KAD KAMENJE OPET PROGOVORI

Prošli 12. listopada 2022., blagdan Djevice del Pilar – posebno svečan dan za Španjolsku, u spomen na ukazanje Djevice Majke Božje na mramornom “stupu”, koje se dogodilo 40. godine naše ere, na obalama rijeke Ebro apostolu sv. Jakovu i njegovim drugovima, kako bi ga potaknula na nastavak evangelizacije – u Fuentes de Carbonero el Mayoru, malom mjestu u blizini Segovije, nenaseljenom od 1960. godine, održano je slavlje s doista iznimnim značenjem.

Euharistiju je predvodio biskup Segovije, njegova Ekselencija Mons. Cesar Franco, uz preko 30 svećenika i oko 500 ljudi, koji su ispunili unutrašnjost crkve i okolicu, s predsjednikom Provincijskog vijeća, Miguela Ángela de Vicentea, gradonačelnicom Carbonero el Mayor, Maríom Ángeles García, drugim vlastima i predstavnicima Neokatekumenskog puta sjeverozapadne Španjolske te s brojnom braćom iz različitih neokatekumenskih zajednica u tom području. Dirljivo je bilo sudjelovanje mnogih stanovnika Carbonera, njih samih ili njihovih roditelja podrijetlom iz Fuentesa još prije nego što su kuće ovog malog mjesta bile napuštene i propale.

Zapravo, na tom području, osim crkvice, sada potpuno obnovljene zahvaljujući trudu i radu Puta, ne postoji ništa osim poljane, s vidljivim nedaleko, na suprotnom brežuljku, uništenim zidinama starih seoskih kuća, s malim izvorom vode u podnožju litice i farmom ovaca odmah iza kanala.

Dakle, što je posebno u vezi s ovim mjestom? Čemu obnova crkve na mjestu koje su ljudi potpuno napustili, a pomislilo bi se, i sam Bog ?

Prije početka euharistije podsjetio je na to o. Antonio Riquelme, prezbiter ekipe itineranta Puta odgovornog za ovo područje, koji je pročitao poruku koju je poslao Kiko Argüello, inicijator Neokatekumenskog Puta, zajedno s Carmen Hernández, a koja nije mogla biti prisutna na događaju, ali čija je povijest vezana uz ovo mjesto i razlog je obnove ove zgrade.

Pustimo da Kiko govori:

Blagoslivljam Boga koji je dopustio obnovu ove za mene tako važne crkvice. Zahvaljujem biskupu na njegovoj prisutnosti i svima koji su omogućili obnovu ove crkve.

Neokatekumenski put je kršćanska inicijacija koju je Sveta Stolica službeno odobrila 2008. Gospodin je upotrijebio Carmen i mene za ovu obnovu Crkve, rođenu nakon II. vatikanskog sabora. Započelo je 1964. godine među stanovnicima Palomeras Altasa, na periferiji Madrida, kada su nas siromasi s kojima smo živjeli zamolili da im naviještamo Evanđelje Isusa Krista. Velika radost za cijeli Put i za Crkvu bit će otvaranje Kauze za proglašenje blaženom Carmen Hernández 4. prosinca.

Božjom voljom, 1965. godine, u želji da nađem mjesto za povlačenje i molitvu, našao sam napuštenu crkvu Fuentes de Carbonero. Dok sam po oblačnom danu šetao kastiljskom visoravni, zraka svjetlosti obasjala je kamenje od tinjca kojim ovo područje obiluje i odjednom je sve bilo osvijetljeno i bio sam jako impresioniran: crkva usred te stepe bila je pravo ukazanje. Bila je otvorena i prazna; još je imala oltarnu sliku i neke slike; sakristija s drvenim podestom služila je za spavanje. Tamo sam živio petnaest dana, moleći, sam i s velikim plodom. Vidjevši da je to prekrasno mjesto, povlačio sam se tamo i druge pute, živio u osami, postio i molio i spavao u vreći za spavanje u sakristiji.

Kako je u blizini bila rijeka, odlučio sam ljeti na nekoliko dana povesti sa sobom braću iz baraka, kako bi i oni mogli imati praznike. Proveli smo tjedan dana odmora, druženja i ljubavi. Palo mi je na um da je, dok su sve kuće u selu uništene, jedino što je ostalo stajati na tom napuštenom mjestu bila crkva, i to crkva puna sirotinje. Rekao sam braći iz baraka da skupljaju slamu. Otišli su u polje i svaka je obitelj napravila svoj krevet od slame i nekoliko deka. Bilo je dirljivo, kao da bi se mogao snimiti neki film.. Vani su sve kuće bile u ruševinama; iznutra je crkva bila puna siromaha.

