Rim, 22. do 26. lipnja 2022.
Od 22. do 26. lipnja 2022. godine održao se u Rimu X. Svjetski dan obitelji pod organizacijom Dikasterija za laike, obitelji i život.
Kao predstavnici Neokatekumenskog puta bilo je nekoliko obitelji poslanih u različite biskupije: Massimo i Patrizia Palloni, 12 djece, (itineranti, u poslanju u Nizozemskoj), Francesco i Sheila Gennarini, 9 djece, (itineranti, u poslanju u SDA-u), Dino i Roberta Furgione, 9 djece (itineranti, u poslanju u Južnojafrici)i prezbiter Gianvito Sanfilippo (zadužen za postkrizmu na Neoktekumenskom putu ).
24. lipnja ujutro govorilo se o različitim temama. Doprinos Massima i Patrizie bio je posvećen “Prenošenju vjere današnjim mladima”. Massimo je podijelio svoje iskustvo kako kao sin je primio vjeru od roditelja na Putu, i kako zajedno s njegovom ženom su prenijeli tu vjeru njihovoj 12-oj djeci. Slijedi intervencija Massima i Patrizie:
Pozdravljamo biskupe, obitelji, sve delegate i svu braću.
Zatražili su od nas da održimo govor o prenošenju vjere današnjim mladima, počevši od našeg osobnog iskustva. Vrlo smo zahvalni na prilici koju stu nam pružili da možemo, povrh svega, dati slavu Bogu.
Mi smo Massimo i Patrizia Paloni, iz jedne neokatekumenske zajednice Rima i mi smo misionari itineranti u Nizozemskoj već osamnaest godina. I naši su roditelji, također u zajednici i preko njihovog iskustva prenijeli su nam vjeru. Možemo dakle govoriti iz našeg iskustva, kao djeca kojima su roditelji prenijeli vjeru, ali također, i kao roditelji dvanaestero djece koja su ovdje prisutna i pozdravljaju vas i zahvaljuju vam.
U odnosu s našim roditeljima, i danas s našom djecom, bili smo vođeni Riječju koju je Bog dao svome narodu kad se ukazao na brdu Sinaj:
“Slušaj Izraele, Gospodin je naš Bog, Gospodin je jedan. Ljubi Gospodina Boga svoga svim svojim srcem, svom dušom svojom, svim svojim silama. Riječi ove koje ti danas dajem neka ti se urežu u srce, napominji ih svojim sinovima, govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem, kad liježeš i kad ustaješ“. (Pnz 6,4-7).
Još odmalena, nedjeljom su ujutro naši roditelji s nama slavili pohvale. Nakon pjevanja psalama bilo je proglašeno jedno biblijsko čitanje te su nam tada pomagali da vidimo vlastiti život u svijetlu Riječi Božje. Već otkad smo bili vrlo maleni, ova je Riječ rasvjetljivala naše odnose s braćom, sestrama i roditeljima, pružajući nam priliku da se pomirimo, i pričamo o našim trpljenjima. Otac bi pitao: “Kako ova riječ rasvjetljava tvoj današnji život?”, ovo je pitanje odjek onog prvog pitanja koje se nalazi u bibliji: “Adame gdje si?”. Kako je rekao Papa Franjo u Amoris Laetitia-i: “Veliko pitanje nije: gdje se fizički nalazi dijete, s kim je u ovom trenutku, nego gdje se nalazi u egzistencijalnom smislu”[1]. Riječ Božja postaje paradigmom svakog ljudskog života, svaka riječ u njoj sadržana rasvjetljava našu povijest: stvaranje, Noina arka, potop, Babilonska kula, Abraham, Izlazak, prispodobe iz evanđelja… Ova Riječ je rasvjetljivala naš život još kad smo bili djeca i bila je izvanredan most između oca i djece, između različitih generacija. Svatko je imao priliku prepričati vlastitu povijest. Zahvaljujući susretu u molitvi. Gospodin nam je pomagao da doista shvatimo “gdje smo bili”, da shvatimo trpljenja ostalih i, često, da si međusobno oprostimo. Nakon pohvala uvijek je slijedio poseban ručak da bi živjeli nedjelju u punini.
