Tv2000 je objavio jedan intervju s ocem Mariom Pezzijem o vlastitom iskustvu kao Prezbiter ekipe inicijatora Neokatekumenskoga puta, Kika i Carmen, a sada Ascension.
Preuzmi intervju
Prijepis intervjua novinarke Monice Mondo o. Mariu Pezziu u emisiji “Soul” TV2000. Rim (Italija), 20 ožujka 2022.
Svećenik misionar kombonijanac, padre Mario Pezzi, don Mario Pezzi. Kako Vam se više sviđa?
Otac, otac, jer sam još uvijek kombonijanac u srcu.
Vi ste prezbiter međunarodne ekipe Neokatekumenskoga puta, među inicijatorima s Kikom Arguellom i Carmen Hernandez. Iako Vi kažete da niste željeli ništa pokrenuti.
Ne, ja nisam inicijator. Inicijatori su Kiko i Carmen. Bio sam pozvan 1971. godine da ih pratim kao prezbiter, jer je u svakoj ekipi itineranata važna prisutnost prezbitera.
Ali ste među prvima.
Da, među prvima.
Danas, iznad svega, nakon što je Carmen Hernandez umrla, Vi ste zajedno s Kikom i Mariom Ascension odgovorni za Put za čitav svijet. Ima ih puno, ne? Da, kako ih zovete? Sinovi, braća?
Braća, pa čak i sinovi, pa čak i unuci.
Čak i praunuci. Čujte, rođeni ste u Gottolengu, blizu Brescie. Ne biste mogli zamisliti da putujete po cijelom svijetu.
Apsolutno ne.
A zašto ste postali misionar?
Postao sam misionar jer sam imao vrlo rano svećeničko zvanje, odmalena. I tada sam upoznao misionara koji je tražio zvanja i tada me župnik pozvao da ga upoznam. Nakon mjesec dana iskustvaodabrali su me da uđem u sjemenište i tada sam upisao peti razred… jer tada je na kraju petoga razreda bio poseban ispit za upis u srednju školu i odatle sam počeo svu svoju obuku.
Posebno za Afriku. Onda ste upoznali Put: kako se to dogodilo? Hoćete li mi objasniti što je Neokatekumenski put?
Kako se dogodilo? Ne čarobno, nego me Gospodin godinama pripremao kroz nutarnju krizu u mojoj formaciji, koju sam imao od vremena novicijata, a posebno u Rimu, gdje su me poglavari poslali da pohađam fakultet Urbaniana.
Bila je to godina poslije 1968., dakle ’69., ali već 1968. godine ušlo je i u Ppainska sveučilišta. Problem mi je bio pronaći bliži i ljudima razumljiviji oblik svećeničke službe jer sam uočio raskorak između onoga što smo činili u Crkvi i onoga što smo živjeli vani, to se već tada vidjelo. Tada jezik svećenika više nije dolazio, sakramenti nisu imali nikakvog utjecaja na promjenu života – oni su sami po sebi učinkoviti – ali ne utječu ako nema priprave. Krštenje nam stavlja kao malo sjeme koje ima ogromnu moć, kao i svako sjeme. Kada Bog stvori sjeme, ono u sebi ima sav potencijal za razvoj. Samo što mnogi od nas, kako je više puta rekao Ivan Pavao II., ovo sjeme ostaje mrtvo. Upisani smo kao katolici, ali nismo prošli nikakvu formaciju.
Vi ste imali ovakvu formaciju?
Imao sam kasnije, na Putu. Ali zahvaljujući Bogu imao sam formaciju, jer dolazim iz kršćanske obitelji, ali bila je i važna formacija kombonijanaca sa svetim misionarima. Iznad svega za mene je bila odlučujuća figura kombonijanaca.
Dakle, oče, prvi put ste upoznali Kika i Carmen, taj čudan par jer nisu bili vjenčani, a ipak su se kretali zajedno, kao kršćani. Kakav ste dojam stekli? Što vas je zadivilo?
