. Potrebna je vjera u Boga kako bi dali čovjeku život [8].

A u župi S. Maria Goretti (Rim) dodaje:

Kako objasniti denatalitet, ili bolje rečeno kako objasniti stav zajednica, nacija, grupa i političkih koje je protiv nataliteta? To se objašnjava nedostatkom vjere u čovjeka. Ali taj nedostatak vjere u čovjeka proizlazi iz nedostatka vjere u Boga; čovjek ima svoju dimenziju, svoj princip; a njegov princip je u samom Bogu jer je stvoren na njegovu sliku i priliku i to nam objašnjava tko je čovjek, kako može živjeti i kako može umrijeti. Tada je potrebna hrabrost da se živi u ovom svijetu i vidim na ovom susretu s ovim obiteljima i s ovim itinerantima znak kršćanske hrabrosti [9].

U zaključku ovog kratkog izlaganja odnosa svetog Ivana Pavla II. i Neokatekumenskog puta, i kao pečat crkvenog puta punog plodova i nebeskih blagoslova, čini nam se prikladnim sjetiti se njegove utješne riječi na kraju procesa pripreme i odobrenja Statuta, u Castel Gandolfu 2002. godine:

Kako se ne zahvaliti Gospodinu na plodovima koje je Neokatekumenski put donio u svojih preko trideset godina postojanja. U sekulariziranom društvu poput našeg, u kojem se širi vjerska ravnodušnost i gdje mnoge osobe žive kao da Bog ne postoji, mnogi imaju potrebe novog otkrivanja sakramenata kršćanske inicijacije, posebno krštenja. Put je sigurno jedan od providonosnih odgovora na ovu hitnu potrebu

Pogledajmo vaše zajednice: koliko otkrivanja ljepote i veličine zvanja koje proistječe iz krštenja. Kolika velikodušnost i revnost u navještanju Evanđelja Isusa Krista, posebno najudaljenijima! Koliko je zvanja za svećenički i redovnički život nastalo zahvaljujući ovom itinerariju kršćanske formacije! [10]

[1] BENEDIKT XVI, Govor članovima Neokatekumenskog puta, 17. siječnja 2011.
[2] L’Osservatore Romano, 3.-4. studenog 1980.
[3] L’Osservatore Romano, 1.-2. veljače 1988.
[4] Pohod Pape Ivana Pavla II župi Sv. Ane u Casal Morena (Rim), u L’Osservatore Romano, 3.-4. prosinca 1984.
[5] Pohod Pape Ivana Pavla II župi Sv. Antuna u Piazza Asti (Rim), u L’Osservatore Romano, 7.-8. svibnja 1979.
[6] Pohod Pape Ivana Pavla II župi Sv. Luke Evanđelista (Rim), u L’Osservatore Romano, 5.-6. studenog 1979.
[7] Pohod Pape Ivana Pavla II župi Sv. Ivana Evanđeliste u Spinacetu (Rim), u L’Osservatore Romano, 19.-20. studenog 1979.
[8] Usp. L’Osservatore Romano, 5.-6. svbinja 1986., uz priloženu snimku.
[9] L’Osservatore Romano, 1.-2. veljače 1988.
[10] Govor Svetog Oca inicijatorima Puta, katehistima itinerantima i prezbiterima Neokatekumeskog puta, (Castel Gandolfo, 21. rujna 2002.), u L’Osservatore Romano, 22. rujna 2002.