Radost na Neokatekumenskom putu povodom beatifikacije bl. Charlesa de Foucaulda

15. svibnja 2022. Charles de Foucauld, poznat kao brat Karlo od Isusa, kojeg je Papa Benedikt XVI. proglasio blaženim 13. studenog 2005., zaključit će svoj put prema kanonizaciji i bit će proglašen svetim, nakon što su Sveta Stolica i Papa priznali te potom potvrdili novo čudo po njegovom zagovoru.

U ovom kratkom zapisu htjeli bismo naglasiti duboku vezu, unatoč specifičnosti svake karizme darovane od Boga, koju nalazimo između ovog „univerzalnog brata“, kako zovu Charlesa de Foucaulda – od čije duhovnosti su proizišle čak 19 laičkih obitelji, svećenika, redovnika i redovnica – i Kika Argüella, inicijatora Neokatekumenskog Puta zajedno s Carmen Hernández.

Ove su veze raznolike i duboke te počinju od trenutka njihovog obraćenja, nadahnuća skrovitog života među siromasima, načina življenja kao „siromasi među siromasima“, sve do „sna“ kapele s euharistijskim klanjanjem na Brdu Blaženstva… Ovdje ćemo ukratko ocrtati najbitnije trenutke.

Prvi je vapaj molitva Bogu u trenutku egzistencijalne krize, potraga za Bogom: „Bože moj, ako postojiš, učini da te upoznam“, i poznata molitva Charlesa de Foucaulda; “Ako postojiš, dođi, pomogni mi, jer ispred mene je smrt“ [1], to je Kikova molitva, koji kaže: „Pitao sam se: Tko sam ja? Zašto nepravda u svijetu? Zašto ratovi?… Udaljio sam se od Crkve dok ju nisam potpuno napustio. Upao sam u duboku krizu tražeći smisao svoga života… Bio sam mrtav iznutra i znao sam da će moj kraj sigurno biti samoubojstvo, prije ili kasnije“ [2].  Preko filozofa intuicije, Henrija Bergsona, prima „prvu iskru“ Božjeg postojanja, ulazi u svoju sobu i počinje vapiti Bogu kojeg ne poznaje. „Vikao sam: Pomozi mi! Ne znam tko si! I u tom trenutku Gospodin mi se smilovao. Doživio sam duboko iskustvo susreta s Gospodinom koje me prestrašilo. Sjećam se da sam gorko plakao, suze su tekle, tekle kao rijeka…“ To je sigurnost Božjeg postojanja.

Ovaj providonosan susret za Kika i za Neokatekumenski Put događa se na putovima koji su samo Bogu poznati: jedan dominikanski teolog, otac Aguilar, primio je novčanu pomoć od Zaklade Juan March kako bi tražio, kao pripremu za II. Vatikanski Koncil, zajedničke točke između pravoslavne i katoličke umjetnosti, ali prije početka toga puta po Europi i kako bi ga pripremio, otac Aguilar odveo je Kika u pustinju Los Monegros, u Farlete (pokrajina Zaragoza), kod Male Braće Charlesa de Foucaulda, kojega je on poznavao. Tu je imao priliku upoznati oca R. Voillauma, utemeljitelja Male Braće te čitati o životu Charlesa de Foucaulda. Ostao je fasciniran, povrh svega otkrićem skrovitog života Isusa i Nazaretske obitelji [3].

Kiko, slušajući jedan govor svetog pape Ivana XXIII., dobio je nadahnuće da će obnova Crkve stići preko siromaha: “Uvjeren u to, i u činjenicu da se Isus Krist poistovjećuje sa siromasima i jadnima svijeta…, ostavio sam sve i svakoga“, kaže Kiko, također moju obećavajuću slikarsku karijeru, i pošao sam živjeti u barakama Palomerasa. U Charlesu de Foucauldu pronašao sam formulu života: slika svetoga Franje, Biblija i gitara… Od Foucaulda sam bio usvojio sliku skrovitog Isusovog života, biti u tišini do nogu Isusa Krista, odbačen od čovječanstva, uništen. Biti posljednji i stajati tamo, do Njegovih nogu [4].

