Evangelizacijsko Poslanje
»Zapovijed vam novu dajem: Ljubite jedni druge; Kao što sam ja ljubio vas Tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: Ako budete imali ljubavi jedni za druge«. (Iv 13, 34s)
Duh Sveti je podigao na Neokatekumenskom Putu različite načine evangelizacije, apostolskog poslanja i posvećenja koji su bili potvrđeni i potaknuti od strane raznih papa u Crkvi.
Karizme
Župa zajednica zajednica
Nakon navještaja kerigme u župi se rađaju zajednice, braća koja žive ovu kršćansku inicijaciju. Postupno se među njima počinju pojavljivati znakovi vjere, ljubavi prema neprijatelju. Ovo „moralno čudo“ poziva i udaljene susretu s Isusom Kristom. I kršćanska zajednica će donijeti Božju Ljubav svim ljudima.
Vi ne vršite samo vaše poslanje samim tim što jeste, u poticaju prema otkrivanju i ponovnog zadobivanja autentičnih, istinskih i stvarnih kršćanskih vrjednota, koje bi inače mogle ostati gotovo sakrivene i uspavane, i gotovo na neki način razvodnjene u životu svakidašnjice. Ne! Vi ih stavljate na vidjelo, ističete ih, dajete im uistinu uzorni moralni sjaj, upravo zato što, na taj način, s takvim kršćanskim duhom, vi živite ovu neokatekumensku zajednicu.
Kakvu li nam radost i kakvu nadu dajete s vašom nazočnošću i vašom djelatnošću! Znamo da se vi u vašim zajednicama svi skupa zalažete kako biste shvatili i razvijali bogatstva vašega krštenja i posljedice vaše pripadnosti Kristu…
Živjeti i promicati ovu obnovu jest, kako vi kažete, jedan oblik „pokrsnog katekumenata”, koji će u današnjim kršćanskim zajednicama moći obnoviti one učinke zrelosti i produbljivanja kakvi su se u prvotnoj Crkvi ostvarivali u razdoblju priprave na krštenje…
Vi to stavljate poslije. Prije ili poslije, rekao bih, sporedno je. Činjenica je da vi ciljate na autentičnost, na puninu, na dosljednost, na iskrenost kršćanskog života. A to je golema zasluga koja nas, ponavljam, uvelike tješi…
Sv. Pavao VI., 8. svibnja 1974.
Praksa i norma Crkve uveli su sveti običaj da se krštenje podjeljuje novorođenoj djeci, dopuštajući da sam obred krštenja liturgijski uključi i pripravu, koja je u prvim vremenima, kada je društvo bilo duboko pogansko, prethodila krštenju, a zvala se katekumenat. Ali u današnjem društvenom ambijentu, ova metoda mora biti upotpunjena poukom, inicijacijom u način života vlastiti kršćaninu, nakon krštenja. Riječ je o praćenju u vjeri, o konkretnom vježbanju u kršćanskoj vjernosti, o stvarnom uključivanju u zajednicu vjernika, to jest Crkvu…
Evo, dakle, ponovnog rođenja riječi “katekumenat” koji zacijelo ne želi oslabiti ni umanjiti važnost sadašnje krsne crkvene službe nego je želi primijeniti postupnom i intenzivnom metodom evangelizacije koja podsjeća i na neki način obnavlja katekumenat drugih vremena. Onaj koji je bio kršten mora shvatiti, nanovo razmisliti, cijeniti i povlađivati neprocjenjivu sreću primljenog sakramenta.
Sv. Pavao VI., 12. siječnja 1977.
Katehisti – Itineranti
Jedna od glavnih karizmi, odnosno plodova Puta, su katehisti itineranti. Zahvaljujući njima Put se proširio u pet kontinenta. „Međunarodna Ekipa odgovornih Puta formira neke ekipe katehista itineranata – sastavljene uglavnom od prezbitera, bračnog para i jednog neoženjenog muškarca ili pak od jednog prezbitera, jednog neoženjenog muškarca i jedne neudane žene – da ih se pošalje u udaljene biskupije kako bi započeli i vodili ostvarenje Neokatekumenskog puta“.
