Naš prijevod članka objavljenog uz odobrenje Vatican News-a.
Povodom Jubileja obitelji, dvije simfonije inicijatora Neokatekumenskog puta izvedene su zajedno po prvi put, 1. lipnja 2025. uvečer, u „Auditoriju Parco della Musica“ u Rimu.
Mons. Fisichella: „Ovakva simfonija nas uči da nismo samo gledatelji, nego sudionici.“
Débora Donnini – Grad Vatikan
Glazba koja uranja u Kristovu patnju i u patnju Djevice Marije podno Križa, a istovremeno utiskuje u srce sigurnost Uskrsnuća. Sudjelovanje slušatelja u doživljaju Simfonijske Skladbe Kika Argüella, španjolskog umjetnika i inicijatora Neokatekumenskog puta zajedno sa službenicom Božjom Carmen Hernández, snažno je i neposredno. Emotivno sudjelovanje izraženo je ne samo čestim pljeskom, nego ponajprije u jednom posebnom trenutku – kad se publika pridružila zboru u pjevanju.
U rimskom Auditoriju Parco della Musica jučer su po prvi put zajedno izvedena dva simfonijska djela Kika Argüella: “Patnja Nevinih”, posvećena boli Kristove Majke, i “Mesija”, u čast današnjih mučenika. Orkestrom Neokatekumenskog puta, koji čini 100 glazbenika – instrumentalista i pijanist Claudio Carbó – te 120 pjevača, ravnao je Tomáš Hanus, dirigent Islandske simfonijskog orkestra.
Događaj se odvija u sklopu Jubileja obitelji, a razmatranje autora Simfonijske Skladbe, Kika Argüella, pri uvodu u prvi dio, polazi upravo od te stvarnosti: na Zapadu – ističe – samoća postaje glavna bolest. U svijetu obilježenom rastavama, pobačajima i eutanazijom, “Bog poziva kršćanske obitelji, po uzoru na Nazaretsku Obitelj, da donesu Krista ljudima”. “Iz obitelji se rađa budućnost naroda” – riječi su koje je istaknuo Papa Lav XIV. u homiliji tijekom mise u nedjelju, 1. lipnja ujutro. Kiko ponavlja te Papine riječi, koje okupljeni dočekuju srdačnim pljeskom.
Zatim se prisjeća nadahnuća koje je primio od Djevice Marije: “Treba stvarati kršćanske zajednice poput Svete Nazaretske Obitelji, koje žive u poniznosti, jednostavnosti i zahvaljivanju: drugi je Krist.” Neokatekumenski put nastaje kao kršćanska inicijacija za ponovno otkrivanje bogatstva krštenja, koje vodi k tome da se ono ostvaruje unutar zajednice uzajamne ljubavi.
“Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio; po toj ljubavi svi će znati da ste moji učenici”, to jest – da ste kršćani. To je – naglašava Kiko – poslanje kršćanskih obitelji, jedno eshatološko poslanje: pokazati svijetu da ljubav postoji.
Patnja Nevinih
Prva simfonija rađa se iz iskustva koje je Kiko doživio sredinom 60-ih godina, kada je odlučio živjeti među siromasima baraka u Madridu. Duboko dirnut patnjom tolikih nevinih, shvatio je da jedini istinski odgovor na patnju jest Gospodin Isus.
Ovo je djelo prvi put izvedeno 2011. godine u Svetoj Zemlji, u Domus Galilaeae, na Brdu Blaženstava, a potom i u najvažnijim kazalištima, koncertnim dvoranama, trgovima i katedralama diljem svijeta: od katedrale u Madridu do njujorškog Metropolitana, od Suntory Halla u Tokiju do Auditorija Gerard Behar u Jeruzalemu, pa sve do Dvorane Pavla VI. u Vatikanu – da spomenemo samo neka od tih mjesta.
Djelo se sastoji od pet stavaka, od kojih svaki ističe različite glazbene nijanse instrumenata: „Getsemani”, gdje bubanj priziva trenutak kad se Juda približava; zatim „Lamentacija” s istaknutom harfom; „Oprosti im” i „Mač”, koji se odnosi na bol Djevice Marije – tijekom kojega se cijela publika ustaje i pjeva sa zborom „Marijo, Majko Božja”. Djelo završava sa stavkom „Resurrexit”, koji slavi Kristovo uskrsnuće.
Mesija
Nakon izvedbe prvog djela, Kiko predstavlja drugo, „Mesija”, koje je premijerno izvedeno 2023. u Teatru Verdi u Trstu. Središte ove skladbe jest Kristova Muka i patnja, a posvećena je današnjim mučenicima. „Mi kršćani – naglašava Kiko – nosimo uvijek u svom tijelu način na koji je Krist umro, jer smo odgajani da širimo ruke na križu: u braku, na poslu, s djecom, s djedovima i bakama, u zajednici, sa svima. Noseći u sebi umiranje Isusovo, pokazujemo da u nama Krist živi.” Kiko podsjeća: „Kršćanin je pozvan ljubiti u dimenziji križa – ljubiti neprijatelja.”
Tri stavka ovog simfonijskog poeme upravo to naglašavaju: Prvi stavak nosi naziv „Akeda” i odnosi se na lik Izaka koji, prema židovskoj predaji, moli svoga oca Abrahama da ga sveže kako se ne bi pobunio protiv žrtve. Slijedi „Kćeri Jeruzalemske”, koji podsjeća na Isusove riječi ženama koje ga gledaju dok prolazi gradom nakon bičevanja, prema Evanđelju po Luki. Kako bi dodatno naglasio dramatiku trenutka, Kiko se poziva na španjolskog renesansnog skladatelja Tomása Luisa de Victoriju.
