INTERVENT KIKA ARGÜELLA
Dobra večer svima,
Pozdravljam D. Carlosa Osora, kardinala-nadbiskupa Madrida.
Kardinala D. Antonio Maria Rouco, madridskog nadbiskupa u miru.
Kardinala Paolo Romeo, nadbiskupa u miru Palerma.
Ovdje prisutne nadbiskupe, biskupe i biskupski vikare.
Generalnu majku misionarki Krista Isusa i njezine savjetnice. Kakvu nam radost pričinjava vaša prisutnost u ovom činu, sestre!
Rektora Sveučilišta D. Daniel Sada, dekane fakulteta i profesore.
Neokatekumenske zajednice koje smo katehizirali Carmen i ja u Madridu, Zamori, Barceloni, Rimu, Firenci, Ivrei i Parizu.
Katehiste itinerante, rektore i odgojitelje sjemeništa Redemptoris Mater, svećenike i sve vas ovdje prisutne. Šaljem srdačne pozdrave brojnoj braći Puta koja prate ovaj čin putem interneta.
Zahvalni smo za mnoga pisma primljena od nadbiskupa i biskupa s pet kontinenata koji, ne mogavši svjedočiti ovom činu, svoju radost dijele s braćom Puta i pridružuju nam se svojim molitvama.
Želio bih vam pročitati riječi kardinala Farrella, prefekta Dikasterija za laike, obitelj i život, koji nam je također poslao pismo.
Dragi Kiko, fra Mario i María Ascensión,
Zahvaljujem vam na pozivu koji ste mi uputili da sudjelujem u službenom otvaranju Kauze za proglašenje blaženom i svetom Carmen Hernandez, koje će se održati, ako Bog da, na Sveučilištu Francisco de Vitoria u Madridu.
Zadovoljan sam što sam saznao da je molba za otvaranje Carmenine kauze za kanonizaciju prihvaćena i pridružujem se vašoj radosti i zahvali Gospodinu. Nažalost, obveze koje su već navedene u mom rasporedu za ovo razdoblje sprječavaju me da budem s vama ovoga dana u Madridu.
U svakom slučaju, uvjeravam vas u svoje sjećanje pred Gospodinom kako bi Carmenin život, njezino svjedočanstvo vjere, njezino predanje do kraja da naviještanje Evanđelja donese u svakom dijelu, i dalje bili referentni uzor za sve vas i za cijelu Crkvu.
Obnavljajući svoju zahvalnost i nadajući se da će biti drugih prilika za susrete, srdačno vas pozdravljam u Gospodinu.
Kardinal Kevin Farrell. Prefekt Dikasterija za laike, obitelj i život.
Osobno sam vrlo sretan što je došao ovaj dan u kojem Crkva započinje biskupijsku fazu kauze za proglašenje blaženom i svetom Carmen Hernández. Zahvaljujem kardinalu, nadbiskupu Madrida, Carlosu Osoru, što je pokrenuo istragu Carmenina života, vrlina te glasa o svetosti.
Gospodin nas je sjedinio, Carmen i mene, tijekom 52 godine, u predivnoj misiji evangelizacije – koja je započela u ovoj madridskoj biskupiji – kao plod Koncila.
Osjećam providnosnom činjenicom da se otvaranje Kauze podudara upravo s godinom u kojoj se obilježava 60. obljetnica Drugoga vatikanskog sabora; jer Carmen je dala svoj život da dovede Koncil u župe, kroz kršćansku inicijaciju, u službi biskupa, koja se zove Neokatekumenski put.
Iznenađujuće je vidjeti ovu priču s činjenicama i osobama, djelo koje nije obavljeno za stolom, već djelovanjem Duha Svetoga. Ono što je pismeno razrađeno na Drugom vatikanskom saboru, vidjeli smo da se događa sa siromasima u barakama Palomeras po djelu Duha Svetoga. Tu smo vidjeli kako se Gospodin pojavljuje, stvara oprost, ljubav, zajedništvo, kršćansku zajednicu! I Carmen i ja bili smo svjedoci Božje prisutnosti u evangelizaciji, svjedoci Božjeg djelovanja u Crkvi Drugog vatikanskog sabora. Nismo imali nikakvih planova ni unaprijed smišljenih ideja. Više od 50 godina možemo svjedočiti da je Bog živ u svojoj Crkvi.
Carmen, slijedeći stope svetog Franje Ksaverskog (čiji smo blagdan jučer slavili) nikada nije razmišljala o ostanku u Španjolskoj, jer bi to bilo kao neuspjeh njezinog misionarskog ideala. Ali Bog je htio da se susretnemo u Madridu, u barakama Palomera Altasa. Upoznali smo se 1964., na povratku s njenog povijesnog hodočašća u Svetu zemlju. Otišao sam živjeti u jednu baraku sa siromasima Palomerasa.
Tamo je Carmen upoznala zajednicu braće koja su se okupljala u mojoj kolibi i bila jako impresionirana njihovim odgovorom na Riječ Božju. Odlučila je ostati s nama i mi smo joj izgradili baraku.