Katehisti itineranti tako odgovaraju na razne zahtjeve koje dolaze iz cijelog svijeta: međunarodna ekipa poziva braću Puta na raspoloživost za ovo poslanje i oni koji se osjećaju pozvanima od Boga slobodno se stavljaju na raspolaganje.
Ovi pozivi obično se zbivaju tijekom „konvivencija“ (ili „duhovnih obnova“) na kojima ekipa odgovornih Puta, ili neka druga koju oni odrede, provjerava raspoloživost i koordinira djelatnost itineranata, u dinamici “sistole i dijastole”, slijedeći Gospodinov primjer koji je slao svoje apostole u poslanje, a zatim ih okupljao, na povučenom mjestu, da bi slušao o čudesima koja je Duh Sveti činio s njima.
Katehist itinerant ostaje ujedinjen sa svojom župom i zajednicom kojoj se redovito vraća; da bi sudjelovao na putu vlastite zajednice. Osim toga katehist itinerant prihvaća; živjeti vlastito poslanje u neizvjesnosti, ostajući slobodan da ga prekine u bilo kojem trenutku, obavješćujući o tom Biskupa ad quem i ekipu odgovornih Puta.
Misijske karizme i posvećeni život
Među različitim načinima evangelizacije ostvarene preko Puta, potrebna je prisutnost neoženjenih muškaraca i neudatih žena, koji su primili misijski poziv, kako bi formirali ekipe itineranata i podržavali, pratili te pomogli Missio ad gentes, no također pokazuje se potreba za mnogim mladićima za sjemeništa. Zbog toga se na međunarodne konvivencije šalju muškarci i žene, koji žive itinerarij vjere na Putu, i osjećaju poziv od Boga da daju svoj život za Novu Evangelizaciju.
Pored sve ove braće i sestara, već od početka Neokatekumenskog Puta, na stotine djevojaka, koje čine kršćansku inicijaciju, osjetilo je poziv na posvećeni život i ušlo u različite samostane svijeta.
Biskupijska misijska sjemeništa Redemptoris Mater
Dana 26. kolovoza 1986. godine sv. Ivan Pavao II. s entuzijazmom je primio prijedlog Kika, Carmen i oca Marija da otvori u Rimu jedno Biskupijsko Misijsko Međunarodno Sjemenište za formaciju svećenika za Novu Evangelizaciju, čije podizanje je povjerio Kardinalu Ugu Polettiu, Vikaru Njegove Svetosti.
Od tada je podignuto 124 sjemeništa (2020.) na 5 kontinenata koji imaju 3 temeljne karakteristike: ona su biskupijska, misijska i međunarodna. Akademska, ljudska i duhovna formacija ovih sjemeništa obuhvaća i vrijeme misijske evangelizacije; a kad kandidati jednom postanu svećenici – nakon nekoliko godina služenja na župama – dijecezanski biskup dozvoljava im da krenu u poslanje, kako bi služili u različitim načinima poslanja u koja provodi Neokatekumenski put, kao što je određeno i potvrđeno od strane Svete Stolice u Statutima.
Sjemenište osniva dijecezanski biskup i prima mladiće koji su otkrili svoje zvanje zahvaljujući kršćanskoj inicijaciji koja se odvija na Neokatekumenskom putu. U sjemeništu specifičan i temeljni element formativnog procesa je kršćanska inicijacija u jednoj zajednici, preko Neokatekumenskog puta.
U sljedećim godinama brojni su biskupi slijedili primjer Svetoga Oca otvarajući druga sjemeništa.
Od godine prvih ređenja – 1990. do godine 2019. u različitim sjemeništima „Redemptoris Mater“ zaređeno je 2.590 svećenika. Dok se preko 2050 mladića nalazi u sjemenišnoj formaciji koja vodi prema svećeničkom ređenju.
Obitelji u poslanju
Godine 1985. Kiko, Carmen i otac Mario predstavili su sv. Ivanu Pavlu II. projekt – koji je on prihvatio s velikim entuzijazmom – i u kojem bi u svrhu evangelizacije Sjeverne Europe bile poslane obitelji u poslanju u pratnji jednog svećenika. Godine 1986. papa je poslao prve 3 obitelji: jednu na sjever Finske, drugu u Hamburg (Njemačka) i treću u Strasbourg (Francuska). Godine 1987. poslane su i prve tri obitelji u takozvane “pueblos jóvenes” u Latinskoj Americi.