Svake godine u obitelji smo imali jedan uvod u velike blagdane, koji su bili pripremljeni s velikom pažnjom, koji su obilježavali godišnja doba i koje smo živjeli sa čitavom župom: Božić, Sveta tri kralja, Duhove, Bezgrešno začeće… Poslije prve pričesti, sudjelovali smo revno na Euharistiji u zajednici, unutar koje se obraćalo posebnu pozornost na nas tokom slavlja. Takva euharistija, življenja u župi poslije prve nedjeljne večernje, nas je postepeno izbavila od grijeha subotnjih večeri, zbog kojih se mnogi mladi udaljavaju od Krista. U središtu svega, bilo je sveto pashalno bdijenje, u koje smo bili inicirani i koje smo s nestrpljenjem iščekivali. Tako smo postepeno bili upućeni u život vjere Crkve, a u adolescenciji smo ušli zajedno sa drugim mladima i odraslima, u jednu zajednicu župe da bi nastavili kršćansku inicijaciju. Osim toga, povremeno smo sudjelovali na hodočašćima i svjetskim danima mladih na kojima su nam
Postupno, tokom godina, kušali smo čudesa kršćanskog života. Bilo nam je preneseno da su u centru obitelji tri oltara[2]: prvi je oltar svete euharistijske gozbe, na kojem Isus Krist prinosi žrtvu svojega života i svoje uskrsnuće za naše spasenje; drugi je bračna postelja, gdje se ispunja sakrament braka u međusobnom davanju i gdje se daje čudo ljubavi i života; treći je stol za kojim se obitelj okuplja da bi jela, blagoslivljajući Gospodina zbog njegovih darova. Tako, svaki obrok postaje susret gdje se raspravlja o temama i o problemima s kojim se susreće u životu ili u školi i gdje svi sudjeluju i gdje se živi zajedništvo.
Kada smo se vjenčali bili smo jako mladi, Massimo je imao dvadeset četiri godine, a ja dvadeset i, usprkos tomu što smo se vjenčali s najboljim namjerama da stvorimo kršćansku obitelj, u prvim godinama braka našli smo se pred našim slabostima, koje su dovele u opasnost naše jedinstvo. U toj situaciji teškoće, ono što nas je podržalo bila je naša zajednica, sačinjena od običnih osoba koje su nam, živeći kao i mi jedan put vjere, pomogle prijeći naše krize pričajući s nama iskreno i pozivajući nas da postanemo svjesni vlastitih grešaka, također preko kontakta sa sakramentima i Riječi Božjom koja je rasvjetljivala našu stvarnost grijeha.
Bio je to za nas novi početak, kao svadba u Kani Galilejskoj: nakon što se potrošilo “vino zaljubljenosti” i međusobne ljubavi bazirane na našim naporima, Isus Krist nam je postepeno darovao novo i opojno vino oproštenja. Otkrili smo da otvorenost životu nije neki težak zakon nego oslobođenje od egoizma, bez kojeg brak posrće. S velikim iznenađenjem, Bog nam je dao da želimo svako dijete koje nam je poklonio. Gospodin je bio veći od naši grijeha i, usprkos našim slabostima i nesposobnostima, danas smo ovdje s našom djecom koja su za nas nepobitan dokaz Božje vjernosti.