Zatekao sam ih kao dvoje normalnih ljudi, odnosno ujedinjeni misijom. Dirnulo me, prije svega, ono što su govorili, ono što su propovijedali. To je zato što… tu sam našao odgovor, jer sam iz teologije počeo tražiti svećenički lik bliži ljudima. Išao sam u Spello kod Male braće da ih posjetim, imao sam odnose s radničkim svećenicima iz Leuvena, manje ekstremističkim od francuskih. Svi smo tražili, mnoga moja subraća napustili su svećeništvo.
Tražio sam, tražio… i jedan moj duhovnik mi je rekao: „Ne poduzimaj nikakve korake, dok ti Bog ne očituje svoju volju. Pričekaj!“ I čekao sam 6 godina. Prihvatio sam zaređenje za svećenika – jer nisam imao dvojbi oko svoga poziva, ali sam, nakon što sam zaređen u ožujku, u srpnju upoznao zajednice Kanadskih mučenika, a u studenom sam upoznao Kika.
Kanadski mučenici su župa u Rimu gdje je Put u Italiji pomalo počeo. I što se moglo reći, što je Put za osobu koja ga ne poznaje? Što je Put?
To je dar koji je Gospodin preko Kika i Carmen dao današnjoj Crkvi. Koncil je sazvan, kako je rekao Ivan XXIII., da pronađe jezik za prenošenje istina svih vremena, ali na nov način. Koncil je dao odgovor, prije svega, ponovnim otkrivanjem vrijednosti Riječi Božje, koja se ne može razumjeti bez Staroga zavjeta, pa je napravio tu vezu koja je temelj Neokatekumenskoga puta, obnovio je liturgiju i Kiko kao umjetnik…
Da, jer je bio slikar, možda je još uvijek.
On je slikar, glazbenik, arhitekt i još mnogo toga.
Carmen je bila više teologinja, zar ne?
Carmen je bila više istraživač, jer je bila kemičarka, bila je vješta u istraživanju. Istraživala je u knjigama i svetim spisima i prenijela tu mudrost Kiku i rodio se… – S njima sam pomagao u različitim etapama, u kojima je rođena kršćanska inicijacija – Neokatekumenski put.
Koliko traje ovaj Put? Ili traje cijeli život?
Ne, Neokatekumenski put ima trajanje koje nije utvrđeno, kako kaže Ordo Initiationis Christianae Adultorum, odnosno Novi red za Katekumenat odraslih kaže da nema problema s vremenom. Budući da je Put … poistovjećujemo ga s Djevicom Marijom, Djevica Marija prima navještaj: “Bit ćeš majka Sina Božjega” “Kako je to moguće?” “Sjena Duha Svetoga sići će na tebe, onaj koji će se roditi bit će Sin Svevišnjega koji će spasiti čovječanstvo”. “Evo službenice Gospodnje”. I započinje proces trudnoće.
Anđeo, naši anđeli, katehisti itineranti koji idu bez novca i daju svoje živote za navještaj, navješćuju Radosnu vijest da nas Bog voli takve kakvi jesmo, da ne traži da se promijenimo da nas ljubi. To dira srca mnogih, pogotovo mnogih grešnika, jer uvijek smo imali shemu da Bog voli dobre, a kažnjava zle. To nije istina, jer Bog nas je volio kad smo mu bili neprijatelji, kad smo ga razapeli, kaže nam : “Oče, oprosti im!” I ponudio se za našu ljubav, da nas spasi od ropstva, koje imamo, od smrti. Nije da su ljudi zli, oni su robovi i Isus Krist se ponudio jer dajući nam svoj duh on nas čini djecom Božjom.
Znate li što znači dijete Božje? To znači da Duh Sveti prebiva u našim srcima. A sveti Pavao kaže u poslanici Galaćanima: „Plodovi tijela onih koji nisu upoznali Isusa Krista jesu zavist i ljubomora, ratovi, klevete i tako dalje. A plodovi Duha Svetoga koji prebiva u nama – naravno da nam je potrebna inicijacija – ali navikli smo da ako postaneš inženjer, potrebno je mnogo godina; da postaneš kirurg isto. A postati kršćanin? Danas svijet više nije kršćanski. Zato je Put dar ovom društvu i ima esencijalnu riječ, koja dopire do ovisnika o drogama, do onih kojima je brak raspadnut, čini rađanje djece bez problema, tjera mnoge obitelji da napuste posao i sve kako bi otišli svjedočiti tu ljubav Božju, koja ih je spasila, u cijelom svijetu: da ima spasa.
