Rim, 19. listopada 2018.

Neokatekumenski put posebno je zahvalan Gospodinu i Crkvi što je u nedjelju 14. listopada 2018. upisao papu Pavla VI. u knjigu svetaca. On je bio prvi papa koji je poticao i podržavao početke ove karizme kada je još bila gotovo nepoznata, prepoznajući ju kao plod Koncila i znak nade za Crkvu.

U prvom nas je susretu, 8. svibnja 1974., iznenadio velikom naklonošću kojom nas je dočekao, osjetivši proročkim duhom krsni identitet Puta:

„Apostolat činite samo zato što jeste ono što jeste, u poticaju ponovnog otkrivanja i oporavku istinskih, autentičnih, djelotvornih kršćanskih vrijednosti koje bi inače mogle ostati gotovo razvodnjene u običnom životu. Ne! Vi ih ističete u hitnim situacijama i pružate im zaista uzorni moralni sjaj upravo zato što na ovaj način s ovim kršćanskim duhom živite ovu neokatekumensku zajednicu.“ „Koliko nam radosti i nade dajete svojom prisutnošću i aktivnošću! Znamo da u vašim zajednicama zajedno radite na razumijevanju i razvoju bogatstva vašeg krštenja i posljedica vaše pripadnosti Kristu“. „Živjeti i promicati ovo buđenje ono je što vi nazivate oblikom ‘pokrsnog katekumenata’ koji će u današnjim kršćanskim zajednicama moći obnoviti one učinke zrelosti i produbljivanja koji su postignuti u prvotnoj Crkvi u razdoblju pripreme za krštenje. Vi to postižete kasnije: prije ili kasnije, rekao bih, sekundarno je. Činjenica je da vi ciljate na autentičnost, puninu, dosljednost, iskrenost kršćanskog života“.

„Vi to postižete kasnije: prije ili kasnije, rekao bih, sekundarno je. Činjenica je da vi ciljate na autentičnost, puninu, dosljednost, iskrenost kršćanskog života“.

Tri godine kasnije, 12. siječnja 1977., u neposrednoj blizini sa Sinodom o katehezi, sveti Pavao VI. posvetio je cijelo obraćanje opće audijencije u srijedu Neokatekumenskom Putu, predlažući samo ime „neokatekumenata“:

„Praksa i norma Crkve uvele su sveti običaj pokrštavanja novorođenčadi, puštajući da se obred krštenja liturgijski koncentrira na pripravak koji je, u prvim vremenima, kada je društvo bilo duboko pogansko, prethodilo krštenju, koji se nazivao katekumenat. Ali u današnjem društvenom okruženju ovu metodu treba dopuniti odgojem, inicijacijom u životnom stilu koji je primjeren kršćanima, nakon krštenja, tj. vjerskom pomoću, praktičnim usavršavanjem kršćanske vjernosti, učinkovito umetanje u zajednicu vjernika, što je Crkva“.

„Ovdje je ponovno rođenje naziva „katekumenat“, što sigurno ne želi poništiti ili umanjiti važnost trenutnog reda krštenja, već ga želi primijeniti postupnom i intenzivnom metodom evangelizacije, koja podsjeća i na određen način obnavlja katekumenat drugih vremena. Krštenik treba razumjeti, preispitati, cijeniti, prepustiti se neprocjenjivom bogatstvu primljenog sakramenta“.

U sjećanju Puta također ostaje znakovit susret pozdrava s inicijatorima Puta, Kikom Argüellom i Carmen Hernández, na kraju te iste audijencije. Papa je pitao: „Tko je Kiko?“. „Ja sam“, odgovori Kiko. I Papa, gledajući ga u oči i stavivši mu ruku na rame, reče: „Budite ponizni i vjerni Crkvi i Crkva će vam biti vjerna“. Te riječi ostale su urezane u Kikovom srcu sve do danas.

Posebno priznanje Neokatekumenskog Puta papi Pavlu VI. za njegovu encikliku „Humanae Vitae“, koja je općenito naišla na brojne poteškoće u prihvaćanju, ali koja je istovremeno izrodila mnogo plodova u kontekstu neokatekumenskog itinerarija. Na ovom se Putu postupno prenosi Učiteljstvo Crkve o spolnosti i braku. Za to su svjedoci toliki obnovljeni brakovi, brojna djeca, mnogi mladi u zajednicama među kojima su nastala mnoga zvanja za svećeništvo i posvećeni život, obitelji u poslanju u najtežim područjima

Značajni su odgovori na „Upitnik o stanju obitelji danas: pozitivni aspekti i sukobljeni aspekti“, koji je bio poslan svim biskupskim konferencijama, u crkvene stvarnosti. Odgovori su skupljeni u Instrumentum Laboris izvanredne sinode o obitelji iz 2014. godine, gdje stoji:

„S obzirom na encikliku Humanae Vitae pape Pavla VI., u velikoj većini slučajeva obitelj nije prepoznata po svojoj pozitivnoj dimenziji“.

„Dobar dio biskupskih konferencija napominje da, gdje je to duboko preneseno, velik dio vjernika s oduševljenjem prihvaća učenje Crkve s njezinom istinskom ljudskom i kršćanskom ljepotom. Kada se uspije prikazati globalnu viziju braka i obitelji prema kršćanskoj vjeri, tada se shvaća njihovu istinu, dobrotu i ljepotu“.

„Nauk je više prihvaćen tamo gdje je prisutno stvarno putovanje vjernika u vjeri, a ne samo improvizirana znatiželja o tome što Crkva misli o seksualnom moralu”.

Na ceremoniji uručenja „doktorata Honoris Causa“ Instituta Ivana Pavla II. na polju dogmatske teologije Kiku Argüellu 13. svibnja 2009. godine, govornik je također podcrtao još jedan vid:

„U trenutku krize i dezorijentacije mnogih, obitelji s Puta bezrezervno su prihvatile proročke enciklike Pavla VI. Humanae Vitae, što je bilo autentično svjedočanstvo za cijelu Crkvu, pokazujući da je unatoč našim strahovima ili našim poteškoćama, moguće živjeti ono što Crkva označava specifičnim za put svetosti bračnog para ako postoji živa zajednica koja nas prati“.

Napokon, njegova dirljiva ljubav prema Crkvi, u kojoj je opazio svu žurnost i potrebu za obnovom, pronašla je u praksi Puta plodan odjek.

„(…) Krist nas poziva da započnemo iznova, sve do posljednjeg dana, zahtijeva novi rad, zahtijeva napornu, svježu, genijalnu gradnju, kao da bi Crkva, Božja građevina, danas trebala započeti svoj avanturistički izazov prema visinama neba“.

I u srijedu, 15. rujna 1976., sa strastvenim je uzvikom zaključio niz vrlo proročkih kateheza o Crkvi:

„Mi, stari radnici, vapimo i iščekujemo: vrijeme je za izgradnju! Točnije, vrijeme za gradnju graditelja, apostola grada Božjega!“.