Dana 30. prosinca 1988. je sv. Ivan Pavao II. doletio helikopterom u Međunarodni centar Neokatekumenskog Puta u Porto San Giorgiu i poslao 72 obitelji po cijelom svijetu. Ovom prigodom, govoreći o obitelji, papa je rekao: „Sveta Obitelj nije drugo, nego ovo: ljudska obitelj u božanskom poslanju“… „Sveta Crkvo Božja, ti ne možeš izvršiti svoje poslanje, ti ne možeš ispuniti svoje poslanje u svijetu ako ne preko obitelji i njezina poslanja“ … „Sa svim vašim molitvama, vašim svjedočanstvom, sa snagom koju imate, trebate pomoći obitelji, trebate je zaštititi od svakog razaranja”. „Obitelj u poslanju, Sveto Trojstvo u poslanju“.
Od tada je više od 1600 obitelji bilo poslano sa strane papa na pet kontinenata kako bi evangelizirale svojim svjedočanstvom kršćanskog života, na sliku Svete obitelji iz Nazareta kroz različite oblike poslanja.
To su obitelji koje nakon mnogo godina puta pokrsne inicijacije – i među kojima su mnoge obnovljene – osjećaju zahvalnost za djelo spasenja koje je Bog ostvario u njima. Ove obitelji, većinom mnogobrojne, nude se kako bi krenule u poslanje, ostavljajući iza sebe ugodnosti svojih mjesta odakle dolaze. One odlaze u poslanje bilo gdje biskupi smatraju potrebnim da se pruža svedočanstvo jedne kršćanske obitelji koja živi i ukorijenjuje se u mjesne Crkve, ostvarujući razne evangelizacijske zadaće i tako sudjelujući u formaciji novih kršćanskih zajednica.
U Statutu Puta se govori da ostvarenju Neokatekumenskog puta mogu pomoći obitelji u poslanju koje se, na zahtjev Biskupâ, nastanjuju na dekristijaniziranim područjima ili gdje bi se pokazala potreba „implantatio ecclesiae” (Statut, Čl. 33,1).
Missio ad gentes
Godine 2006. je papa Benedikt XVI. inaugurirao ovaj novi oblik evangelizacije šaljući prvih 7 Missio ad gentes. Svaka od njih sastoji se od jednog svećenika kojeg prati 4-5 obitelji s djecom. Na zahtjev Biskupa svaka obitelj dobiva mandat da evangelizira dekristijanizirana ili poganska područja s poslanjem da uprisutnjuje kršćansku zajednicu, koja je „savršeno jedno, kako bi svijet vjerovao“.
Sv. Ivan Pavao II. je na Simpoziju europskih biskupa 1985. godine rekao da, kako bismo mogli odgovoriti na sekularizaciju u Europi, potrebno je vratiti se na prvotni apostolski model.
Tako se ove Missio ad gentes, po uzoru na domus ecclesiae, okupljaju po kućama među nekrštenima i udaljenima.
Nakon mnogo godina poslije prvog poslanja može se vidjeti kako brojni pogani i udaljeni, koji možda ne bi nikada ušli u jednu crkvu, nalaze se u ovim „kršćanskim zajednicama“ i počinju put obraćenja ili povratka vjeri.
Ove zajednice, koje ne idu putem „svetih mjesta“ ili „hramova“, nego žive usred svijeta, sačinjavaju pravo i istinsko „predvorje pogana gdje se ljudi mogu približiti Bogu ne znajući ga“, kao što je rekao papa Benedikt XVI. u svom obraćanju članovima Rimske kurije 2009. godine.
Izvanredan element ovog iskustva su plodovi zajedništva i jedinstva koji se daju nadasve unutar same obitelji, među roditeljima i djecom.