Posljednji stavak temelji se na rečenici mučenika iz 4. stoljeća, Victorina iz Pettaua:
„Mesija, lav da pobijedi, postao je janje da pati”, jer – ističe Kiko – „svi bismo trebali naučiti biti janjad koja trpi”, pozvani da pokažemo Ljubav Kristovu koja pobjeđuje Smrt. Dodaje se i izraz svetog Quodvultdeusa, biskupa Kartage iz 5. stoljeća: „Popeo se na drvo da bude Zaručnik, da umre. A svoju krv ostavio je kao miraz svojoj Djevici Zaručnici.”
Riječ je o ljubavi koju Krist ulijeva u svakoga od nas po Duhu Svetom. Zbor završava s usklikom pobjede, uskrsnim Alelujom.
Fisichella: Simfonija koja uvodi u djelovanje
Među organizatorima bila je Assunta Cannata, uz Kika Argüella, oca Marija Pezzija i Ascensión Romero iz međunarodne ekipe Puta, kao i nadbiskup mons. Rino Fisichella, pro-prefekt Dikasterija za evangelizaciju.
„Ova simfonija – kaže mons. Fisichella za vatikanske medije – prije svega pokazuje genijalnost Kika i njegovu ‘poliedričnost’: od slikarstva do glazbe, i to s nevjerojatnom lakoćom, svjestan da sve to čini kao djelo evangelizacije. Mislim da upravo to treba posebno naglasiti. U evangelizaciji put ljepote – glazba, umjetnost, književnost – jesu privilegirani izrazi za navještaj Evanđelja, koje je navještaj Otajstva Kristove smrti i uskrsnuća.”
Nadbiskup nadalje podsjeća: „Početak simfonije svakako mora izraziti Getsemani, tišinu patnje“, dok na drugoj strani stoji konačna radost Uskrsnuća – „navještaj slave.” „Tako nam se, jednom ovakvom simfonijom, ponovno pokazuje da nismo samo promatrači, već sudionici. Činjenica da se poziva čitavu publiku da ustane i da se pridruži svojim glasovima zboru, podsjetila me na Beethovenovu Devetu, u kojoj se prvi put u orkestru uveo zbor. Ovdje Kiko ne uvodi samo zbor – već cijelu publiku. Ono što doživljavamo jest simfonija u kojoj se događa radnja, drama, sudjelovanje prisutnih – osjećaj da nisi izoliran, nego iznutra uključen u ovaj navještaj koji se daje.”
Treba posebno istaknuti i činjenicu da se ovo djelo izvodi tijekom Jubileja obitelji. Katehist se na to osvrnuo podsjećajući na riječi Pape Leona XIV., te naglasio da danas, posebno na Zapadu, živimo duboku krizu obitelji.
„U društvu kojim dominira tehnologija, ako obitelj ne povrati svoje mjesto, ako ne bude temeljna stanica – znak stvarnosti u kojoj se svatko osjeća prihvaćeno, gdje nitko nije sam – onda moramo zaključiti da ne idemo putem napretka, već putem nazadovanja.” „Crkva – ističe – mora učiniti sve da izvrši svoju proročku zadaću u vezi s obitelji,“ stavljajući je u središte svog pastoralnog djelovanja. Treba pomoći svijetu, društvu i kulturi da razumiju: ako se obitelj marginalizira, ne postoji pravi smjer u kojem se čovjek može uputiti. „U tom slučaju ostaje samo zatvorenost u sebe, uronjenost u tehnologiju bez obitelji, što vodi do gubitka one duboke dimenzije čovječnosti koja je čovjeku današnjice prijeko potrebna.”
Ouellet : mir i nada u takvoj glazbi
Kardinal Marc Ouellet, umirovljeni prefekt Dikasterija za biskupe, istaknuo je da prvi dio simfonijskog djela govori o dostojanstvu patnje. „Zadivila me – rekao je za vatikanske medije – smirenost i nada prisutne u toj glazbi; osjeća se pobjeda Uskrsloga.” Iako se bavi vrlo bolnom temom, „glazba nije tužna, čak ni u trenutku kada se pojavljuje lamentacija – ona je obavijena skladnom melodijom i to ostavlja snažan dojam, osobno.” O drugom dijelu kaže da se teme razlikuju: „Više pozivaju na razmišljanje o grijehu, o našem slabom svjedočenju – no sve to uvijek prožeto je darom Raspetoga. To se osjeća kao temeljna nit.”
Općenito, glazba ga je impresionirala židovskim i španjolskim elementima:
„Postoji svojevrsna mješavina ritmova i melodija – to je prekrasna i duboka sinteza… Razumijem zašto su se Židovi osjećali shvaćenima,” primjećuje kardinal, jer su se na mnogim izvedbama diljem svijeta pridružili i brojni rabini. O obitelji naglašava: „Snaga neokatekumenskog karizme upravo je u obitelji,” te da „misija Crkve mora proći kroz obitelj.”
Simfonija je, dakle, svojim različitim dimenzijama – katehetskom i umjetničkom – sposobna najprije dotaknuti srce pojedinca, te se tako pretvara u put evangelizacije.