Kad je Kiko pošao u barake Palomerasa Altasa, slijedio je upravo stope Charlesa de Foucaulda, skrovitog Kristovog života, bez ikakvog nacrta socijalne skrbi: “Nisam pošao tamo – podcrtava još jednom Kiko u veljači 1972. tijekom jednog govora u župi Sakramentinaca u Madridu – podučavati te ljude čitati i pisati, ili obavljati socijalni rad, a niti naviještati Evanđelje. Pošao sam tamo ne bih li bio do nogu Isusa Krista. Charles de Foucauld dao mi je formulu kako živjeti među siromasima kao siromah, u tišini. Taj čovjek znao je živjeti kao tiha prisutnost – svjedočenje, među siromasima. Njegov ideal bio je skroviti život koji je Isus živio trideset godina u Nazaretu, bez da je išta govorio među ljudima. Ovo je bila duhovnost Charlesa de Foucaulda: živjeti u tišini među siromasima. De Foucauld mi je pružio formulu kako ostvariti moj monastički ideal: živjeti kao siromah među siromasima, dijeleći kuću, posao i život s njima, ne tražeći ništa od nikoga, ne čineći ništa posebno. Nikad nisam pomislio utemeljiti neku školu ili karitativnu ustavnu ili nešto slično. Želio sam samo biti među njima, dijeliti njihovu stvarnost [5].

Ovo će obilježje postati konstitutivan i bitan dio navještaja kerygme, koji prati čitavu evangelizaciju Neokatekumenskog Puta: Bog nas ljubi i dolazi nam ususret  kako bi nas spasio, do dubine našega „biti grešnik“, našega „biti posljednji“.  Kiko usvaja nadahnuće Charlesa de Foucaulda te u njemu nalazi jedan od potpornih stupova svojega iskustva Isusa Krista i svojega poslanja.

Kanonizacija Charlesa de Foucaulda dobra je vijest za cijelu Crkvu, ali ima posebno značenje za Put. Kiko je više puta podsjetio da su bila tri sveca – i sva tri Francuzi – koji su ga doveli u barake: Terezija iz Lisieuxa, Elizabeta od Presvetog Trojstva i Charles de Foucauld. U poruci koju će mu uputiti Djevica Marija da „formira zajednice poput svete Nazaretske Obitelji, koje žive u poniznosti, jednostavnosti i zahvaljivanju. Drugi je Krist”, Charles de Foucauld predstavlja poniznost, sv. Terezija iz Lisieuxa predstavlja jednostavnost, dok sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva predstavlja zahvaljivanje.

Postoji još jedno duboko nadahnuće koje će svoje ispunjenje naći pedeset godina kasnije. Kiko je o tome pričao tijekom jedne od konvivencija s biskupima na Brdu blaženstava: „Mi smo ostvarili san, recimo tako, veliku ideju, a to je da bi na Brdu blaženstava bila sagrađena kapelica sa stvarnom i trajnom prisutnošću Svete Euharistije. Mi na Neokatekumenskom putu, koji kao sliku nosi sv. Nazaretsku Obitelj, s iznenađenjem smo primijetili kako smo vrlo blizu bl. Charlesu de Foucauldu koji je imao cilj, ideal života: poslanje skrivenog života u Nazaretu… to je još jedan detalj jer ćemo mi sada ovdje posvetiti kapelicu. De Foucauld je namjeravao kupiti ovo mjesto jer je osjećao od Boga da bi na Brdu blaženstava trebala biti kapelica sa stvarnom danonoćnom prisutnošću Svete Euharistije… (6)

Stranice koje je brat Karlo ispisao u njegovim Duhovnim bilješkama o značenju adoracije stvarne prisutnosti Gospodina u svetohraništu govore nam o veličini njegove revnosti za Krista:

„Adoracija… onaj pogled koji govori više od tisuću riječi… onaj pogled u šutnji koji sadrži najstrastveniju objavu ljubavi…“ (Duhovni spisi, str. 59)

„Ti si, moj Gospodine Isuse, u svetoj Euharistiji, ti si tamo, na metar od mene, u ovoj pokaznici! Tvoje tijelo, tvoja duša, tvoje čovještvo, tvoje božanstvo… Kako si blizu mene, moj Bože! Moj Spasitelju, moj dobri Isuse, moj brate…“ (Duhovni spisi, str. 69).