Dana 18. ožujka 2016. papa Franjo je poslao 270 obitelji, formirajući 54 novih Missio ad gentes na pet kontinenata. Tijekom ovog susreta, sam Franjo objasnio je od čega se sastoji ovaj misionarski modalitet: „Missio ad gentes započinje na molbu biskupa onih biskupija u koje su poslani, a čine ih 4-5 obitelji (od kojih većina ima više od četvero djece), jedan svećenik, mladić i dvije sestre. Oni formiraju zajednicu čije je poslanje davati znakove vjere koji će ljude privlačiti ljepoti Evanđelja“, rekao je.
Papa Benedikt XVI. je u razdoblju od 2006. do 2012. poslao 58 Missio ad Gentes, a papa Franjo ih je poslao 128.
Dana 5. svibnja 2018. prigodom međunarodnog susreta povodom 50. obljetnice rođenja prve zajednice Puta u Rimu, koji se odvijao u Tor Vergati (Rim), je papa Franjo poslao još 34 novih Missio ad gentes.
Broj obitelji Puta koje su danas u poslanju (2020.) za novu evangelizaciju je 1.640, s otprilike 5.800 djece, u 108 država na 5 kontinenta. Mnoge od tih obitelji tvore više od 200 Missio ad gentes u 62 nacije.
Zajednice u poslanju
Još jedan plod Puta su „Zajednice u poslanju“. Na susretu s papom Benediktom XVI. u Bazilici sv. Petra, 10. siječnja 2009. povodom 40. obljetnice rođenja prve neokatekumenske zajednice u Rimu, Sveti Otac je poslao prvih 15 neokatekumenskih zajednica u predgrađe Rima.
Ovo su zajednice koje su završile neokatekumenski itinerarij obnove vlastite vjere i raspoložene su ostaviti područje svoje župe kako bi otišle u druge župe na periferiji, pozvane od dotičnih župnika, te pružale pomoć u evangelizaciji: radi se o područjima koja su često degradirana, gdje je mnogo nasilja, droge i migranata…
Kiko je predstavljajući braći ovu novu misiju podcrtao da „Put završava s navještanjem Evanđelja po cijelom svijetu“. „Jedna od najvećih novosti je da cijela zajednica ide u poslanje. Ne samo neki od braće: ide cijela zajednica. To je ogromna milost! To, da vas Bog šalje u ovo poslanje, nešto je predivno. Fantastično je, da se može krenuti, da vam Gospodin povjerava poslanje: umrijeti, ostarjeti u poslanju“.
Upravo papa Franjo u svojoj enciklici Evangelii Gaudium govori o Crkvi „u izlasku“ i govori o potrebi da se evangeliziraju zemljopisne i životne periferije.
Ovo iskustvo postoji također u Madridskoj nadbiskupiji, gdje se Put rodio i gdje je sada prisutan u 45 župa, s mnoštvom zajednica. Godine 2011. je tadašnji nadbiskup Madrida, kardinal Rouco Varela, poslao je u poslanje prvih 10 zajednica u poslanju.
Sadašnji nadbiskup glavnog grada Španjolske, kardinal Carlos Osoro Sierra je 22. ožujka 2015. poslao 8 novih zajednica. U Madridu dakle ima ukupno 18 „Communitates in missionem“.
I papa Franjo je 5. svibnja 2018. povodom 50. obljetnice Puta u Rimu, na velikom susretu u Tor Vergati, poslao 25 zajednica u poslanju u razne rimske župe kako bi podržavale kršćanski život župnih zajednica s najviše poteškoća.
Danas su u ovim Isusovim riječima „idite“ prisutni uvijek novi scenariji i izazovi evangelizacijskog poslanja Crkve. Svi smo pozvani na ovaj novi misijski „polazak“. Svaki kršćanin i svaka zajednica će prosuditi kakav je taj put, koji Gospodin pokazuje, no svi smo pozvani da prihvatimo ovaj poziv: izići iz svojih područja blagostanja i usuditi se postići sve periferije koje su potrebne svjetla Evanđelja.