Prenijeti vjeru današnjim mladima: to je zadatak od presudne važnosti koji danas čeka Crkvu i svaku krštenu osobu. Uronjeni smo u društvo u kojem se čini da je Bog nestao s obzorja. Vrlo brzo napredovanje sekularizacije, gubitak smisla za Boga, rane abortusa i eutanazije su svakodnevna prijetnja vjeri svakog čovjeka. Đavolski napad koji želi uništio obitelj i mlade: epidemija pornografije preko interneta koja je danas dostigla globalne dimenzije, droge, konfuzija s obzirom na identitet, gnostička vizija koja odvaja osobu od njena tijela. Papa Franjo je širenje gender ideologije nazvao ratom te je rekao: “Danas je u toku svjetski rat koji želi uništiti brak […], ali ne s oružjem, uništava ga se sa idejama, ideološke kolonizacije su te koje uništavaju”. [3].
Vrijeme adolescencije i mladosti je možda najteže doba u formaciji jedne osobe: to je trenutak u kojem se odvijaju velike fizičke, psihičke i afektivne metamorfoze, u kojem se proširuje horizont naših društvenih odnosa (ulazak u srednju školu, veća neovisnost od obitelji, nova prijateljstva) i – upravo u tom delikatnom razdoblju u kojem odnosi s roditeljima postaju najkonfliktniji – mladi trebaju donijeti temeljne odluke koje će utjecati na sav njihov život. Ispred ovakve situacije Duh Sveti je podigao jedno drugačije iskustvo upravo zato da bi pomogao mladima župe: iskustvo post-krizme.
Danas mnogi mlad dolaze iz ranjenih obitelji. Sve veći postotak mladih živi samo s jednim roditeljem, većina zbog rastave roditelja, a drugi dio njih zbog razloga izvan braka. Pred propadanjem više od 50% brakova, bez podrške i pomoći škole, mnogi mladi se nađu bez ijednog čvrstog oslonca i gube se. Sa novim iskustvom post-krizme, koju su mnogi župnici u svijetu, u zajedništvu s njihovim biskupima, odlučili započeti, formiraju se male grupe mladih koji se okupljaju s jednom obitelji prokušane i zrele vjere, koja je sposobna dati autentično svjedočanstvo služenja ovim mladima. Adolescenti bivaju privučeni od kršćanske obitelji u kojoj vide živu vjeru. U ovim grupama mladi počinju čitati riječ Božju, razmišljaju o zapovijedima kao o putu života, ponovno otkrivaju sakrament Pomirenja i dolaze u kontakt sa kršćanskim životom jedne konkretne obitelji.
Ovo je iskustvo donijelo impresivne plodove u mnogim župama: razdoblje post-krizme, obično karakterizirano napuštanjem Crkve mnogih mladih zahvaljujući ovom pastoralu se pretvara u jedan Gospodinov blagoslov, jer je postotak mladih koji nastavljaju pohoditi župu poslije krizme vrlo visok. Uostalom, radost ovih mladih je komunikativna i postaje svjedočanstvo za školske kolege, prijatelje, poznanike koji zauzvrat traže da je mogu živjeti pridruživanjem grupama i, na taj način, mnogi udaljeni mladi se približuju Crkvi.
Ne radi se, međutim, o pronalaženju neke metode ili korištenju neke tehnike. Nitko ne može dati ono što nije prije toga primio. U “diktaturi relativizma” koja nas okružuje, sa njenim novim “zakonima“ koji iskrivljuju savjesti mnogih mladih, postoji jedna “glazba” koju njihovo srce neće prestati slušati i prepoznavati kao vrata u sreću, tj.: ljubav. Stoga, u pastoralu mladih, od temeljne je važnosti, svjedočanstvo obitelji koje, pošto su prvo primile besplatnu ljubav Krista i Crkve, primaju u takvu ljubav ove ranjene mlade i prikazuju im je kao živu i aktualnu.
Privlačna sila kršćanstva, zapravo se sva sastoji u snazi svjedočanstva, kako je izjavio Sveti Pavao VI: “suvremeni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje (…) ili ako sluša učitelje čini to jer su oni ujedno svjedoci”.[4].