Carmen je vidjela prisutnost Isusa Krista koji dolazi spasiti grešnike, ispuniti otajstvo Pashe i stvoriti zajedništvo među siromasima. Isus Krist davao sebe kao besplatnu ljubav za svakog čovjeka.
Sve što je Bog dopustio, sva njegova prisutnost u Palomerasu, bila je kao plodno tlo koje je Bog pripremio da bi je zatim izlio u Crkvu. Ono što je Bog dao da iskusimo usred siromašnog svijeta, Duh Sveti je pripremio za svoju Crkvu.
Providonosna prisutnost Mons Morcilla u barakama presudila je da Carmen definitivno surađuje sa mnom. Da nije bilo nadbiskupa Morcilla, ne bismo išli na župe; također nam je on otvorio vrata Italije. Carmen je u monsu Morcillu vidjela prisutnost Crkve i potpuno promijenila svoj stav prema meni; u prisutnosti nadbiskupa vidjela je kako se ispunjava obećanje koje joj je Bog dao u Izraelu.
Kad je Carmen bila u Izraelu, u Ein Karenu, osjećala je, kao u viziji, da Bog želi nešto od nje za sveopću Crkvu, te da se ne radi o osnivanju jedne kongregacije.
Ovo vam govorim da vidite, kao veliko otajstvo Gospodnje, suradnju Carmen i mene.
Puno me koštalo prihvatiti Carmen, sve dok mi Gospodin nije rekao u nutrini da je Carmen velika milost, da postoji netko pored mene tko mi stalno govori istinu: Bog ju je doveo k meni s misijom ; tada sam Carmen prihvatio s vjerom, kao nekoga od Gospodina poslanog. Trpio sam dok u vjeri nisam shvatio da je ona od Boga i od toga dana mi je ona bila milost.
Carmen je bila nevjerojatna! Izvanredna žena koja je učinila mnogo dobra, ne samo za braću i sestre Neokatekumenskog puta, nego za cijelu Crkvu.
Carmen, kakva divna žena! S majstorskim genijem slobode i ljubavi prema Crkvi. Nikad mi nije laskala: uvijek mi je govorila istinu. Bila je sposobna stajati iza mene, uvijek uz mene, da mi pomogne. Imala je jasnu svijest da je poslanje koje joj je Bog povjerio da me podržava, brani i ispravlja za dobrobit Neokatekumenskog puta.
Iz ljubavi prema Crkvi i prema braći ostala je uz mene 52 godine, iako joj je ponekad bilo teško, ali Carmen je samo zanimalo vršiti volju Božju za koju je vidjela da je ta da bude sa mnom u ovoj kršćanskoj inicijaciji koja je Neokatekumenski put.
Iznimna žena, doista, s ogromnom velikodušnošću: odricala se da bih ja mogao djelovati, unatoč korekcijama, uvijek je bila iza mene, podržavala me.
Primjer liberalnosti, iskrenosti, slobodnog obraćanja cijelom svijetu; govorila je istinu braći zajednica. A kad bi se neki brat udaljio, zvala ga je i tražila ga, kao izgubljenu ovcu, s ljubavlju.
Bila je izvanredna žena, prava proročica, istinska misionarka, koja je živjela vjeru na herojski način, izuzetna žena! Vrlo važna za Crkvu, uvijek moleći, zaljubljena u Krista, Sveto pismo i Pashu, s bezuvjetnom ljubavlju prema Papi i Crkvi.
Zajedno smo inicijatori karizme koju je Gospodin nadahnuo da pomogne svojoj Crkvi. Riječi pape Franje na Tor Vergati 2018., u povodu 50. obljetnice Neokatekumenskog puta: „Vi ste dar Duha Svetoga za Crkvu“, potvrđuju Carmeninu želju, da se vidi da je na Putu Bog koji djeluje, da je to djelo Duha Svetoga u Crkvi, a on sam nas je pozvao da budemo inicijatori tog Puta.
Papa Franjo je u posljednjoj ovogodišnjoj audijenciji s Međunarodnom ekipom puta izrazio radost zbog početka otvaranja Kauze.
Želim da Crkva, u ovoj Kauzi proglašenja svetom koja počinje, istraži njen život, koji je često bio život raspeća, šutnje i patnje, kao u “tamnoj noći”; Također želim da njene vrline izađu na vidjelo, od kojih su mnoge skrivene, mnoge na herojskoj razini. Neka Crkva o svemu tome razluči.
Zahvaljujem Bogu što sam je poznavao i što sam mogao s njom surađivati u “teškom trudu evanđelja”, kako kaže sv. Pavao.
Carmen! Kakva velika žena, s iznimnom vjerom! Kakva velika ljubav prema Kristu i njegovoj Crkvi!
Hvala vam!
Sada ćemo poslušati Evanđelje.
Ove večeri želimo navijestiti odlomak iz Evanđelja koji je duboko dirnuo Carmen: Preobraženje, koje je čudesna i dojmljiva sudbina ljudske povijesti, a koja se već ostvarila u Djevici Mariji, koja je slika ne samo Crkve nego i cijelog čovječanstva.