Zadnji dan smo slavili misu i došli su svi stanovnici Carbonera. Neki su rekli da su, čuvši zvuk zvona, plakali od ganuća, jer je prošlo toliko godina otkako su zadnji put čuli da zvone. Slavili smo misu i oni su pošli s nama. Bili su uzbuđeni; ponovno su čuli zvona svoga sela. Crkva je bila puna. Bili smo je okitili cvijećem i vrlo dobro pripremili; bila je lijepa.

S vremenom je ova kerigma naviještena siromasima postala katehetska sinteza utemeljena na tronogu “Riječ Božja – Liturgija – Zajednica”, čija je svrha voditi ljude bratskom zajedništvu i odrasloj vjeri.

Ovaj itinerarij kršćanske inicijacije pobudio je zanimanje tadašnjeg madridskog nadbiskupa mons.Casimira Morcilla, koji nas je potaknuo da ga provedemo u župama; tako se proširio na Madrid i druge španjolske biskupije. Godine 1968. Put je započeo u Rimu i od tada se proširio na biskupije diljem svijeta.

Ovdje smo slavili vazmeno bdijenje s braćom iz baraka i onima iz prve madridske zajednice. Nismo imali svjetla; rasjvetom nam je bila jedna stara svijeća koju smo pronašli. U zoru smo jeli janjetinu koju smo naručili u Carbonero.

Danas, nakon 57 godina, zvona Fuentes de Carbonera ponovno zvone. Kako ne blagosloviti Gospodina, kako ne zahvaliti Djevici Mariji koja je nadahnula Neokatekumenski put i koja nam na blagdan Gospe od Pilar dopušta da ga ponovno otvorimo! Danas se spominjemo otkrića Amerike 1492. Djevice od Pilar, zaštitnice Latinske Amerike, zvijezdo evangelizacije Novog kontinenta. Odavde su prvi putnici Puta otišli evangelizirati Ameriku, koja je danas puna zajednica.

Molite za mene.

Nakon čitanja Kikova svjedočanstva uslijedio je blagoslov obnovljene crkve i euharistijsko slavlje. I biskup je u homiliji želio naglasiti da je oporavak ovoga mjesta „čudo“, upravo onoga Boga koji čini velika djela među nama, ističući simboličku važnost obnove crkve kao znaka poslanja Crkve naviještanja Krista: ova zgrada, rekao je, “primjer je onoga što je Kiko Argüello želio učiniti i što je Crkva učinila od svojih početaka, to jest, evangelizirati, katehizirati, slati u svijet one koji imaju vjere da nastave jedno i konačno Kristovo poslanje” . Zatim je zaželio Kiku da i dalje ima “hrabrost kojom je evangelizirao tolike ljude preko Puta, Puta koji je donio toliko plodova Crkvi”. Obnova ove crkve je “još jedan plod Neokatekumenskog puta”.

Jedan san – jedna vizija

Svjedočanstvo Kika i blagoslov crkve u Fuentesu nakon radova obnove otkriva iz ovog napuštenog mjesta genezu nekih činjenica koje su bitne za povijest Puta: Uskrsno bdijenje, življeno prema ponovnom otkriću Drugog vatikanskog koncila, i oblik misije s ekipama itinerantima svoj su poôetak imali ovdje u Fuentesu.

U drugoj priči/svjedočanstvu Kiko je, uz gore rečeno, dodao neke detalje za koje smatramo da ih je važno zapamtiti. Na svom putu vjere imao je intuiciju da je Krist prisutan u patnji “posljednjih na zemlji” te je, slijedeći stope sv. Charlesa de Foucaulda, 1964. odlučio započeti zajednički život s najsiromašnijima, u kolibi Palomeras Altasa, na periferiji Madrida, gdje je upoznao Carmen Hernández, započinjući novi oblik propovijedanja koji će uskoro dovesti do formiranja kršćanske zajednice.

Kiko kaže:

U barkama je bila jedna gospođa Vicenta (volonterka koja je išla pomagati ljudima u barakama) i ja sam joj jednog dana rekao: “Vidi, prije nego što si ti došla, mi nikad nismo imali problema i uvijek smo bili u zajedniútvu; otkad si ti stigla, ovdje je klaonica…”. Naljutila se i odlučila otići. Bila je iz Segovije i jednog dana sam je pomislio otići potražiti da je zamolim za oprost. Otišao sam u njeno selo, Carbonero el Mayor, i pošto nisam imao njenu adresu, tražio sam je i rekli su mi da je u polju…

Počeo sam mirno hodati kastiljskom visoravni, pustinjom; Kastiljska visoravan je divna, izgleda kao ruska stepa. Dan je bio oblačan i iznenada se otvorila zraka svjetlosti i pogodila Fuentes. Ispada da je kamenje toga sela od tinjca, sjaji se; i odjednom sve zasvijetli i jako sam ostao vrlo dirnut. Crkva usred te stepe bila je pravo ukazanje…

Godine 1967. slavili smo Uskrsno bdijenje u crkvi Fuentes s braćom iz Palomerasa i onima iz prve župe u Madridu.