Mladi nisu nezainteresirani za vjeru, ili ako jesu to je zbog toga što je ne vide, jer preziru osrednjost i dvoličnost. Ako im se naviješta istina, tj. da mogu izaći iz ropstva vlastitog Ja, da se mogu potpuno darovati, slijedit će nas. Da, ako mi prorokujemo ovo mladima, slijedit će nas u tisućama!
I tako se vraćamo na prvotno pitanje. kako prenijeti vjeru mladima današnjice?
Crkva danas prolazi duboku krizu koja ide od sudjelovanja na nedjeljnim obavezama, preko broja krštenih, brakova i sakramenta do krize poziva. Ne radi se, jasno, samo o brojevima, no čini se da se sve vrtoglavo ruši. Ispred ovakve situacije, možemo biti u napast da mislimo da je bi odgovor bio samo pronaći jedan program ili formulu, možda na temelju moralističkih poticanja.
Da bi prenijeli vjeru mladima nužna je vjera roditelja. Stojimo ovdje, ne da bi smo rekli da smo dobri ili da smo pronašli metodu, nego zato što su naši roditelji ponovno otkrili živu vjeru koja im je pomogla u njihovu braku i prenošenju te vjere nama. I naša djeca su ovdje iz istog razloga.
Da bi se ponovno otkrila vjera potreban je jedan ozbiljan itinerarij koji bi mogao razviti u svakom vjerniku životvornu snagu krštenja. To je ono što je II Vatikanski koncil odlučio u konstituciji Sacrosanctum Concilium [5] uspostavljajući ponovno katekumenat za nekrštene odrasle osobe. OICA [6] – dokument aktualizacije te koncilske odluke – povećala je vrijednost te odluke izjavljujući da katekumenat može bit prikladan za kršćane koji su već kršteni, ali koji nisu primili potrebnu krsnu inicijaciju. Ova povijesna odluka je bila predstavljena i u Katekizmu Katoličke Crkve gdje se izjavljuje je da “da po samoj svojoj naravi krštenje djece zahtijeva jedan katekumenat nakon krštenja. Ne radi se samo o nužnosti jedne poduke nakon krštenja, nego o nužnom razvoju milosti krštenja u rastu osobe”.[7]
Sveti Pavao VI je 1974., obraćajući se Putu, prepoznao temeljnu važnost katekumenata nakon krštenja te je tada kazao: „Živjeti i promicati ovu obnovu jest, kako vi kažete, jedan oblik “pokrsnog katekumenata”, koji će u današnjim kršćanskim zajednicama moći obnoviti one učinke zrelosti i produbljivanja kakvi su se u prvotnoj Crkvi ostvarivali u razdoblju priprave na krštenje. Vi to stavljate poslije. Prije ili poslije, rekao bih, sporedno je. Činjenica je da vi ciljate na autentičnost, na puninu, na dosljednost, na iskrenost kršćanskog života. A to je golema zasluga koja nas, ponavljam, uvelike tješi”.[8].
Pred dramatičnom krizom obitelji i mladih, potrebno je otkriti, preko kršćanske inicijacije, radikalnost evanđelja, kao što je to bilo kod prvih kršćana usred poganskog svijeta.
Hvala!
[1] Franjo, Amoris Laetitia, 261.
[2] cfr. Franjo, Amoris Laetitia, 318.
[3] Franjo, Govor Svetoga oca svećenicima i redovnicima, u Tibilisu (Gruzija), 1. listopada 2016.
[4] Pavao VI, Evangelii Nuntiandi, 41.
[5] Kao što je II. vatikanski sabor odredio u Sacrosanctun Concilium 64.
[6] RPOK (Red pristupa odrasih u kršćanstvo), na latinskom: OICA (Ordo Initiationis Christianae Adultorum). Poglavlje IV.
[7] KKC, b. 1231.
[8] Pavao VI Neokatekumenskim zajednicama, 8 svibnja 1974.