Kiko Argüello

Francisco José Gómez de Argüello Wirtz, rodio se u Leónu (Španjolska) 9. siječnja 1939. Studira likovnu umjetnost na Akademiji san Fernando u Madridu. Godine 1959. dobiva prestižnu državnu Nagradu za slikarstvo. Nakon duboke egzistencijalne krize u njemu se rađa ozbiljno obraćenje koje ga dovodi do toga da posveti cijeli svoj život Isusu Kristu i Crkvi.

Godine 1960. zajedno s kiparom Coomontesom i vitražistom Muñozom De Pablosom, utemeljuje udrugu za istraživanje i razvoj sakralne umjetnosti „Gremio 62“ s kojom ostvaruje razne izložbe u Madridu (Biblioteca Nacional), dok godine 1964., izabran od Ministarstva kulture, predstavlja Španjolsku na Svjetskoj izložbi sakralne umjetnosti u Francuskoj. U isto vrijeme izlaže neka svoja djela u Nizozemskoj 1965 (galerija „Nouvelles images“).

Uvjeren da je Krist prisutan u trpljenju nevinih, 1964. godine odlazi živjeti među najsiromašnije, u barake Palomeras Altasa u predgrađu Madrida. Tamo upoznaje Carmen Hernández i oboje potaknuti okruženjem siromaha, pronalaze jedan novi način propovijedanja, kerigmatsko-katehetsku sintezu, koja dovodi do formiranja male kršćanske zajednice. Ta zajednica u kojoj se čini vidljivom ljubav Krista Raspetoga i koja se pretvara u „sjeme“ koje se, zahvaljujući tadašnjem madridskom nadbiskupu mons. Casimiru Morcillu, sije po župama Madrida, kasnije i u Rimu, a poslije i u ostalim državama.

Nakon obraćenja, on je svoju umjetnost stavio u službu Crkvi. Konkretno, kroz slikarstvo, glazbu, arhitekturu i skulpturu; posljednja dva za promicanje „nove estetike“ koja dovodi ljude do vjere.

Kao slikar slikao je važna djela širom svijeta. U Španjolskoj, posebno Madridu – ističe se mistična kruna u Madridskoj katedrali, prikaz otajstva Kristova života kroz ikone – ili također u Murciji. U Italiji je nedavno naslikao veliku fresku u sjemeništu „Redemptoris Mater“ u Rimu. Njegova djela se nalaze u mnogim rimskim župama, poput župe sv. Kanadskih mučenika, te u gradovima poput Piacenze i Peruggie. Drugi primjer je velika freska Posljednjeg suda u centru Domus Galileaae (Izrael), mjestu smještenom na Brdu Blaženstava i koji, po izričitoj želji Ivana Pavla II., služi i za izgradnju mostova suradnje sa židovskim narodom.

Kao arhitekt razvio je novi model župe i sjemeništa temeljen na novoj estetici, a u kojem postoje i vitraži koje je sam naslikao. Postoje primjeri u Španjolskoj, Italiji, Nikaragvi, Sjedinjenim Državama, Finskoj, Dominikanskoj Republici i nekim zemljama u Aziji i Africi. U tom smislu posebno se ističe Domus Galilaeae.

Tijekom ovih godina, Kiko Argüello skladao je različita glazbena ostvarenja za Neokatekumenski put. Od vremena kad je otišao živjeti u barake Palomeras Altasa s jednom gitarom i biblijom, skladao je više od 300 pjesama koje sačinjavaju pjesmaricu pod nazivom „USKRSNUO JE, pjesme za neokatekumenske zajednice“. Neke se trenutno pjevaju u brojnim župama širom svijeta, a druge su se pjevale u više navrata u nazočnosti različitih Papa. Za njih je Kiko osmislio glazbenu pratnju pomoću velikog broja instrumenata.

Argüello je 2010. godine formirao Simfonijski orkestar Neokatekumenskog puta i skladao djelo „Patnja nevinih“, koje kroz glazbu opisuje bol Djevice Marije pod križem. Nakon izvođenja u Izraelu pred predstavnicima vlasti i 200 biskupa, Židovi su, duboko impresionirani, priznali da ih Crkva shvaća i voli pred njihovom boli zbog pretrpljene Šoah (Holokausta). Od tada ova simfonija služi kao most dijaloga između židovskog naroda i Katoličke crkve. Nakon toga njegovo djelo izvođeno je na raznim mjestima: poput Vatikana – jednom prilikom pred Benediktom XVI. – između ostalog i u Jeruzalemu, Betlehemu, Madridu, Parizu, Tokiju, New Yorku, Chicagu, Bostonu, Düsseldorfu ili Auschwitzu.

Kiko Argüello također je autor dviju knjiga: 2012. objavio je knjigu „Kerigma, u barakama sa siromasima“, a 2016.godine objavljuje „Bilješke. 1988.-2014“.