Etape Puta
Nova estetika
Ikonografija i vitraji
Slike na Neokatekumenskom Putu
Kiko Argüello je studirao umjetnost na Akademiji S. Fernando u Madridu. Godine 1959. primio je posebnu državnu nagradu u slikarstvu. Godine 1960. je zajedno s kiparom Coomontesom i umjetnikom stakla Muñoz de Pablosom osnivao grupu za istraživanje i razvoj sakralne umjetnosti “Gremio 62”. Organizirali su izložbe u Madridu (Narodna knjižnica) i predstavljali Španjolsku, pošto su bili za to imenovani od Ministarstva za odnose s kulturama, na Univerzalnoj izložbi sakralne umjetnosti u Royanu (Francuska) godine 1960. Kiko je također eksponirao neka od svojih djela u Nizozemskoj (Galerija “Nouvelles images”).
Otajstvena Kruna
Kiko je često ponovio kako će „samo nova estetika spasiti Crkvu“. Slike ove „otajstvene krune“ žele dotaknuti dubine duha vjernikâ, koji je promatraju. Žele pomoći čovjeku da se uzdigne k Bogu. Ove slike utječu na dušu kršćanina kao Preobraženje na apostole: na brdu Tabor oni vide sjaj božanskog svjetla i slušaju Božju riječ. Spomenute slike, nadasve u liturgiji, imaju neposredan učinak, čak i emotivan: žele pomoći vjernicima u duhovnom preobraženju. Sv. Ivan Damaščanski, branitelj ikona za vrijeme ikonoklastičkog bijesa, koji je od pape Leona XIII. nazvan učiteljem Crkve, rekao je: „Vidio sam ljudsku sliku Boga i moja duša je bila spašena“.
Neka vam Sveto Lice Kristovo pomogne da budete svjedoci njegove ljubavi.
Kiko Argüello.
Arhitektura
Arhitektura na Neokatekumenskom Putu
Crkva je tijekom povijesti uvijek imala pred očima vezu između ljepote i evangelizacije te je bila najznačajnija čuvarica ljepote. Sve odražava Kristovu ljepotu i ljepotu bratskog zajedništva. Evangelizacija slavenskih naroda se velikim dijelom zbila zahvaljujući ljepoti liturgije, ikonâ i pjesamâ. Tek u posljednje vrijeme čini se da je, čak unutar Crkve, prevladala „funkcionalna“ vizija koja reducira prostore, gdje se zajednica okuplja, na jednostavne dvorane za susrete.
Ipak, danas je više nego ikada potrebno i hitno obnoviti strukture Crkve. Odgovor na „globalno selo“, velike gradove i monokulturu je župa koja treba postati „nebesko selo“: više human socijalni model, sposoban otvoriti prostor novoj civilizaciji ljubavi; euharistijski zbor koji stavlja u prvi red aktivno sudjelovanje vjernikâ; stvarnost „zajednice zajednicâ“, s katekumenijem izrađenim od prelijepih liturgijskih dvorana za slavlje u malim zajednicama.
Na 5 kontinenata mogu se naći djela koja je Kiko projektirao na liniji nove estetike: sjemeništa Redemptoris Mater, nove župe, katekumeniji, dvorane za zajednička slavlja, itd.
Kiparstvo
Kiparstvo na Neokatekumenskom Putu
Dostojevski je zapisao: „Ljepota će spasiti svijet“. Ljepota je transcendental bitka, zajedno s dobrom i istinom… Ljepota stvara u nama ugodu, uzrokuje nekakvu emociju. Tako je Bog, na neki način, stvorio prirodu. Onaj koji je stvorio prirodu načinio ju je lijepom kako bismo u njoj uživali.
Užitak je u odnosu s ljubavlju. I zanimljivo je bilo za mene kao slikara kad sam studirao zakonitosti harmonije: sve u prirodi je u odnosu i u službi ljepote. Nije sve ljepota, na neki način, no zakonitosti harmonije su u vezi s materijom, formom… Zanimljivo je da je znanost, koja se bavi odnosima, matematika; evo zašto je u harmoniji cijela vrsta jednadžbi, koje su matematičke naravi. Već je s obzirom na umjetnost Platon govorio o geometriji stvorenja i matematici. U umjetnosti, bilo da se radi o slikarstvu, kiparstvu, glazbi ili poeziji, sve je u odnosu, to su harmonijski odnosi.