Preobraženje će ovog čovjeka kojeg je preuzeo Isus Krist dovesti do potpune divinizacije. To je uzdizanje u slavu neba, u Uzašašće. I to se ovdje može doživjeti, jer kršćani se po krštenju preobražavamo iz dana u dan, čak i ako ovo tijelo zakaže, mi se preobražavamo u lice Isusa Krista. To je kršćanska vjera koja osvjetljava povijest, budućnost čovječanstva: Preobraženje.
Navještaj Evanđelja: Mk 9,2-8
INTERVENT POSTULATORA KAUZE CARLOSA METOLA
Njegovoj Eminenciji i Preuzvišenom Mons. Carlosu Osoru Sierri, kardinalu-nadbiskupu Madrida
Madrid, 20. srpnja 2021. spomendan proroka Ilije
“Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova” (Iz 55,9).
Dolje potpisani, gosp. Carlos Metola Gómez, zakonito imenovani dijecezanski postulator Neokatekumenskog puta, zaklade Famiglia di Nazareth za itinerantsku evangelizaciju iz Madrida i zaklade Famiglia di Nazareth za itinerantsku evangelizaciju iz Rima, aktera Kauze beatifikacije i kanonizacije službenice Božje
MARÍE DEL CARMEN HERNÁNDEZ BARRERA, KATEHISTICE LAIKINJE
MOLIM VAŠU EMINENCIJU, u ime ostalih stranaka, a u skladu s Apostolskom konstitucijom Divinus perfectionis Magister, Normae Servandae in Inquisitionibus ab Episcopis Faciendis in Causis Sanctorum, i Istruzione Sanctorum Mater o postupku biskupijske ili eparhijalnoe faze u kauzama svetaca,
da pokrenete biskupijsku fazu dotične Kauze u svojoj Nadbiskupiji Madrida.
U sazivanju Drugog vatikanskog koncila od strane pape Ivana XXIII., s Konstitucijom Humanae Salutis, proročanski je potvrdio: “Crkva je u naše vrijeme svjedok teške krize čovječanstva. Rađa se novi poredak i pred Crkvom su neizmjerne zadaće, kao i u najtragičnijim razdobljima povijesti. Doista, ono što se danas traži od Crkve jest uliti trajnu, životnu i božansku krepost Evanđelja u vene današnjeg čovječanstva”. [1]
Jedan od mnogih plodova ovog Drugog vatikanskog sabora je Neokatekumenski put, kako je rekao papa Pavao VI.: „Evo plodova Koncila! Nakon krštenja činite ono što je prvotna Crkva činila prije: prije ili poslije je sekundarno. Činjenica je da ciljate na autentičnost, puninu, koherentnost, iskrenost kršćanskog života”. [2]
Čak je i papa Ivan Pavao II u svom pismu Ogniqualvolta napisao: „Priznajem Neokatekumenski put kao valjani itinerarij katoličke formacije za društvo i današnje vrijeme“, i „Stoga iskreno želim da moja braća u biskupstvu cijene i pomažu – zajedno sa svojim svećenicima – ovo djelo nove evangelizacije”. [3]
Htio sam započeti citirajući ova tri voljena sveta pape, zbog neizmjerne ljubavi koju je Službenica Božja María del Carmen Hernández Barrera tijekom svog života gajila prema Crkvi i njezinoj vidljivoj glavi, Papi. Zajedno s Kikom Argüellom, ona je bila inicijator Neokatekumenskog puta, koji je, kako smo naglasili, jedan od plodova Drugog vatikanskog sabora. Carmen Hernández posvetila je sve svoje snage tijekom 52 godine neprekidnoj službi itinerantskog navještaja Evanđelja i da bude oruđe, kao “beskorisna službenica” [4] Krista u obnovi njegove Crkve.
María del Carmen Hernández Barrera rođena je u Ólvegi, u pokrajini Soria, 24. studenoga 1930. u katoličkoj obitelji s devetero djece; bila je peta, a od malena je željela biti misionarka, poziv koji se rađao i hranio svaki put kad su isusovački misionari iz Tudele (Navarra) dolazili u njezinu školu držati konferencije o misijama. Primjer svetog Franje Ksaverskog stvarao je u njoj gorljivost kroz ostatak života.
Kasnije je mislila da slijediti Krista ne znači započeti karijeru u kemiji (koju je postigla s briljantnim rezultatima), dakle slijediti životni projekt pun nade koji je njezin otac predvidio za nju, unutar cvatuće obiteljske industrije riže, nego ući u Institut Sestara misionarki Krista Isusa, koju je utemeljila M. María Camino Sanz Orrio uz neprocjenjivu pomoć tadašnjeg nadbiskupa Pamplone, mons. Marcelina Olaechea. Utemeljena je 1954. Tijekom osam godina provedenih među misionarkama Carmen je stekla izvrsnu formaciju u duhovnosti, zajednici i apostolskom životu. Čitajući njene dnevnike i bilješke savjesti iz tih godina, čovjek je zadivljen ljubavlju koju je pokazala prema Isusu; rečenica koju je u njima najčešće ponavljala bila je: „Isuse moj, volim te! Iznenađuju i brojna i duboka duhovna iskustva, “gotovo mistična” i herojske žrtve, kroz koja ju je Gospodin vodio. Između 1957. i 1960. studirala je religijske nauke na Institutu Sedes Sapientiae u Valenciji, kod nekih veličanstvenih učitelja kojih se uvijek sjećala; njene su ocjene bile briljantne i napisala je tezu ocijenjenu summa cum laude na temu “Potreba za molitvom u mislima Pija XII”. Sve to dalo mu je golemu ljubav prema liturgijskoj molitvi, euharistiji i Svetom pismu, kao stvarnoj i nužnoj Kristovoj prisutnosti u njenom svakodnevnom životu.