Godine 1969. rekao sam don Francescu Cuppiniju – prvom svećeniku koji je pratio Carmen i mene – da pođe sa mnom provesti Veliki tjedan. Otišli smo tamo i nismo imali svjetla, ali bila je stara svijeća i zapalili smo je. Za Pashalnu gozbu naručili smo janjetinu iz susjednog sela. Vazmeno bdijenje slavili smo bez svjetla; predsjedao je Francesco Cuppini.

Prvi susret itineranata također je održan u Fuentesu i odande su krenule prve ekipe za evangelizaciju u Americi.

Kiko je bio jako impresioniran “zrakom svjetlosti” koja je obasjala kamenje tinjca, dajući novu viziju cijelom kraju, s napuštenom crkvom. Ova nas vizija podsjeća na još jednu crkvicu, još jednu riječ i još jedan san iz života svetog Franje Asiškog.

U životu svetog Franje Asiškog postoje dvije vrlo zanimljive činjenice koje su nam bliske, ako hoćemo: priča se da je u blizini crkve San Damiano, male trošne gradevine nedaleko od Asiza, ušao u nju moliti i da je za vrijeme molitve, dok je gledao u križ Gospodnji, čuo glas koji mu je rekao: “Franjo, idi i obnovi moju crkvu koja je, kao što vidiš, sva u ruševinama”. Sveti Franjo će se odmah zauzeti da Crkvu postavi na noge, iako će ubrzo shvatiti da je poziv Gospodinov išao mnogo dalje. U “Velikoj legendi”, Životu svetog Franje kojeg je napisao sveti Bonaventura zatim se govori o snu pape Inocenta III. – Giotto ga je divno naslikao u bazilici u Asizu – u kojem je vidio baziliku svetog Ivana Lateranskog, koja samo što ne padne, ali je podržana od malog fratra da ne padne… Svi znamo kakvo je djelo Bog učinio za svoju Crkvu, ne samo tada, kroz franjevačku reformu, pa sve do naših dana.

Ove činjenice padaju na pamet pred rekonstrukcijom crkve u Fuentesu, uz usporedbu, koja nas ne može ne dirnuti, između situacije Crkve u 12. stoljeću i sadašnje situacije. Naravno, bez ikakvih presumpcija, to su dvije priče, vrlo različite činjenice: tamo je povijest konsolidirana, ovdje više kao “vizija”, ali dovoljno je imati malo očiju da vidite i zadivi vas kako Bog vodi povijest naprijed: ta kršćanska inicijacija, pokrenuta preko Kika i Carmen, u svjetlu i na tragu Drugog vatikanskog sabora, i otvorena u 135 zemalja na pet kontinenata, uistinu je nešto što može obilježiti Crkvu našeg vremena.

U središtu, u srcu, ovog Puta je ponovno otkrivanje Pashe, Pashalnog bdijenja, koje je sam papa Franjo, biskupima Santo Dominga “na njihovu ad limina posjetu”, prepoznao kao zaslugu Neokatekumenskog puta. I ovo je bdijenje imalo svoj početak ovdje, u Fuentesu. Zapravo, s tom prvom zajednicom rođenom među siromasima baraka, Kiko i Carmen odvažili su se slaviti Pashu 1967. cijelu noć, a zatim, dvije godine kasnije, 1969., Pashalno trodnevlje. Pasha je tada bila temeljna u oblikovanju Neokatekumenskog itinerarija, kako bi dala snagu i poticaj svim prvim godinama Puta, uz ljepotu i milinu Pashalnog trodnevlja i bdijenja, da utemelji prenošenje vjere u obiteljima koje su formirale zajednice.

Nekoliko godina kasnije, od 1. do 20. kolovoza 1969., nakon početka Puta u Italiji i u drugim župama u Španjolskoj, Kiko i Carmen ponovno okupljaju ovdje u Fuentesu, na konvivenciju, prvu braću, rođenu iz ovih evangelizacija. I tu se formirala prva ekipa misionara itineranata koji su otišli u Kolumbiju.

Ponovna izgradnja ove crkve u Fuentesu – tako važna za Kika, kako se sam prisjetio u svom pozdravu – je kao prisjećanje na gotovo 60 godina povijesti Puta: dužna zahvala Bogu koji je, iz baraka i iz Fuentesa, pokrenuo Kikov i Carmenin život i život prvih itineranta u jednu pustolovinu koja je prenijela tu “zraku svjetla” na pet kontinenata i osvijetlila to “kamenje tinjca” tako da su postali znakovi nade u današnjem svijetu, za tisuće i tisuće ljudi.

Ezechiele Pasotti Segundo Tejado

---