To je poslanje, što je upravo obilježje karizme. Način svrstavanja u Crkvu jest da ste crkveni pokret. Objasnite ovo dobro.
To nije pokret. U posljednjoj audijenciji kod pape Franje, koji je potvrdio Kika kao odgovornog za Put dok je živ i rekao da smo još uvijek u vremenu osnivanja koje završava kada Kiko umre. I rekao nam je: jer vaš Put nije pokret, kao što je rekao papa Ivan Pavao II. kad je rekao u Kanadskim mučenicima: „Vaš je pokret“, i Carmen je javno ustala i rekla: „To nije pokret: to je put, razvojna inicijacija, postupna u kršćanskom životu.“ I još jedan put ponovi isto, i opet Carmen ustaje – već su joj stražari htjeli prići – a Papa joj kaže: “Dobro, to nije pokret, ali Put je u pokretu.”
Naravno! Ivan Pavao II. vam je mnogo želio dobro. Jako vas je volio i podržavao.
Mnogo dobro. Potekao je iz iskustva nacizma i komunizma. Ovo što se danas događa, on je živio na svojoj koži i njegova je najveća poruka za kršćane: „Ne bojte se“, „Otvorite vrata Kristu“, upoznajte Isusa Krista. Kako je moguće da je Bog stoljećima govorio ljudima preko proroka i naposljetku preko svog Sina, a mi ni ne znamo što je rekao. Nismo imali formaciju u kršćanski život.
Djeca se ne znaju ni prekrižiti.
A ne znaju ni tko je onaj na križu. Da, da.
Kako je moguće govoriti, oče, posebno mladim ljudima, koji su toliko zbunjeni, pa čak i rastreseni, za koje je Bog opcija, a ne prisutnost, kako to učiniti?
Ovo je veliki dar koji je Gospodin učinio na Putu da se usredotoči na obitelj. Nisu htjeli praviti grupe mladih grupa, ne, nego obitelji. Jer s obitelji dolazi odgoj djece i prenošenje vjere djeci. Tako da imamo puno pomoći u našim obiteljima.
Na primjer, nakon jednog razdoblja, uvodi se kućno slavlje u nedjelju ujutro. Slavi se na stolu s lijepim stolnjakom, sa cvijećem, sa svijećama, raspelom, Biblijom, slave se hvalospjevi, djeca sviraju tamburice, sudjeluju bake i djedovi. Nakon psalama otac čita Evanđelje dana. Zatim pita svoju djecu: što tebi kaže? Kroz taj dijalog, što je vrlo važno, oni prenose vjeru. Kad su dovoljno odrasli da ostanu pribrani u euharistiji, idu na slavlje sa svojim roditeljima. U dobi od 13 godina, u dobi puberteta, pozvani su ući u novu zajednicu.
To je put formacije koja podsjeća na Židove. Nije li tako?
Naravno. Židovi su imali neku vrstu katekumenata, vrlo ozbiljnu inicijaciju. Prije primanja prozelita upitali su ga: “Znaš li da ulaskom u naš narod možeš poginuti kao i mnogi od nas…?” Ako je odgovorio: da, znam – jer ga je privukao njihov način života – ako je rekao da, oni su to priznali, inače nemaju ništa.
Hoćete reći da nije tako lako biti kršćanin? Da može koštati patnje, isključenosti i smrti?
Da, nije da nije lako. Jako je lako. Jer na prvoj etapi, koje zovemo predkatekumenat, mi od ljudi ništa ne tražimo, ima ljudi s ljubavnikom, ima narkomana, ima ljudi… ništa se ne traži jer je Put slavljenički, nije mentalizacija. Oslanjamo se na slavlje Riječi svakoga tjedna, koje najprije priprema mala grupa zajednice, a onda kada se slavi i naviješta Riječ Božja u maloj
To znači da misija nije prozelitska.