Ovaj matematički odnos koji postoji u harmoniji postoji i u vremenu, postoji u glazbi. Glazba je prevažna jer nas poučava ljepoti u vremenu. Svaka nota vrjednuje drugu notu u vremenu, u slikarstvu svaka vrijednost materijala, svaka glatkoća, svaki nacrt vrjednuje drugog. Recimo, Beethovenova simfonija započinje disonancom. To je fantastično. U vremenu, kako bi se dala vrijednost vremenu… Da ne govorim o poeziji, riječima ili također o kiparstvu. Recimo Henry Moore, engleski kipar, je proučavao ljudske kosti i vidio je da čovjekove kosti… Femuralna šupljina je savršena. Ova šupljina je savršena što se tiče zglobne funkcije i istovremeno je vrhunski estetična. Jako teško je napraviti estetičnu, lijepu krivulju. Krivulja tuljanovog vrata je predivna… Nije bilo kakva krivulja estetična. Moore uzima te šupljine, proučava ih te napravi krivuljastu skulpturu, jer jednoj krivulji određene vrste odgovara druga izbočina druge vrste, kako bi bila estetična, jer je sve u međusobnom odnosu.
Možemo, dakle, reći da u estetici postoji duboka tajna koja je ljubav.
Kiko je projektirao mnoge liturgijske predmete; kaleže, plitice, kadionice, korice za Bibliju, ukrase…, i skulpture: skulpturni kompleks Govor na Gori, Ivan Pavao II, Isus Krist raspeti, košute, itd.
Knjige
Notas biográficas – Carmen Hernández
Comprar
U ovim biografskim bilješkama vidjet ćete iznimnu ženu, prevažnu za Crkvu, zaljubljen u u Krista, Sveto Pismo i Euharistiju. Imala je jasnu spoznaju činjenice da je poslanje koje joj je Bog dao bilo da me podupre, da me brani i ispravlja za dobro Neokatekumenskog puta. Zahvaljujem Bogu za Carmen koja mi je uvijek govorila istinu, neprestano. Bila je duboka žena, autentična i slobodna u odnosu sa svima.Bila je jako inteligentna. Ljubila je Krista i Crkvu i Papu iznad svega. Iz ljubavi prema Crkvi i braći ostala je zajedno sa mnom pedeset godina, iako joj je to ponekad bilo teško. Carmen je bi lo jedino važno da vrši volju Božju i vid jela je volja Božja bila da bude uz mene u ovoj kršćanskoj inicijaciji, a to je Neokatekumenski p ut. Vjerujemo da je Carmen s Gospodinom, već je na gozbi. Ove biografske bilješke nisu samo za braću s Puta, nego za za cijelu Crkvu, kako bi se upoznalo izvanredn u žen u, koja je živjela vjeru na herojski način. Carmen Hernández! (Kiko Argüello).
Izdan je prvi službeni životopis Carmen Hernández. Povodom pete obljetnice smrti Carmen Hernández, 19. srpnja 2021. izdan je njezin prvi službeni životopis, djelo profesora i doktora filozofije Aquilina Cayuele. Životopis izdaje Biblioteca de Autores Cristianos (BAC).
Kerigma. u barakama sa siromasima
Kupiti
»Htio sam napisati ovu malenu knjigu po nagovoru kardinala Cañizaresa koji je smatrao važnim da kažem nešto o onome što je Gospodin učinio s nama u barakama, sa siromasima, te da objavim jednu kerigmu koja bi, iznad svega zbog svojih sadržaja i antropologije, mogla pomoći Sinodi o novoj evangelizaciji«. Kiko Argüello.
Kardinal Cañizares: «ova knjiga je istinski Božji dar, koja nas hrabri i potiče u vjeri, raspršuje bojazni strahove, i ispunja nas hrabrošću».
Kardinal Schönborn: «U ovoj katehezi sažet je, na zadivljujući način navještaj Evanđelja».
Bilješke 1988.-2014.
Kupiti
»Gotovo 30 godina povremeno, nepravilno i bez ikakve posebne nakane pišem u svoju bilježnicu neke misli, razmišljanja, izreke, sjećanja, razmatranja, bilješke, i molitve koje je u meni pobudilo poslanje evangelizacije i kateheza na koje me je Crkva pozvala zajedno s Carmenom Hernández i s ocem Mariom Pezzijem. Budu li ove bilješke nekome pomogle, blagoslovljen bio Gospodin«.
