Godine 1985. Kiko, Carmen i otac Mario predstavili su sv. Ivanu Pavlu II. projekt – koji je on prihvatio s velikim entuzijazmom – i u kojem bi u svrhu evangelizacije Sjeverne Europe bile poslane obitelji u poslanju u pratnji jednog svećenika. Godine 1986. papa je poslao prve 3 obitelji: jednu na sjever Finske, drugu u Hamburg (Njemačka) i treću u Strasbourg (Francuska). Godine 1987. poslane su i prve tri obitelji u takozvane “pueblos jóvenes” u Latinskoj Americi.
Dana 30. prosinca 1988. je sv. Ivan Pavao II. doletio helikopterom u Međunarodni centar Neokatekumenskog Puta u Porto San Giorgiu i poslao 72 obitelji po cijelom svijetu. Ovom prigodom, govoreći o obitelji, papa je rekao: „Sveta Obitelj nije drugo, nego ovo: ljudska obitelj u božanskom poslanju“… „Sveta Crkvo Božja, ti ne možeš izvršiti svoje poslanje, ti ne možeš ispuniti svoje poslanje u svijetu ako ne preko obitelji i njezina poslanja“ … „Sa svim vašim molitvama, vašim svjedočanstvom, sa snagom koju imate, trebate pomoći obitelji, trebate je zaštititi od svakog razaranja”. „Obitelj u poslanju, Sveto Trojstvo u poslanju“.
Od tada je više od 1600 obitelji bilo poslano sa strane papa na pet kontinenata kako bi evangelizirale svojim svjedočanstvom kršćanskog života, na sliku Svete obitelji iz Nazareta kroz različite oblike poslanja.
To su obitelji koje nakon mnogo godina puta pokrsne inicijacije – i među kojima su mnoge obnovljene – osjećaju zahvalnost za djelo spasenja koje je Bog ostvario u njima. Ove obitelji, većinom mnogobrojne, nude se kako bi krenule u poslanje, ostavljajući iza sebe ugodnosti svojih mjesta odakle dolaze. One odlaze u poslanje bilo gdje biskupi smatraju potrebnim da se pruža svedočanstvo jedne kršćanske obitelji koja živi i ukorijenjuje se u mjesne Crkve, ostvarujući razne evangelizacijske zadaće i tako sudjelujući u formaciji novih kršćanskih zajednica.
U Statutu Puta se govori da ostvarenju Neokatekumenskog puta mogu pomoći obitelji u poslanju koje se, na zahtjev Biskupâ, nastanjuju na dekristijaniziranim područjima ili gdje bi se pokazala potreba „implantatio ecclesiae” (Statut, Čl. 33,1).