Kad je sve upućivalo na odlazak u misije u Indiju, nakon godinu i pol dana provedenih u Londonu, kako je to bio običaj u njezinu Institutu, kako bi naučila engleski i završila pripreme za misije, Carmen Hernández prošla je ono što je sama definirala “otmicom aviona” na njezinu putu služenja Bogu: poglavari sumnjaju u njezinu prikladnost da bude primljena na vječne zavjete i tjeraju je da se vrati u Španjolsku. Bilo je to osam mjeseci čekanja koje je Carmen provela u jednoj od kuća sestara misionarki u Barceloni. U tom je razdoblju Gospodin učinio da doživi vrlo duboku “kenozu”, u kojoj nestaju sve njezine iluzije da je misionarka; kaže da je Barcelona bila poput planine Moriah, gdje je morala žrtvovati svog “Isaaca” (svoj životni projekt). Utješilo ju je otići u muzej Marés, gdje “ima mnogo romaničkih raspela na kojima se vidi Krist koji kraljuje na križu”, ne s trnovom krunom, nego s krunom kraljeva, pozivajući je da ostane u toj patnji, na tom križ, jer je to Isus Krist učinio.
Ali prije svega, u ovom “Getsemaniju”, otac Pedro Farnés, veliki liturgičar, pojavio se kao anđeo koji ju je utješio. Na nju je prenio svu tada započetu liturgijsku obnovu, ponovnim otkrivanjem pashalnog bdijenja i snage euharistije, ali ne na teorijski način, nego “utjelovljenu u sebi” zbog okolnosti “patnje i smrti” koju je živjela, jer kad joj ne bi dopustili zavjete, kamo bi išla? Koje je bilo njeno mjesto u Crkvi? Jer jedno joj je bilo jasno: Gospodin ju zove za misionarku! Sve je ostavila za Njega i za Njegovu Crkvu! Tako je naučila da je “spomen smrti i uskrsnuća Isusa Krista” prisutan u euharistiji i da se u njoj egzistencijalno sudjeluje, umirući i uskrsnuvši s njim.
Kad se potvrdilo 28. kolovoza 1962. da ne može biti pripuštena vječnim zavjetima, njena egzistencijalna sumnja se zaoštrila. Tada se otvaraju mala vrata jer biskup Orura (Bolivija) mgr. Jorge Manrique, pozvao ju je da ode u njezinu biskupiju raditi među siromašnim rudarima. Ali osjeća potrebu otići u Svetu Zemlju, „peto Evanđelje”, i upoznati zemlju kojom je hodao njezin voljeni Isus. S vrlo malo sredstava, odlazi na hodočašće Svetim mjestima s mladom Irkinjom koju je upoznala u Londonu. Njih su dvije putovali po mjestima Izraela, često hodajući, čitajući Sveto pismo na samim mjestima gdje su se zbili ispričani događaji; nešto zarađujući čisteći kuće bilo Židovima bilo Arapima. Zanimljivo, u Svetoj zemlji Carmen se susreće s velikim iskušenjem: pozvana je da radi na Izraelskom institutu za tehnologiju, Technion, u Haifi, na projektu kemijskog istraživanja, koji je mogla prihvatiti, ali je odustala jer je Božji poziv bio mnogo jači. Mnogo je poslijepodneva odlazla na stijenu Petrova prvenstva, gdje odzvanja Isusov glas: “Ljubiš li me?”. Carmen je odgovorila “Da” i upitala Gospodina “koje je njezino mjesto u Crkvi”. U kolovozu 1964. vratila se u Španjolsku i otišala živjeti u Palomeras Bajas, sirotinjsku četvrt na periferiji Madrida. Ondje je Bog već pripremio susret s Kikom Argüellom, preko jedne od njegovih sestara koje su ga poznavale. Salomonova Oda kaže da Bog sa svakom osobom ima “nacrt neizrecive umjetnosti”, a takav je i nacrt koji je Bog pripremio s Carmen Hernández: njezin neodoljivi poziv na evangelizaciju, učvršćen njezinom velikom teološoim, duhovnom i liturgijskom izobrazbom, ujedinjuje se s planom kojeg je Bog pripremio s Kikom Argüellom: prisutnost Krista patnika među najsiromašnijima i sposobnost okupljanja i stvaranja malih zajednica. Gospa je objavila Kiku pet godina ranije, 8. prosinca 1959.: “Treba stvarati kršćanske zajednice poput Svete nazaretske obitelji koje žive u poniznosti, jednostavnosti i zahvaljivanju, drugi je Krist”. Iz jedinstva ove misije Carmen Hernández i Kika Argüella rođen je Neokatekumenski put, kojeg je od početka poticao tadašnji nadbiskup Madrida mons.Casimiro Morcillo.
