Božjom voljom, 1965. godine, u želji da nađem mjesto za povlačenje i molitvu, našao sam napuštenu crkvu Fuentes de Carbonero. Dok sam po oblačnom danu šetao kastiljskom visoravni, zraka svjetlosti obasjala je kamenje od tinjca kojim ovo područje obiluje i odjednom je sve bilo osvijetljeno i bio sam jako impresioniran: crkva usred te stepe bila je pravo ukazanje. Bila je otvorena i prazna; još je imala oltarnu sliku i neke slike; sakristija s drvenim podestom služila je za spavanje. Tamo sam živio petnaest dana, moleći, sam i s velikim plodom. Vidjevši da je to prekrasno mjesto, povlačio sam se tamo i druge pute, živio u osami, postio i molio i spavao u vreći za spavanje u sakristiji.
Kako je u blizini bila rijeka, odlučio sam ljeti na nekoliko dana povesti sa sobom braću iz baraka, kako bi i oni mogli imati praznike. Proveli smo tjedan dana odmora, druženja i ljubavi. Palo mi je na um da je, dok su sve kuće u selu uništene, jedino što je ostalo stajati na tom napuštenom mjestu bila crkva, i to crkva puna sirotinje. Rekao sam braći iz baraka da skupljaju slamu. Otišli su u polje i svaka je obitelj napravila svoj krevet od slame i nekoliko deka. Bilo je dirljivo, kao da bi se mogao snimiti neki film. Vani su sve kuće bile u ruševinama; iznutra je crkva bila puna siromaha.