»Knjiga je sastavljena od malih književnih fragmenata koji se mogu čitati bez povezanosti među njima. To su promišljanja koja polaze od jednog događaja, jedne konvivencije ili susreta; to su duhovni zazivi navještaja ili prokazivanja; poticaji ili pozivi na nadu u kojima se čitatelj osjeća uključen: ponekad su to odvažna povjeravanja koja proistječu iz autorove duše; drugi su neke vrste himana ili psalama, goruće prošnje i odjekujućeg zahvaljivanja Bogu. Preko podataka koje sadrže kratki tekstovi može se na određen način slijediti povijesna nit od godine 1988. do 2014. Povezuje ih povijest vjere autora i Neokatekumenskog puta, više nego određeni tematski razvoj: raspršeni po tekstovima izviru mnogi sadržaji ove određene karizme. Povijest je to puna radosti i trpljenja; na površinu izlazi borba autora kako bi vjerno vodio naprijed zadaću koju mu je Bog povjerio«. († Mons. Ricardo Blázquez Pérez, Kardinal Nadbiskup Valladolida).
Dnevnici 1979.-1981.
Kupiti
„Pada kiša, ali zora mirno sviće. Isuse, iznenađena sam. Hvala. Trpljenje je unijelo milosrđe u moje srce. Hvala ti, Isuse. Mir, radost…“. Carmen Hernández, Dnevnici – 1979.-1981., Valle de los Caídos – Madrid, 27. siječnja 1979.
„Pedeset godina bez trenutka odmora: putovanja, skrutiniji, posjete brojnim zajednicama u Madridu, Zamori, Barceloni, Parizu, Rimu, Firenci, Ivrei… Slušajući i opet slušajući svakog brata, njegov život, njegovo trpljenje, njegovu povijest, rasvjetljujući je svjetlom vjere, slavnim križem Našega Gospodina Isusa. Mislim da imate pravo upoznati srce Carmen, njezinu ogromnu ljubav za Isusa Krista. Neprestano je govorila: „Isuse moj, ljubim Te, ljubim Te. Dođi, dođi, pomozi mi“ (Kiko Argüello).
Neokatekumenski Put
Riječi Papa: sv. Pavla VI, sv. Ivana Pavla II, Benedikta XVI i Franje.
Prvi apostoli, male evangelizacijske ekipe, putovali su po sinagogama navješćujući Radosnu vijest: Bog je uskrisio slugu svoga Isusa, onoga kojeg smo mi zanijekali, tražeći milost za jednog ubojicu (Barabu); On je umro bez da se odupire, ne opirući se zlu, ljubeći svoje neprijatelje i opraštajući im („Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“); On je prikazao zlo koje su mu nanijeli – mučeništvo križa – kao dokaz da je njegova ljubav veća od smrti, ne prestajući ljubiti ih čak kad su mu oduzeli život: Bog ga je uskrisio od mrtvih i danas je živ, kako bi oprostio bilo koji grijeh, bilo koji zloćin.
„Naše vrijeme ima potrebu da se ponovno započne graditi Crkva, skoro kao da se psihološki i pastoralno započne iznova, da se od početka regenerira, da tako kažem”. Pavao VI., Audijencija, srijeda, 4. kolovoza 1976.
Pjesme Neokatekumenskog Puta
Pjesmarica je recenzirana sa strane Biskupijskog Neokatekumenskog Centra u Rimu i Madridu, objavljena na raznim jezicima i u različitim bojama, kako bi se razlikovale pojedine etape na Putu. Kantori bi trebali znati odabrati pjesme na temelju etape Puta, na kojoj se nalazi njihova zajednica i čekati da im njihovi katehisti predaju pjesme raznih konvivencija i prijelaza Puta. Na taj način braća mogu bolje razumjeti smisao pojedinih pjesama.
Orkestar
Simfonijski orkestar Neokatekumenskog puta bio je ustanovljen na službu Neokatekumenskom putu u evangelizaciji preko glazbe.