Na tom Neokatekumenskom putu Carmen Hernández pridonijela je teologijom, intuicijom, istraživanjem i proučavanjem, a Kiko ostvarenjem, „arhitektiranjem“ teološko-katehetske i moralne sinteze koja privlači one najudaljenije od Crkve koji su živjeli u barakama, a koja u isto vrijeme može revitalizirati i oživjeti vjeru vjernika u župama; vjeru zapečaćena u krštenju primljenog u djetinjstvu, ali koja često ne sazrijeva do stasa odrasle vjere. Danas, nakon što se ovo sjeme iz baraka proširilo preko Kika i Carmen i tisuća katehista koje su oni formirali, Neokatekumenski put se proširio u više od 130 zemalja, sa ukupno 21 066 zajednica u svijetu, s milijun i pol braćo i sestara, u 6800 župa. Kiko i Carmen, uvijek praćeni od svećenika, čineći tako evangelizacijsku itenerantsku ekipu, proveli su 52 godine neprestane evangelizacijske aktivnosti u mnogim zemljama svijeta. Carmen je znala reći: “To nije naš posao: Bog je taj koji ga vodi naprijed”. Inicijatori Puta su više od pedeset godina, kako kaže sveti Pavao, sa „brigom za sve Crkve“ [6], u teškoćama, neuspjesima, patnjama, čestim putovanjima, susretima, suživotom, neprospavanim noćima, bez ikakve plaće ili ekonomske sigurnosti, živeći od milostinje. Imamo sigurnost, još uvijek subjektivnu u iščekivanju konačne presude Crkve, da je Carmen proživjela ove godine svog života u herojskoj evanđeoskoj djelatnosti, a da nije imala “gdje glavu nasloniti” [7]. Naravno, ovaj navještaj evanđelja bio je pun radosti i utjehe, gledajući Gospodinovo djelovanje i snagu: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta”. [8]
Zanimljivo, u ovom vrtlogu evangelizacije, Carmen Hernández često bilježi trenutke “praznine” u svojim dnevnicima. Doslovno kaže: “Ja sam u ništavilu”, ili “ni u čemu”; nakon što je doživjela vrlo blisko iskustvo s Isusom i svjedočila Božjem djelovanju u prvom licu ili vidjela njegovo djelovanje u životima braće i sestara, nakon što je vidjela Boga tako moćnog u evangelizaciji, prečazi na razdoblja „praznine“: Isus , Zaručnik, je otišao, ostavljajući je privremeno samu i ona doživljava “ništavilo”. U svojim spisima često prepisuje stihove svetog Ivana od Križa, te iskazuje kako je ništa na svijetu ne privlači, nema želju biti okružena ljudima, misli samo na Njega, na samoću s Njim. Piše: “Konačno sama s tobom”. Želi da joj se govori o njemu, zato neprestano prati djelovanje papa, slušajući Radio Vatikan ili čitajući i ponovno čitajući bezbrojne teološke knjige koje se nalaze u njezinoj knjižnici.
Carmen Hernández je znala da se ova kršćanska inicijacija Neokatekumenskog puta ne može provesti bez nekih čvrstih stupova koje je živjela i nastojala usaditi u braću i sestre zajednica:
– Ljubav i nužnost molitve: Carmen je molila psaltir svaki sat, s istinskom predanošću i zadovoljstvom, voljela je moliti, a to je bilo sredstvo za posvećivanje dana. Posebno joj se sviđala Služba čitanja, koji je nazvala “Jutarnja služba”, koju je obavljala u ranim jutarnjim satima, jer je govorila da su ti psalmi “vrlo egzistencijalni”. Nikada nije propustila niti jedan čas Liturgije Časoslova, čak ni kad je putovala.
– Ljubav prema sakramentima, prije svega prema euharistiji, na koju je svakodnevno dolazila, i ljubav prema pokori. Carmen je posvetila dugogodišnje proučavanje ovim dvama sakramentima uz najbolje katoličke knjige i najbolje pripremljene teologe. Proučila je i židovske korijene kršćanstva, studirajuči židovske blagdane koje je Isus Krist slavio kao Židov i koji su poput izvora naših sakramenata: Pasha, Dan pomirenja (Jom Kipur) ili Duhovi (Šavuot).
– Ljubav prema Svetom pismu, koje je savršeno poznavala i s kojim je provodila sate i sate, čitajući i prečitavajući citate, izvlačeći iz njih bezbrojne nijanse i značenja. Carmenine su Biblije više puta podcrtane: impresivno je vidjeti koliko su “korištene i podcrtane”.