„Moj Bože, udostoj se dati mi neprestanu svijest o tvojoj prisutnosti, i istovremeno onu ljubav sa strepnjom koju se iskušava u prisutnosti onoga što se strastveno ljubi i koja čini da se stoji pred ljubljenom osobom bez zaklanjanja pogleda od nje.“ (Duhovni spisi, str. 51)

Ova strast i ljubav prema Kristovoj prisutnosti u Euharistiji otajstveno se veže u bratu Karlu s prisutnošću, s navještajem Krista na Brdu blaženstava. On piše: „…vjerujem da je moja dužnost potruditi se pronaći neko mjesto na Brdu blaženstava, osigurati neka bude u crkvenom posjedu na način da ga ustupim franjevcima i potruditi se načiniti oltar gdje će se trajno slaviti sveta misa svaki dan i gdje će ostati prisutan Gospodin u svetohraništu…“ [7] O ovome je svetac mnogo razmišljao i molio, toliko da je zabilježio i datum, 26. travanj 1900., blagdan Gospe Dobroga Savjeta. Također, bio je duboko uvjeren da će njegov poziv na „savršenije nasljedovanje Gospodina Isusa, u njegovom skrivenom životu“ na Brdu blaženstava zadobiti radikalnije i definitivno posvećenje.” „Tamo ću moći beskrajno više za bližnjega, za svoj jedini prinos svete žrtve…, urediti svetohranište koje će, uz samu prisutnost Presvetog Sakramenta, nevidljivo posvetiti svu okolicu, na isti način na koji je naš Gospodin u utrobi svoje majke posvetio Ivanovu kuću… tako i s hodočasnicima… gostoprimstvom, milostinjom, dobročinstvima koja ću nastojati činiti svima”. [8]

San Charlesa de Foucaulda postao je stvarnost tijekom Vazmene osmine 2008., kada je u Međunarodnom centru Domus Galilaeae, smještenom u gornjem dijelu brda Blaženstva (Korazim – Galileja), tijekom konvivencije s kardinalima i biskupima iz Europe – u prisutnosti mnogih rektora sjemeništa Redemptoris Mater i ekipa itineranata Neokatekumenskog puta, redovnika i odgovornih crkvenih pokreta, te civilnih vlasti – latinski jeruzalemski patrijarh, mons. Michel Sabbah, zajedno s ostalim biskupima različitih obreda, i s Kustosom Svete Zemlje, blagoslovio i otvorio kapelu u središtu Misionarskog sjemeništa Redemptoris Mater u Svetoj Zemlji, otvorenu i za druge istočne obrede. Na krov je postavljena skulptura koju je izradio Kiko Argüello, a koja predstavlja Isusa i dvanaest apostola tijekom navještaja Govora na gori. San bl. Charlesa de Foucaulda zapečaćen je evangelizacijskim poslanjem Crkve.

A od tog Uskrsa 2008., svaki dan i svaku noć, Presveto je neprestano izloženo za klanjanje na ovom mjestu koje se ogleda u Galilejskom jezeru, mjestu koje je učinjeno dragocjenim Gospodnjim propovijedanjem Govora na gori, snom brata Karla od Isusa i originalnom arhitekturom, djelom Kika Argüella.

Odavde se diže Ocu himan zahvalnosti i blagoslova za djelo spasenja ostvareno u Kristu, darom Duha Svetoga, “koji nevidljivo posvećuje svu okolicu”, i uznosi se neprestana molitva za evangelizacijsko poslanje Crkve u čitavom svijetu.

Povodom kanonizacije ovog sveca, koji je toliko nadahnuo Kika na početku Puta, možemo ga zaista moliti da s neba nastavi blagoslivljati Neokatekumenski put.

Ezechiele Pasotti

---

[1] Kiko Argüello, Kerygma, U barakama sa siromasima, Ignatius Press; 1. izdanje, str. 23.

[2] Kiko Argüello, Susret mladih u Asizu, 1. studenog 1996.

[3] Ibidem.

[4] Kiko Argüello, Kerygma…, str. 29-30.

[5] (Madrid-veljača 1972.-župa Sakramentinaca)

[6] Korazim (Izrael) – Domus Galilaeae, Konvivencija biskupa , ožujak 2008.

[7] De “l’Affaire du Mont des Beatitudes”, u R. Bazin, Charles de Foucauld á Nazareth 1897-1900, Ed. Soeurs Clarisses-Nazareth 1994. – str. 57-59.

[8] Ibidem.