Papa Franjo nam je više puta zahvalio jer posebno obitelji u misijama koje žive na mjestu…
Koliko ih je, oče?
Ne znam, tisuće ili više. Prisutni su u Kini, u Laosu, u sjevernoj Europi, u Latinskoj Americi s “pueblos jovenes”… Samo svojom prisutnošću, načinom na koji žive, privlače ljude. Kad obitelj sa 6, 7, 10 ili 11 djece ode u dućan, svi im se dive kao nostalgija, kao želja. Zatražena je ova nazočnost i imamo obitelji koje su u misiji od ’85. – ’86., prve obitelji otišle su u sjevernu Europu i u barake u Limi, te su obitelji pošle napustivši svoj posao, sve, da bi se tamo pritjelovile. Imamo dvije vrste karizmi: itineranti koji “lete”, jer prate cijeli put do kraja, odlučuju kada je vrijeme za prijelaz, ima li zrelosti; drugo su obitelji u poslanju i missio ad gentes koje su fiksne na mjestu
Imate li puno svećenika?
Zbog toga su s papom Ivanom Pavlom II. Kiko i Carmen željeli osnovati, zahvaljujući Papi, sjemenište za formaciju prezbitera koji će služiti tim obiteljima u evangelizaciji.
I u Neokatekumenskom putu, kao i u drugim oblicima pripadnosti Crkvi danas, postoji li kriza, nedostatak prianjanja – koja nisu prianjanja uz iskaznicu- nedostatak šarma i privlačnosti? Dar Duha koji je Ivan Pavao II. prepoznao u ovim novim oblicima pokreta… smanjuje li se?
Kraljevstvo Božje je otajstvo! Gospodin djeluje mnogo više od onoga što vidimo, i zato što se Kraljevstvo Božje ne reklamira. Po cijelom svijetu postoje sveti ljudi pred Bogom, pravedni ljudi dobre volje koji ne prave vijesti. Prave vijesti oni koji imaju medije, koji pumpaju stvari, sada s metaverzumom stvaraju hipervirtualnu stvarnost, koji naše mlade ljude vežu za gubljenje vremena.
Vidjeli smo u našim zajednicama… doista prvi napad Covida, koji je krenuo iz Kine, gdje su bile naše obitelji, dobili smo spontana pisma od njih, u kojima je pisalo: „Ovo je posebno razdoblje koje nam Gospodin daje da imamo više intimnosti s njega, kako se ne bismo izgubili u aktivnosti.“ Oni su to vidjeli kao milost. Onda je došlo i do nas. A imali smo i godinu u kojoj nismo mogli imati Slavlje u prisustvu, radili smo to preko zooma. U ovoj 2020. godini ponovno smo otkrili kućno slavlje, odnosno obitelji su slavile – kako su mogle – Pashalno bdijenje, u kojoj odgajamo djecu učeći ih pjesmama, i Duhovsko bdijenje koje je bilo pravo čudo. Vjera naše braće i ako je na kušnji, odolijeva i raste!
Jer imamo katehezu o križu koji je slavan. Isus Krist ga je učinio slavnim, po križu Gospodin skida našega staroga čovjeka i od svega, pa i nevjernici se jednog dana nađu u krevetu nemoćni i mnogi – makar se izjašnjavali komunistima ili ateistima – traže da se pomire s Gospodinom. Zatim za mlade imamo puno inicijativa. Osim jutarnjih pohvala, imamo skrutaciju: svakog mjeseca pozivamo mlade da skrutiraju Sveto pismo u župi. Zatim imamo ljetne kampove, hodočašća, pokušavamo im pomoći jer moraju voditi veliku bitku protiv ugnjetavanja medija, škola, rodne ideologije itd.
Najvažnije je da su Vaše riječi proročanski pogled. Hvala vam puno. Pitam Vas postoji li neka pjesma, nastala na Putu, koja Vam je posebno draga, koju možemo poslušati.
Da, “Marijo, mala Marija” i “Zdravo, Kraljice”. Nadam se da ih imate jer ja nemam.
Potražit ćemo je…. Već je slušamo….