– Carmen Hernández bila je stalna učenica katoličke vjere, s ocima Crkve i cjelokupnom učiteljskom tradicijom; njene su knjižnice sadržavale više od 4500 vjerskih knjiga i stotine teoloških časopisa. Dnevno je slušala Radio Vatikan, čitala L’Osservatore Romano (podcrtavajući i/ili izrezujući najzanimljivije članke), kako dnevno izdanje na talijanskom tako i tjedno izdanje na španjolskom. Pratila je i sve govore papa, osobito svetog Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.
U ovih pedeset godina uvijek je bila uz Kika Argüella, hrabrila ga i pomagala u pripremi i razvoju susreta i konvivencija, a također ga ispravljala (“bratsko ispravljanje”) u onome što je smatrala potrebnim, prije svega zato da ne postane ohol kada bi vidio previše uspjeha u tom Božjem djelu, govoreći mu da su samo “beskorisne sluge”. Često je šutila (osobito pred kraj, kad je imala manje snage ili zbog bolesti), ali je nastavila hrabriti sve: Kika, katehiste i braću zajednica. Bila je i žena koja je govorila vrlo slobodno.
Osobitu ljubav gajila je prema „izgubljenim ovcama“, odnosno prema onima koji pate ili prema bratu u zajednici koji je prolazio kroz težak trenutak ili je bio u krizi; Carmen bi ga pozvala i potaknula na ponovni susret s Isusom Kristom u sakramentima, u Riječi i molitvi te mu rekla da moli za oproštenje. Sjećala se i znala imena obiteljske i radne situacije stotine braće iz zajednica koji su izravno katehizirali, kao i stotine katehista itineranata iz raznih evangelizacijskih ekipa.
Posljednjih godina svoje bolesti pratila je, koliko je to bilo moguće, frenetični ritam evangelizacije svijeta: putovanja, sastanci, susreti, promjene mjesta… iako je to značilo više fizičke patnje i više boli, zbog bolesti srca , visok krvni tlak, bolovi u nogama (imala je čir koji nije htio zacijeliti zbog loše cirkulacije), bolovi u leđima (imala je nekoliko slomljenih kralježaka, s vrlo jakim bolovima) i bolovi u boku (neka slomljena rebra zbog nekoliko padova koji su, unatoč tome što su kasnije zaliječena, bila uzrok patnje). Često je sudjelovala na susretima prateći zvuk iz svoje sobe. Njena smrt u Madridu 19. srpnja 2016. bila je miran prijelaz u vječni počinak; “ugasila” se bez ijednog trenutka otpora ili pobune, ali s velikim mirom i spokojem.
Stoga, Preuzvišena Eminencijo, VJERUJEMO I TVRDIMO da:
– Carmen Hernández znala je živjeti herojski živjeti kršćanske kreposti: vjeru, nadu, milosrđe, razboritost, pravednost, snagu, umjerenost, strpljivost u trpljenju, pobožnost, prihvaćanje Božje volje, vrlo duboku ljubav prema Crkvi i Isusu Kristu, vrlo veliku ljubav prema molitvi, prema hijerarhiji Crkve, uz veliku slobodu u bratskom ispravljanju, a vjerujemo da imamo dovoljno dokaza za to, kroz njene brojne osobne spise, kateheze, pisma i svjedočanstva mnogih ljudi koji su je upoznali.
– Među Božjim narodom raširen je i glas o znakovima i milostima po kojima je Carmen Hernández posredovala kod Boga za njih, zbog mnogih milosti i usluga koje su od nje svakodnevno tražili i traže. Dobili smo više od 1500 milosti iz više od 70 različitih zemalja svijeta.
– Brojni su posjeti na grobu Carmen Hernandez (više od 50.000 ljudi iz 70 različitih zemalja, iz cijeloga svijeta), a ostavljene su oko 25.000 zahvala i molbi u knjigama žalosti.
– Svake godine u mnogim dijelovima svijeta tisuće vjernika sudjeluju na sprovodnim i ukopnim misama te onima za obljetnicu 19. srpnja.
– Sjajan prijem u javnosti do sada objavljenih knjiga sa spisima Carmen Hernandez ili njezinim životopisom i veliko duhovno dobro za koje se kaže da te knjige čine.
– I sva ta slava svetosti Carmen Hernández, koju možemo provjeriti i potvrditi, pojavila se bez ikakve peticije, niti ikakve internetske stranice, niti bilo kakve posebne propagande, kako se ne bi utjecalo ili umjetno generiralo taj glas o svetosti.
Za sve ovo, NAKON PET GODINA od smrti Službenice Božje, kako je utvrđeno normama za kauze svetaca:
MOLIM VAS, EMINENCIJO da, pomoću ovog Supplex Libellusa, razmotriti pogodnost POČETKA KAUZE u vezi sa životom, krepostima i ugledom svetosti službenice Božje Marije del Carmen Hernández Barrera, koja je umrla u vašoj nadbiskupiji 19. srpnja 2016.
To je milost koju želim dobiti od Vaše Eminencije, koju neka Bog čuva na mnoga ljeta.
Mir.
CARLOS METOLA GOMEZ POSTULATOR DIJECEZANSKE FAZE
U PRILOGU
U skladu s onim što zahtijeva članak 37 Instruction Sanctorum Mater, prilažem sljedeće dokumente uz ovaj Libellus zahtjeva:
- 1. Moj prokuratorski mandat kao postulator Kauze;
- 2. Životopis službenice Božje Marije del Carmen Hernández Barrera;
- Autentične kopije i duplikate kopije spisa Službenice Božje; neki su pisani radovi objavljeni i već javno objavljeni; drugi su neobjavljeni dokumenti objavljeni “pro manuscripto” za unutarnju upotrebu katehista Neokatekumenskog puta.
- 4. Popis svjedoka koji mogu pomoći razjašnjenju istine o životu, krepostima i ugledu svetosti službenice Božje.
[1] Apostolska konstitucija “Humanae salutis”, 3 (25. prosinca 1961.).
[2] Opća audijencija pape Pavla VI., 8. svibnja 1974., Vatikan.
[3] Pismo “Svaki put” mons. Paulu Josefu Cordesu od 30. kolovoza 1990.
[4] Usp. Lk 17,10.
[5] Ode Salomonove, 24.
[6] Usp. 2 Kor 11,28.
[7] Cf. Mt 8,20
[8] Cf. Mt 28,20.
SIMFONIJSKA PJESMA AKEDA
Sada ćemo poslušati simfonijsku pjesmu pod naslovom AKEDA. Riječ akeda je hebrejska riječ koja znači “Sveži me” i nalazi se u Targum Neofiti, koji je hebrejski komentar pronađen u knjižnici u Rimu koja se koristila za evangelizaciju Židova. U ovom targumu nalazimo prijevod Abrahamovog stiha koji opisuje Izakovu žrtvu, kojoj su dodane riječi jednog anđela: «Dođite i vidite vjeru na zemlji: oca koji žrtvuje svog sina jedinca i njegovog milog sina koji mu pruža svoje grlo.”
Uglazbio sam ovaj tekst koji govori o Izaku, slici Kristove poniznosti, koji se, kao Sin Božji, ponizio i za nas postao grijehom. Ovo djelo odražava trenutak u kojem se Abraham spremao žrtvovati svog sina i stavlja ga na vrh drva. Kad se sprema da ga žrtvuje, Izak kaže: «Sveži me, sveži me čvrsto, oče moj, da se ne bih opirao iz straha i da tvoja žrtva ne bude nevaljana, a da nas obojica ne bismo bili odbačeni».
Prema obredu Hrama, janje koje se žrtvovalo mora biti vrlo blago. Zbog toga se među svim ovcama – tražila ovca – slika Bezgrješne Djevice – tako pitoma da se njezino janje, kad bi ga privezali, ne bi ritalo, jer ako se žrtvena žrtva miče i rita, žrtva je nevaljana. To je u Talmudu, u rabinskoj tradiciji, a time je predočena poniznost našeg Gospodina Isusa Krista, jer je Izak Kristova slika.
Carmen je mnogo puta ispričala da je u svom tijelu proživjela Abrahamovo iskustvo: obećanje da će biti misionar pratilo ju je kroz djetinjstvo i mladost, sve do vremena kada je živjela u Barceloni, vremena koje će za nju značiti uspon na goru Moria. Kao što je Abraham odveo Izaka na brdo Moriju da ga žrtvuje, tako će Karmen prinijeti žrtvu „svoga Izaka“, odnosno vlastito zvanje, svoj projekt misionarskog života, svoju želju da ide u misije.
Carmen je rekla da joj je to bio najjači trenutak kušnje u životu, silaska u najveće dubine; ali u isto vrijeme to je bilo mjesto gdje je ugledao Božje lice, Uskrsnuće i vječni život.
SIMFONIJSKA PJESMA “Kćeri Jeruzalemske”
Druga glazbena pjesma nosi naslov “Kćeri Jeruzalemske” i također nas vodi u Izrael. Ono što je Carmen najviše dirnulo u Jeruzalemu bilo je vidjeti da se s Maslinske gore može promatrati podizanje Kristova križa. Pokušao sam uglazbiti ulomak Muke po svetom Luki. Krist je bio podvrgnut mučenju od kojeg, prema Ciceronu, ništa gore nije postojalo: mučenju na križu.
Zamislite Isusa Krista kako prelazi Jeruzalem s križem na ramenima, a cijelim tijelom natečenim od udaraca rimskog biča. Na Svetom platnu vidimo znakove koje su bičevi uzrokovali Isusu Kristu, tako da je cijelo tijelo bilo ranjeno. Zaista vidjeti Krista u ovom stanju bilo je kao vidjeti čudovište, puno krvi. Takav je bio izgled našeg Gospodina Isusa, da dok je prolazio ulicom, gdje su bile neke žene, one su, ugledavši ga, počele vikati kao što obično čine na Istoku. Isus se zaustavi i reče im: «Kćeri jeruzalemske, ne plačite za mnom, nego plačite za sobom i za svojom djecom. Jer ako se to radi sa zelenim drvetom, što će biti sa suhim?».
Strašne su ove riječi Evanđelja: “ako se to čini sa zelenim drvetom”; ako to rade s nevinima, što neće s istinski krivima, a to smo mi? Što Isus Krist time misli? Da on nema drugog načina da spasi cijelo čovječanstvo, sve nas, od apsolutne patnje, od pakla, od onoga što je đavao pripremio za suho drvo koje jesmo. Ova je riječ Evanđelja tako duboka, tako dojmljiva da daje smisao muci i smrti Gospodina našega Isusa Krista i to je ono što ćemo čuti. Pokušao sam ovo uglazbiti i nadam se da vam može pomoći.
SIMFONIJSKI ORKESTAR I ZBOR NEOKAKUMENALNSKOG PUTA ČINE PROFESORI I GLAZBENICI, PRIPADANICI NEOKATEKUMENSKOG PUTA.
Danas su prisutni:
- 94 glazbenika (instrumentalista i pijanist)
- 80 pjevača
Orkestrom dirigira Tomáš Hanus:
On je iz Češke, oženjen je, ima 8 djece i član je Neokatekumenskog puta. Godine 1999. pobijedio je na međunarodnom natjecanju dirigenata i od tada je ravnao filharmonijskim orkestrima u raznim europskim zemljama, uključujući Teatro Real u Madridu. Trenutno radi u Praškoj filharmoniji i glazbeni je direktor Velške nacionalne opere.
OBRAĆANJE D. CARLOSA OSORA PRILIKOM OTVARANJA KAUZE CARMEN HERNANDEZ
Srdačno pozdravljam međunarodnu ekipu Neokatekumenskog puta – Kika, oca Maria i Ascensión – koji promiču Kauzu kanonizacije koju smo upravo otvorili. Također bratski pozdravljam sve kardinale, nadbiskupe i biskupe koji su nas htjeli pratiti u ovom vrlo važnom trenutku, ne samo za život Neokatekumenskog puta, nego i za život Crkve . S ljubavlju pozdravljam sve svećenike i vjernike laike, posebno one koji su u misijama i sve one koji ovaj događaj prate putem interneta.
Svi oni koji su poznavali Carmen izbliza, poput mene, osobito dok sam bio nadbiskup Valencije, znamo da je bila posebno karizmatična, hrabra osoba, duboko zaljubljena u Isusa Krista. Ponekad toliko strastvena da se može činiti politički nekorektnom. Želio bih istaknuti tri njena aspekta koja mi se čine posebno potrebnima za našu Crkvu i za naše društvo:
U prvom redu njezina duboka ljubav prema Crkvi, a na poseban način prema Papi.Već kao mlada novakinja dovršila je diplomski rad o “nužnosti molitve u misli Pija XII”. Međutim, upravo je sa svetim Pavlom VI. započeo blizak odnos sa svakim od papa, odnos koji je postao posebno intenzivan sa svetim Ivanom Pavlom II., s Benediktom XVI. i s papom Franjom. Carmen je voljela Papu, tko god on bio, nije bila ni od jednog ni od drugog pape, kad je već bila bolesna ovdje u Madridu, nazvao ju je papa Franjo na telefon. Rekao joj je da bude mirna, jer korov nikad ne umire i da da bi joj ponudio cigaretu. Do ove točke povjerenje je dosezao njen odnos s Petrovim nasljednikom. Ali ono što leži ispod te blizine je duboka ljubav prema Crkvi, u duhu kćerinske poslušnosti. Značajno je da Carmen shvaća da mora ostati s Kikom u barakama kada vidi prisutnost nadbiskupa Morcilla.
Drugo, želim istaknuti njezinu hrabrost da bez straha govori o Evanđelju, istini i pravdi. Njene riječi, koje su ponekad bile vrlo oštre, rođene su iz uvjerenja da samo istina oslobađa čovjeka, a Krist je istina. Carmen je naviještala Evanđelje do kraja svijeta, slijedeći misionarski duh koji je vidjela da se u njoj rađa dok je bila dijete. Kako smo se prisjetili u pjesmi na početku ovog čina, svojim je životom mogla reći: “Razbijene su moje veze… Idem na sve strane”.
Treće, iako bismo mogli mnogo toga reći, želim istaknuti važnost i dostojanstvo koje je Carmen dala ženama, njihovoj ulozi u životu, društvu i Crkvi. Ljepota majčine utrobe, gdje je svaki čovjek oblikovan i gdje je Sin Božji tijelom postao. Čudo života koje se rađa u ženi. I njegova eshatološka dimenzija: žena odjevena u sunce koja pobjeđuje zmiju.
Ne smijemo, međutim, zaboraviti da ovaj čin samo podrazumijeva početak njene kauze za proglašenje blaženom, tijekom koje ćemo prikupiti sve dokumente i sva svjedočanstva koja mogu naknadno Papi pomoći da razabere njen život, njene vrline i njenu slavu. svetost. To je početak dugog puta, tijekom kojeg ćemo rigorozno i iscrpno proučiti sva svjedočanstva, kako u prilog, tako i ona koja bi se mogla pojaviti protiv ove kauze. Potičem vas da tražite zagovor službenice Božje Carmen Hernandez. Svim srcem želim da se ova stvar ostvari, ako Bog da.
